Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/10 (M. P., G. T., Z. B., B. B., Č. T., D. M., M. T., Đ. P. i drugi)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-59/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 59/10, rješavajući apelaciju Marinka Petrovića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Marinka Petrovića, Goste Trivunovića, Zdravka Brljića, Bože Blagojevića, Čede Trivunovića, Dalibora Madžarića, Mirka Trivunovića, Đorđa Pejića, Miroslava Blagojevića, Slobodana Pejića i Branislava Blagojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 427 od 28. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-
Varoši broj Rs-98/05 od 12. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Petrović, Gosto Trivunović, Zdravko Brljić, Božo Blagojević, Čedo Trivunović, Dalibor Madžarić, Mirko Trivunović, Đorđo Pejić, Miroslav Blagojević, Slobodan Pejić i Branislav Blagojevića (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipraga, koje zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 427 od 28. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-98/05 od 12. marta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-98/05 od 12. marta 2007. godine obavezan je tuženi "Fagus" d.o.o. Kotor-Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantima neisplaćene plate, u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, za period od 1. avgusta 2004. do 20. maja 2005. godine. Predmetnom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kom su tražili da se utvrdi da su nezakoniti otkazi ugovora o radu i da se ponište rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima od 21. juna 2005. godine, da se naloži tuženom da vrati apelante na posao, da isplati apelantima neisplaćene plate za period od 26. maja do 21. juna 2005. godine, kao i da apelantima na ime naknade štete po osnovu neisplaćenih plata isplati novčane iznose, pobliže navedene u izreci presude, počevši od 21. juna 2005. godine pa do povratka na posao.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti kao radnici tuženog u PC "Pilana" Šiprage 20. maja 2005. godine stupili u štrajk koji je trajao mjesec dana. Osnovni sud je, dalje, naveo da je, na zahtjev tuženog, republički inspektor rada Miroslav Kasagić 9. juna 2005. godine izvršio inspekcijski pregled u PC "Pilana " Šiprage, te da je rješenjem od 13. juna 2005. godine naložio štrajkačkom odboru da otkloni određene nedostatke u vezi sa štrajkom. Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi 21. juna 2005. godine donio pojedinačna rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima. Osnovni sud je ukazao da je među strankama, prije svega, sporno da li je štrajk organizovan i sproveden u skladu sa odredbama Zakona o štrajku. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Miroslava Kasagića, republičkog inspektora rada, proizilazi da su postojali određeni nedostaci u vezi sa štrajkom (koji su se sastojali u tome da su radnici u štrajku sprečavali druge radnike koji nisu u štrajku da rade, te da su sprečavali tuženog da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost). Naime, Osnovni sud je ukazao da je navedeni svjedok, u smislu odredbi člana 19 Zakona o štrajku, 9. juna 2005. godine izvršio inspekcijski pregled u PC "Pilana " Šiprage, te da je rješenjem od 13. juna 2005. godine naložio štrajkačkom odboru da otkloni utvrđene nedostatke. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je navedeni svjedok izjavio da ga štrajkački odbor nije u roku od tri dana, kako je bilo određeno predmetnim rješenjem, obavijestio da su nedostaci u vezi sa štrajkom otklonjeni. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je štrajk u PC "Pilana" Šiprage organizovan i sproveden protivno odredbama člana 7 stav 2 Zakona o štrajku. S obzirom na to da su apelanti učestvovali u nezakonito organizovanom i sprovedenom štrajku, Osnovni sud je naveo da su na taj način počinili teže povrede radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tačke 5, 8 i 9 Zakona o radu. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 115 stav 1 Zakona o radu propisano da "ako poslodavac daje radniku otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti". Budući da je u toku postupka utvrđeno da su radnici u štrajku onemogućavali druge radnike koji nisu u štrajku da rade i da su onemogućavali tuženog da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost, Osnovni sud je naveo da iz toga proizlazi da su postojale takve okolnosti da nije bilo moguće da tuženi pozove radnike u štrajku da se izjasne u smislu citirane zakonske odredbe. Na osnovu izloženog, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kom su tražili da se utvrdi da su nezakoniti otkazi ugovora o radu apelantima i da se ponište rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima od 21. juna 2005. godine, te da se slijedom toga naloži tuženom da vrati apelante na posao. Konačno, Osnovni sud je zaključio da je osnovan zahtjev apelanata za isplatu neisplaćenih plata, tj. razlike između obračunate i isplaćene plate za period od 1. avgusta 2004. do 20. maja 2005. godine. Međutim, u pogledu zahtjeva za isplatu neisplaćenih plata za period od 20. maja do 21. juna 2005. godine (za vrijeme štrajka), te od 21. juna 2005 pa do povratka na posao, Osnovni sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti učestvovali u nezakonitom štrajku, te da je tuženi zakonito otkazao ugovore o radu apelantima. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da apelantima ne pripada pravo na naknadu neisplaćenih plata za navedeni period u smislu odredbi člana 15 Zakona o štrajku i člana 117 Zakona o radu.
4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 011-0-Ž-07-000 221 od 25. decembra 2007. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrđeno da su nezakoniti otkazi ugovora o radu koje je tuženi dao apelantima, pa su slijedom toga poništena rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima od 21. juna 2005. godine i naloženo tuženom da vrati apelante na posao, kao i da apelantima na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati neisplaćene plate, u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, počevši od 21. juna 2005. godine do donošenja presude tog suda. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena (u dijelu u kom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu neisplaćenih plata za vrijeme trajanja štrajka, te za period od donošenja drugostepene presude do povratka na posao).
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je štrajk u PC "Pilana" Šiprage organizovan na način suprotan odredbama člana 7 stav 2 Zakona o štrajku. Naime, Okružni sud je ukazao da je navedenom zakonskom odredbom propisano da "štrajkački odbor i radnici koji učestvuju u štrajku ne mogu sprečavati radnike koji ne učestvuju u štrajku da rade, niti mogu sprečavati poslodavca da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost". U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz iskaza republičkog inspektora rada proizilazi da je prilikom inspekcijskog pregleda utvrdio nedostatke u organizovanju štrajka (član 7 stav 2 Zakona o štrajku), da je naložio štrajkačkom odboru da otkloni te nedostatke, ali da štrajkački odbor to nije učinio. S obzirom na to da apelanti u toku postupka nisu osporili iskaz republičkog inspektora rada, Okružni sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da je predmetni štrajk organizovan suprotno odredbama člana 7 stav 2 Zakona o štrajku, dakle, da je nezakonit. Međutim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 115 stav 1 Zakona o radu propisano da "ako poslodavac daje radniku otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti". U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da tuženi u postupku otkaza ugovora o radu nije saslušao apelante, te da apelanti nisu iznijeli svoju odbranu. Prema mišljenju Okružnog suda, odredbe člana 115 stav 1 Zakona o radu podrazumijevaju da radnik mora na nesumnjiv način biti obaviješten o postupku koji se vodi protiv njega, vremenu i načinu korišćenja tim pravom. Pri tome, Okružni sud je naveo da se to pravo može ostvariti jedino poštovanjem pravila o pozivanju i dostavljanju, ali da tuženi u toku sudskog postupka nije dokazao da je dostavio apelantima uredne pozive, da ih je obavijestio o svojoj namjeri da im otkaže ugovore o radu, te da ih je obavijestio o načinu izjašnjenja i iznošenja odbrane. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je tuženi otkazao apelantima ugovore o radu suprotno odredbama člana 115 stav 1 Zakona o radu. Budući da je utvrđeno da su otkazi ugovora o radu nezakoniti, Okružni sud je naveo da je poništio predmetna rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima, te slijedom toga naložio tuženom da vrati apelante na posao i da im naknadi štetu u vidu neisplaćenih plata, koja je nastala kao posljedica nezakonitog prestanka radnog odnosa.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 427 od 28. oktobra 2009. godine kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kom je žalba djelimično uvažena, tako što je žalba apelanata odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su, prema mišljenju tog suda, osnovani navodi tuženog da je drugostepena presuda, u dijelu u kom je odlučeno o zakonitosti otkaza ugovora o radu apelantima, vraćanju na posao i isplati neisplaćenih plata, zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 115 stav 1 Zakona o radu propisano da "ako poslodavac daje radniku otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti". Vrhovni sud je naveo da iz citirane zakonske odredbe jasno proizilazi da se obaveza poslodavca sastoji u davanju mogućnosti radniku da bude saslušan na okolnosti teže povrede radnih obaveza, a ne u svakom slučaju. Vrhovni sud je ukazao da je pogrešno pravno shvatanje drugostepenog suda da je poslodavac u svakom slučaju dužan da omogući radniku da bude saslušan i da iznese svoju odbranu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u predmetnom postupku utvrđeno da su apelanti učestvovali u nezakonitoj obustavi rada, da su sprečavali druge radnike koji nisu učestvovali u štrajku da rade, te da su sprečavali tuženog da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost, što praktično znači da tuženi kao poslodavac za vrijeme trajanja štrajka zbog ovih radnji apelanata nije ni mogao obavljati nikakve poslove. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, nemogućnost tuženog da uredno pozove apelante da se izjasne o okolnostima teže povrede radnih obaveza i da iznesu svoju odbranu je posljedica radnji samih apelanata, a ne tuženog. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da tuženi i u takvim okolnostima nije ignorisao obavezu iz člana 115 stav 1 Zakona o radu, budući da je ipak pokušao omogućiti apelantima da se izjasne davanjem pisanih izjava radnicima koje je za to ovlastio zakonski zastupnik tuženog u krugu pilane gdje su štrajkovali. Prema mišljenju Vrhovnog suda, takvo postupanje tuženog u okolnostima koje su posljedica radnji samih apelanata i ostalih štrajkača predstavljalo je jedini mogući način pokušaja pozivanja apelanata da se izjasne i da iznesu svoju odbranu u smislu odredbi člana 115 stav 1 Zakona o radu. Imajući u vidi navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi zakonito otkazao ugovore o radu apelantima, te da su stoga neosnovani zahtjevi apelanata za vraćanje na posao i isplatu neisplaćenih plata od prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao, u smislu odredbi člana 117 Zakona o radu.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su Osnovni sud i Vrhovni sud pri donošenju svojih odluka pogrešno primijenili odredbe člana 115 stav 1 Zakona o radu. Naime, prema mišljenju apelanata, tuženi je, u smislu navedene zakonske odredbe, bio dužan da ih pozove, sasluša i da im omogući da iznesu svoju odbranu, a da tuženi to nije učinio. Pri tome, apelanti navode da je Ustavni sud u Odluci broj AP 773/04 jasno ukazao da "pravo na odbranu u postupku otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze ne smije ni u kom slučaju biti ograničeno". Takođe, apelanti navode da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da su apelanti bili učesnici nezakonito organizovanog štrajka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe Zakona o radu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o radu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, jasno ukazao da se obaveza poslodavca, u smislu odredbi člana 115 stav 1 Zakona o radu, sastoji u davanju mogućnosti radniku da bude saslušan na okolnosti teže povrede radnih obaveza, što ne znači da je poslodavac dužan u svakom slučaju saslušati radnika u postupku otkaza ugovora o radu, pri čemu je obrazložio zašto to tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije učinio. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu primjene odredbi člana 115 stav 1 Zakona o radu, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Što se tiče pozivanja apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 773/04 od 15. juna 2005. godine, Ustavni sud ukazuje da je, za razliku od tog predmeta, u konkretnom predmetu tuženi pokušao da sasluša apelante, te da je u tom smislu ispoštovao svoju obavezu iz člana 115 stav 1 Zakona o radu, na način koji je jedino bio moguć u datim okolnostima (kako to jasno proizilazi iz osporene odluke Vrhovnog suda). S obzirom na to, te kako se ne radi ni o identičnim zakonskim odredbama koje su primijenjene u ova dva predmeta (različita formulacija u zakonima o radu u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine), Ustavni sud ukazuje da je neosnovano pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda u predmetu AP 773/04. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić