Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-602/10 (N. B.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-602/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 602/10, rješavajući apelaciju Nedžada Burgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Burgića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

000181 od 19. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1293/05 od 30. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Burgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senad F. Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000181 od 19. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1293/05 od 30. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1293/05 od 30. novembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Federacija Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane – Zajednička komanda Vojske Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantu predaju u posjed stan koji se nalazi u Tuzli, u ulici Armije BiH broj 25 (ranije Skojevska broj 61; u daljnjem tekstu: predmetni stan). Presudom je, dalje, primljeno na znanje povlačenje prijedloga za donošenje mjere osiguranja. Dalje je obavezan apelant da prvotuženoj i drugotuženoj nadoknadi troškove postupka u preciziranim iznosima, dok je višak zahtjeva za nadoknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa prvotužene i drugotužene odbijen kao neosnovan. Presudom je odbijen i apelantov zahtjev za nadoknadu troškova postupka.

3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je apelantu rješenjem prvotužene od 10. oktobra 1997. godine predmetni stan dodijeljen na trajno korištenje, te je apelant 13. oktobra 1997. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Dalje, zaključkom Službe za stambene poslove drugotužene od 11. decembra 2002. godine dozvoljeno je izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 3. septembra 2002. godine, kojom je utvrđeno da je Milić Lazarević (u daljnjem tekstu: raniji NSP) bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana i naloženo mu da preda predmetni stan ranijem NSP. Apelant se nakon toga iselio iz stana, a predmetni stan je predat u posjed ranijem NSP. Odlukom CRPC-a broj R-511-2275-1/1-01-79/04 od 28. decembra 2004. godine stavljena je van snage ranija odluka CRPC-a od 3. septembra 2002. godine i odbijen zahtjev ranijeg NSP za povrat predmetnog stana u posjed. Drugotužena je zatim aktom od 30. juna 2005. godine poništila raniji zaključak Službe za stambene poslove od 11. decembra 2002. godine i usvojila zahtjev prvotužene za iseljenje ranijeg NSP iz predmetnog stana. Raniji NSP se iselio iz predmetnog stana i stan je 21. septembra 2005. godine predat u posjed prvotuženoj.

4. Općinski sud je naveo da, imajući u vidu datume dodjele apelantu predmetnog stana na korištenje i zaključenja ugovora o korištenju (10. odnosno 13. oktobar 1997. godine), proizlazi da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 2. st. 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Navedenim odredbama je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, te da u smislu ovog Zakona osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom. Dalje, stavom 4. istog člana propisano je da privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korištenju tog stana ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. Zakona o prestanku primjene ili ukoliko nadležni organ odbaci zahtjev bivšeg stanara za povrat stana. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da se apelant po zakonu smatra privremenim korisnikom, bez obzira na činjenicu što mu je predmetni stan dodijeljen na trajno korištenje. Dalje je navedeno da pravo apelanta da kao privremeni korisnik zaključi novi ugovor na predmetnom stanu zavisi prvenstveno od rješavanja statusa ranijeg NSP, te nakon toga od sticanja zakonom propisanih uvjeta za obnovu ugovora o korištenju stana. Prema ocjeni Općinskog suda, činjenice da je apelant iseljen iz predmetnog stana po osnovu odluke CRPC-a, koja je naknadno stavljena van snage, te da je iz istog stana iseljen i raniji NSP, te je stan predat na raspolaganje prvotuženoj, nisu bile osnov za predaju u posjed predmetnog stana apelantu. Naime, Općinski sud je obrazložio da apelantovo pravo da se useli u predmetni stan zavisi od konačnog statusa predmetnog stana u odnosu na ranijeg NSP, odnosno od apelantovih uvjeta da obnovi ugovor o korištenju stana. Naime, u konkretnom slučaju, apelant je tražio predaju predmetnog stana u posjed a da prethodno nije dokazao da je u upravnom postupku (koji je prema apelantovim navodima bio u toku) ishodio obnovljeni ugovor za korištenje predmetnog stana. Dalje, u postupku nije dokazano ni da je raniji NSP konačno izgubio pravo na povrat predmetnog stana, s obzirom na to da je i ranijem NSP bila na raspolaganju mogućnost ponovnog razmatranja CRPC odluke te vođenja upravnog postupka. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je, u odnosu na prvotuženu, preuranjen apelantov zahtjev da mu se predmetni stan preda u posjed samo na osnovu toga što je u momentu iseljenja imao status privremenog korisnika. Stoga je sud odbio apelantov zahtjev smatrajući da bi apelant imao pravo na zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana tek nakon okončanja postupka u kojem bi mu ugovor o korištenju stana bio obnovljen, odnosno nakon pravosnažno okončanog postupka kojim se ranijem NSP odbija zahtjev za povrat predmetnog stana. U pogledu drugotužene, Općinski sud je zaključio da je drugotužena pasivno nelegitimirana u predmetnoj pravnoj stvari zbog čega je zahtjev u odnosu na drugotuženu kao takav i odbijen. Naime, drugotužena je tokom postupka dokazala da nakon što je postupala kao nadležna za iseljenje apelanta, odnosno ranijeg NSP iz predmetnog stana, da je predmetni stan vraćen prvotuženoj, te da u svakom slučaju sa stanovima koji su na raspolaganju prvotužene ne može raspolagati drugotužena.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000181 od 19. januara 2010. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda, te je odbijen zahtjev prvotužene i drugotužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su pravilni zaključak i stav prvostepenog suda . U situaciji kada apelant nije dokazao da je kao privremeni korisnik predmetnog stana obnovio ugovor o korištenju predmetnog stana od 13. oktobra 1997. godine, u smislu odredbe člana 2. stav 4. i člana 18.c) Zakona o prestanku primjene, Kantonalni sud je ocijenio da apelant ne može tražiti predaju u posjed predmetnog stana iz kojeg je iseljen, bez obzira na to što je ranijem NSP, u postupku ponovnog razmatranja odluke CRPC-a od 3. septembra 2002. godine, odbijen zahtjev za povrat predmetnog stana. Dalje je istaknuto da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu na osnovu odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, budući da je ugovor o korištenju predmetnog stana zaključio 13. oktobra 1997. godine, dakle u periodu od 1. aprila 1992. pa do 7. februara 1998. godine, zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi da apelant nije imao status privremenog korisnika predmetnog stana. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su irelevantni i žalbeni navodi da se predmetni stan nije vodio u kategoriji trajno napuštenih stanova. Istaknuto je da je za predmetnu pravnu stvar relevantno samo to da apelant nije izvršio nadovjeru ugovora o korištenju predmetnog stana, zbog čega je i njegov zahtjev za povrat stana u posjed neosnovan. Stoga su irelevantni žalbeni navodi da je apelant bio u savjesnom i zakonitom posjedu predmetnog stana sve do deložacije, da je nezakonito iseljen iz predmetnog stana i da ne spada u kategoriju nosilaca stanarskog prava koji moraju vršiti nadovjeru ugovora o korištenju stana.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno i neprihvatljivo primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene, jer su se pravilno pozvali na odredbe tog zakona ali su u cijelosti zanemarili nesporno i faktičko činjenično stanje i materijalne dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku. Apelant tvrdi da je nezakonito deložiran iz predmetnog stana, iako je imao trajno rješenje i ugovor o korištenju predmetnog stana, bio u zakonitom posjedu predmetnog stana sa svojom porodicom, i podnio u zakonskom roku zahtjeve za nadovjeru ugovora i za otkup stana. Apelant tvrdi da je poduzeo sve zakonom propisane postupke i radnje vezane za trajno i zakonito sticanje stanarskog prava. Naime, navodi da je, nakon što je deložiran raniji NSP, podnio zahtjev za obnovu zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana prvotuženom, koji nije postupio prema tom zahtjevu do dana podnošenja apelacije, nakon čega je pokrenuo upravni spor zbog šutnje administracije, međutim, kako nije dobio ni odluku od nadležnog suda, pokrenuo je predmetni postupak. Apelant smatra neprihvatljivim tumačenje materijalnopravnih propisa redovnih sudova vezanih za prava korisnika stanova koji su legitimna i zakonita prava ostvarili u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine. Ističe da nije sporno da je zakonom određeno da se poništavaju tako zaključeni ugovori o korištenju stana, ali je istim zakonskim odredbama naznačeno da se tim korisnicima ne oduzima trajno pravo na stanove, nego se oni smatraju privremenim korisnicima i u obavezi su obnove postojećih ugovora o korištenju stana. Navodi da je neprihvatljivo i tumačenje redovnih sudova u smislu nesporne činjenice da predmetni stan nikad nije bio proglašen trajno napuštenim u evidencijama općinskih službi za stambena pitanja. Naime, apelant smatra da su sve zakonske odredbe vezane za stambenu tematiku nakon rata striktno vezane za stanove koji su proglašeni trajno napuštenim, a ne za stanove kao što je u apelantovom slučaju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom, Ustavni sud naglašava da u ovom apelacionom postupku ne može razmatrati apelantove navode vezane za navodnu nezakonitost deložacije budući da su predmet ovog apelacionog postupku presude redovnih sudova donesene u parničnom postupku a ne odluke upravnih organa kojim je odlučeno o deložaciji apelanta iz predmetnog stana. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-602/10 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio