Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-599/10 (D. P.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-599/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 599/10, rješavajući apelaciju Dušana Poznana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 tačka 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Dušana Poznana podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000933 09 U od 18. decembra 2009. godine, Rješenja Fonda za Penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci, broj 6036846065 od 24. juna 2009. godine i Rješenja Fonda za Penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina, broj 6036846065 od 24. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Poznan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 12. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000933 09 U od 18. decembra 2009. godine, Rješenja Fonda za Penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond), broj 6036846065 od 24. juna 2009. godine i Rješenja Fonda za Penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: Filijala), broj 6036846065 od 24. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Filijale broj 6036846065 od 24. februara 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio priznavanje staža osiguranja od 31. decembra 1993. godine do 11. jula 1994. godine i od 23. novembra 1994. godine do 25. jula 1998. godine. U obrazloženju rješenja Filijala je navela da je u postupku utvrdila da apelant nije bio u radnom odnosu, da nije prijavljen na penzijsko i invalidsko osiguranje, te da je, u skladu sa potvrdom Tvornice glinice «Birač» a.d. Zvornik od 3. avgusta 2004. godine apelant bio angažovan po ugovoru o obavljanju privremenih i povremenih poslova. Filijala je istakla da, u skladu sa odredbama čl. 11 i 17 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) apelant nije bio osiguranik Fonda, tako da je odbila njegov zahtjev.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Fond je donio Rješenje broj 6036846065 od 24. juna 2009. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Fond je istakao da je prvostepeni organ donio pravilnu odluku zato što traženi staž osiguranja nije evidentiran niti u radnoj knjižici niti u podacima matične evidencije Fonda. Vezano za žalbene navode koji se odnose na radnu obavezu (uvjerenje od 6. avgusta 2004. godine) i ugovor o privremenom obavljanju poslova u Tvornici glinice «Birač» Zvornik, Fond je naveo da za taj period nema uplaćenih doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja u smislu odredbe člana 42 Zakona o PIO-u. S tim u vezi, nisu ispunjeni uslovi iz čl. 11-17 Zakona o PIO-u u vezi sa članom 42 istog zakona.
4. Odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu, Okružni sud je donio Presudu broj 12 0 U 000933 09 U od 18. decembra 2009. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su organi uprave izvršili pravilnu ocjenu svih činjenica vezanih za apelantov zahtjev i da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijeli zakonitu i pravilnu odluku. Naime, iz činjeničnog stanja može se zaključiti da nije bio sporan period koji je apelant proveo u okviru radne obaveze i u Tvornici glinice «Birač» iz Zvornika, međutim, u tom periodu nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje i apelant nema u radnoj knjižici evidentiran period proveden na radu po tim osnovama. Apelant se poziva na odredbe člana 69 Zakona o radnim odnosima (koji se primjenjivao u tom periodu) koje propisuju da je radna obaveza koja se ostvaruje u preduzeću u skladu sa odlukom nadležnih organa Republike Srpske izjednačena sa radnim odnosom ukoliko je radnik ostvarivao platu. Međutim, pravo koje se daje licima na osnovu te odredbe ostvaruje se uz ispunjenje uslova koji se odnose na okolnost da je lice ostvarivalo platu, što je podrazumijevalo plaćanje doprinosa i upis u odgovarajuće evidencije, pa je bilo potrebno u toku postupka dokazati činjenice vezano za ispunjenje tih uslova. S tim u vezi, da bi se vrijeme provedeno na radnoj obavezi i po osnovu ugovora o privremenom obavljanju poslova moglo smatrati stažem osiguranja koji bi se mogao računati u penzijski staž, bilo je potrebno ispuniti navedene uslove.
5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Fond obavezan po zakonu naknadno utvrditi uslove i priznati pravo, međutim, to se ignoriše i navodi da radni odnos nije bio evidentiran u evidencijama i da nisu bili uplaćeni doprinosi. Apelant ističe da odredbe čl. 48 i 49 Zakona o PIO-u upravo propisuju mogućnost naknadnog utvrđivanja staža, te da je tačno da staž nije prethodno evidentiran, da nisu plaćeni doprinosi, da staž nije upisan niti u radnu knjižicu, ali je zakonom utvrđeno pravo da se naknadno utvrdi radni staž kao penzijski staž, a njegov rad se po sili zakona smatra radnim odnosom, te da postoje uslovi da se utvrdi penzijski staž. Sem toga, organi uprave i sud su ga onemogućili u tome da ima penzijski staž u Republici Srpskoj i da stekne penziju u Republici Srpskoj, jer ispunjava ostale uslove, tako da mu je povrijeđeno pravo na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić