Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-622/10 (K. H. i Z. M.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-622/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 622/10, rješavajući apelaciju Kemala Hodžića i Zaima Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Hodžića i Zaima Mešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 968 od 25. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-002 138 od 23. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 075-0-P-06-000 214 od 21. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Hodžić i Zaim Mešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šipova, koje zastupa Delisa Madžo, advokat iz Jajca, podnijeli su 15. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 968 od 25. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002 138 od 23. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-P-06-000 214 od 21. septembra 2007. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom su zatražili da se obavežu Milica Milišić i Spaso Milišić (u daljnjem tekstu: tuženi) kao vlasnici nekretnine upisane u katastarskim knjigama u p.l. 442 k.o. Bešnjevo, označene kao k.č. broj 15/53-3, da im preko navedene parcele dopuste nesmetan prilaz njihovim kućama u vidu pješačkog prolaza do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je na sjednici od 20. aprila 2011. godine donio odluku kojom se odbija kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

2. Presudom Osnovnog suda broj 075-0-P-06-000 214 od 21. septembra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelant Kemal Hodžić, u korist nekretnina upisanih u p.l. broj 313 k.o. Bešnjevo, označenih kao k.č. broj 15/53/5, i apelant Zaim Mašić, u korist nekretnina upisanih u p.l. broj 314 k.o. Bešnjevo, označenih kao k.č. broj 15/53/6, po osnovu dosjelosti stekli služnost puta u obimu pješačkog prolaza i provoza motornog vozila, a prema skici i prijavnom listu vještaka geometra, kao sastavnom dijelu presude, koji se proteže od tzv. Lubovačkog puta, duž cijele parcele tuženih i tu, u njenom krajnjem istočnom dijelu, uz granicu sa parcelom Dušana Mandića, kao poslužnih nekretnina upisanih u p.l. broj 442 k.o. Bešnjevo označenih kao k.č. broj 15/53/3, te da se naloži tuženim da uklone metalnu ogradu i sve druge prepreke koje ometaju normalno vršenje prava služnosti puta u navedenom obimu i da se ubuduće „okane“ ovakvog ili sličnog uznemiravanja apelanata u vršenju njihovog prava služnosti puta, te da trpe da se pravo služnosti upiše u zemljišnim i katastarskim knjigama u korist navedenih parcela, povlasnih nekretnina, koje su vlasništvo apelanata. Također je odbijen i tužbeni zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužbom traženo da se utvrdi služnost puta stečenog po osnovu dosjelosti u obimu pješačkog prolaza i provoza motornog vozila, dakle, služnost puta u opštem obimu, na poslužnim nekretninama tuženih u korist nekretnina apelanata, kao povlasnog dobra, te da rezultati dokaznog postupka pružaju pouzdan osnov da su apelanti koristili prolaz između kuća tuženih i Dušana Mandića. Dalje je navedeno da je među strankama sporno da li su apelanti, kao vlasnici povlasnog dobra, stekli pravo služnosti puta u obimu i na mjestu kako to navode u tužbi. Sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, jer je traženo utvrđivanje služnosti puta kao cjeline, u punom obimu. Međutim, iz nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da efektivnog čistog prostora od fasade do betonske cokle, do žičane ograde iznosi 2,35 m na prvom ćošku kuće i 2,55 m na drugom ćošku kuće. Sud je, dalje, naveo da navedena širina puta ne odgovara opštem obimu služnosti puta, jer su i sami apelanti u tužbi istakli da su nesmetano koristili i uživali pravo služnosti puta duž parcele tuženih u širini od najmanje tri metra cijelom dužinom potrebnom za prevoz vozila. Također, sud je naveo da se, s obzirom na navedeno, nije bavio načelom restrikcije služnosti koja se odnosi na služnost prolaza preko dvorišta kojim se ograničavaju lične vrijednosti, pa je, shodno odredbama člana 56. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), odlučio kao u izreci svoje presude.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002 138 od 23. aprila 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i prvostepena presuda Osnovnog suda od 21. septembra 2007. godine potvrđena.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da se iz spisa predmeta broj P-288/00, u koji je prvostepeni sud izvršio uvid u dokaznom postupku na prijedlog tuženih, vidi da je vođen spor između apelanta Zaima Mešića, kao tužitelja, i Branka Milišića (prednika tuženih) i Dušana Mandića, kao tuženih, radi smetanja posjeda spornog puta, koje je izvršeno 19. novembra 2000. godine na taj način što je na put postavljen jedan drveni kolac visine oko 1,50 m, čime je apelant Zaim Mešić ometen u služnosti puta. Dalje je navedeno da je u tom predmetu apelant Zaim Mešić povukao tužbu, kao i da se iz spisa predmeta vidi da je među strankama nesporno da je Branko Milišić 4. aprila 2001. godine izlio betonsko coklo i postavio žičanu ogradu cijelom dužinom puta između svoje kuće i kuće Dušana Mandića, te kuće apelanta Kemala Hodžića, kao i da sudsku zaštitu u odnosu na ovo smetanje apelanti nisu tražili. Slijedeći to, drugostepeni sud je konstatovao da su apelanti koristili put koji ide dijelom preko parcele tuženih, a dijelom preko parcele Dušana Mandića za prolaz pješice i motornim vozilom do svojih kuća, i to apelant Kemal Hodžić u toku cijele godine, a apelant Zaim Mešić svake godine u periodu kada je dolazio iz Francuske, gdje se nalazi na privremenom radu, i to sa lokalnog puta do svojih kuća. Dalje je navedeno da je sporni put korišten sve do 2001. godine i u tome nisu ometani od ranijih vlasnika poslužne parcele. Međutim, nakon sticanja prava vlasništva na poslužnoj parceli prednik apelanata Branko Milišić se usprotivio vršenju ove služnosti, pa je 4. aprila 2001. godine izlio betonsko coklo i postavio žičanu ogradu i od tada apelanti sporni put ne koriste. Slijedeći činjenično utvrđenje, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 58. stav 1. ZOSPO propisano da «stvarna služnost prestaje ako se vlasnik poslužnog dobra protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasnog dobra tri godine uzastopno nije vršio svoje pravo», pa kako apelanti od 4. aprila 2001. godine ne koriste sporni put, to je stvarna služnost prestala u smislu navedene zakonske odredbe. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, a što nije utjecalo na zakonitost i pravilnost prvostepene presude. Stoga, budući da nije utvrdio da su u toku postupka počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Okružni sud je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 968 od 25. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda od 23. aprila 2008. godine.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da apelanti u reviziji neosnovano navode da je drugostepeni sud „odlučio na štetu žalitelja“, jer se pri donošenju odluke pozvao na „materijalno pravo koje nije bilo predmet žalbe“, misleći na primjenu odredbe člana 58. ZOSPO. S tim u vezi je revizioni sud naveo da apelanti u svojoj žalbi nisu spomenuli navedenu zakonsku odredbu, jer im ona ne ide u prilog, ali kako su tuženi od početka osporavali postavljeni tužbeni zahtjev isticanjem da se apelanti nisu služili spornim putem, pa samim tim ni u posljednje tri godine koje su prethodile podnošenju tužbe, drugostepeni sud je u razrješenju odnosne pravne stvari imao pravo i dužnost primijeniti relevantne materijalnopravne propise na osnovu kojih se može razriješiti ova pravna stvar i pod uslovom da se stranke nisu pozvale na te propise. Budući da drugostepena presuda nije nepovoljnija za apelante, jer je njome samo potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne stoji navod apelanata iz revizije da je drugostepeni sud po njihovoj žalbi donio za njih nepovoljniju odluku. Dalje je navedeno u presudi da se rok od tri godine uzastopnog nevršenja prava služnosti, koji ima u vidu odredba člana 58. ZOSPO, ne prekida samo fizičkim vršenjem prava služnosti već i zahtijevanjem pravne zaštite služnosti pred nadležnim sudom, kako pravilno ukazuju revidenti. Nije sporno da je apelant Zaim Mašić tužbom od 23. novembra 2000. godine zatražio pravnu zaštitu predmetnog prava služnosti i da je ta tužba egzistirala sve do 2. juna 2005. godine, kada je sud svojim rješenjem utvrdio da se ona smatra povučenom. Dakle, apelant Zaim Mašić je preduzimanjem odgovarajuće pravne radnje nastojao ostvariti pravo služnosti puta za koje smatra da mu pripada, pa se za njega, suprotno nalaženju drugostepenog suda, ne bi moglo reći da je svojom neaktivnošću prouzrokovao prestanak prava sporne služnosti na osnovu odredbe člana 58. ZOSPO. Pri tome je revizioni sud istakao da odredba člana 389. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljnjem tekstu: ZOO), na koju se pozivaju apelanti u reviziji, i pod uslovom da se može primijeniti na konkretnu pravnu situaciju, ne ide im u prilog, jer je tom odredbom propisano da prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja ili ostvarenja potraživanja nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o zastari potraživanja koju ima u vidu odredba člana 360. ZOO. Protek vremena iz odredbe člana 58. ZOSPO nema značenje nekog zastarnog roka prema odredbama ZOO, a u članu 370. tog zakona, pod naslovom „Kad se ne primjenjuju pravila o zastari“, navodi se: „Pravila o zastari ne primjenjuju se u slučajevima kada su u zakonu određeni rokovi u kojima treba da se podigne tužba ili da se izvrši određena radnja pod prijetnjom gubitka prava.“ Prema tome, revizioni sud je zaključio da podizanje spomenute tužbe od drugoapelanta nema nikakvog utjecaja na položaj prvoapelanta u ovom sporu, jer je nesporno da on duže od tri godine ne koristi sporni put, da se tuženi tome protive, te da nije preduzimao ni odgovarajuće pravne radnje radi zaštite svoga prava, slijedom čega je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u odnosu na njega prestalo pravo stvarne služnosti, na osnovu odredbe člana 58. ZOSPO, kao građanskopravna sankcija za njegovu pasivnost.

8. Dalje je u presudi Vrhovni sud naveo da nije sporno da su apelanti prilazili svojim kućama putem koji je zahvatao kako parcelu tuženih, tako i parcelu komšije Dušana Mandića, te da apelanti navode da je taj put bio širine više od tri metra, kao i da tužbenim zahtjevom traže utvrđenje prava služnosti u istom obimu (prolazom motornog vozila), ali samo na parceli tuženih (bez parcele Dušana Mandića). To, prema ocjeni revizionog suda, podrazumijeva pomjeranje tog puta u dubinu parcele tuženih da bi se omogućio nesmetan prolaz motornim vozilom, što apelanti posredno priznaju jer, pored utvrđenja prava služnosti puta, zahtijevaju i nametanje obaveze tuženima da poruše ogradu koju su podigli između svoje i parcele Dušana Mandića. Na licu mjesta, te na osnovu nalaza vještaka geometra utvrđeno je da sporni put preko parcele tuženih na pojedinim mjestima ne može biti širi od 2,35 m, što nije dovoljno za normalan i bezbjedan prolaz motornim vozilom. Ovako uzak put izazvao bi, prema mišljenju Vrhovnog suda, naslanjanje tog motornog vozila na ogradu i kuću, što bi, prema nalazu vještaka, dugoročno uzrokovalo obostranu štetu (i na kući tuženih i na motornim vozilima koja bi tim putem prolazila). Pošto apelanti sporni prilaz svojim kućama traže u obimu koji podrazumijeva određenu širinu puta (koju oni nisu ni označili i jasno precizirali svojim zahtjevom), i to samo preko parcele tuženih, a pošto očigledno taj put nisu ranije koristili, jer su za normalnu upotrebu i prolaz koristili i parcelu Dušana Mandića, Vrhovni sud je konstatovao da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su ovakav zahtjev odbili, jer traženi put po svojoj širini i lokaciji nije identičan putu koji su apelanti ranije koristili za prilaz svojim kućama, slijedom čega nije bilo mjesta za utvrđenje prava služnosti na osnovu odredbe elana 54. stav 1. ZOSPO. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da površina parcele tuženih preko koje se traži utvrđenje prava služnosti ne omogućava normalno vršenje tog prava prolazom motornih vozila, pa se zbog tog razloga nije moglo udovoljiti zahtjevu apelanata. Pri tome, prema ocjeni revizionog suda, ne stoji navod apelanata da su se oni, postavljajući tužbeni zahtjev, rukovodili pravilom maksimalne rekstrikcije radi zaštite poslužnog dobra. Oni su, naime, zahtijevali utvrđenje služnosti puta na cijeloj raspoloživoj širini parcele tuženih, tražeći i rušenje betonskog cokla i žičane ograde. To što se ta restrikcija odnosi na parcelu Dušana Mandića, koja je ranije služila kao poslužno dobro, a koji nije stranka u ovom sporu, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije od utjecaja na rješenje ove pravne stvari i između ovih parničnih stranaka. Takvom restrikcijom apelanti su, u suštini, samo proširili teret na parceli tuženih kao poslužnom dobru, koja ranije a ni sada ne može obezbijediti ostvarenje prava služnosti u obimu koji zahtijevaju apelanti.

9. Također, Vrhovni sud je istakao da ne stoje navodi apelanata, isticani tokom postupka, da oni nemaju drugog prilaza svojim kućama. Naime, iz nalaza spomenutog vještaka geodetske struke je vidljivo da postoje druga dva načina da se obezbijedi prilaz kućama apelanata. Osim toga, svjedok Ekrem Hodžić (brat prvoapelanta i brat supruge drugoapelanta) u svom iskazu je naveo da je apelantima, prije zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina sa pravnim prednikom tuženih, imajući u vidu problem prilaza kućama apelanata, istima nudio da to pitanje riješe prije razmjene, na način da se taj put konstituiše na drugom dijelu sporne parcele, gdje ima više prostora, ili na način da apelanti to riješe zajedno sa Stevanom Lačinom, sa kojim je on prethodno postigao sporazum, koji je sebi radio put na parceli koja graniči sa parcelama apelanata, a njime bi se mogli služiti i apelanti, ali da su oni takvu mogućnost i ponude odbili. Zbog navedenih razloga, riješeno je kao u dispozitivu presude na osnovu odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03-49/09).

10. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije zbog načina na koji su sudovi u predmetnom postupku primijenili materijalno pravo. Naime, apelanti su istakli da su osporene odluke očigledno proizvoljne i da predstavljaju primjer arbitrarnosti kako se, pored utvrđenog činjeničnog stanja koje ide u prilog tvrdnjama apelanata, na kraju potpuno i nezakonito, te potpuno proizvoljno primjenjuje materijalno pravo odbijanjem njihovog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi su apelanti naveli da sudska praksa, a još manje zakonske norme ne poznaju razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva za utvrđivanje prava služnosti puta samo zato što je utvrđeno da su apelanti koristili put veće širine od one tražene u tužbi. Također, apelanti su istakli da im je uskraćeno pravo pristupa njihovim kućama, čime im je onemogućeno korištenje njihove imovine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti navode povredu prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu zbog načina na koji su sudovi u predmetnom postupku, radi utvrđivanja prava služnosti puta, primijenili materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da je konačna odluka, kojom je meritorno odlučeno o tužbenim navodima apelanata, u predmetnom postupku odluka Vrhovnog suda od 25. novembra 2009. godine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelanti, također, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić