Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-623/10 (D. A.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otpremnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-623/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. veljače 2013. godine, u predmetu broj AP 623/10, rješavajući apelaciju Danka Antića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danka Antića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000618 od 1. prosinca 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Danko Antić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branislav Cvijanović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 16. veljače 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000618 od 1. prosinca 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 623/10 od 8. lipnja 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da mu «Telekomunikacije RS» AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) isplate razliku otpremnine u smislu članka 127. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 60/03 i 20/07; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), jer mu je tuženi prilikom odlaska u mirovinu isplatio otpremninu u visini od tri prosječne plaće.
4. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0- P-06-001 637 od 14. studenog 2007. godine obvezan je tuženi da apelantu na ime razlike otpremnine isplati iznos od 15.873,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog na temelju članka 112. točka 4. Zakona o radu, jer je ispunio uvjete za mirovinu, da sukladno odredbi članka 127. stavak 1. istog zakona djelatnik koji je imao zaključen ugovor o radu ne neodređeno vrijeme i kojem prestaje radni odnos nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada ima pravo na otpremninu u visini od 1/3 prosječne neto plaće isplaćene u posljednja tri mjeseca, prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca. Kako je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske utvrđeno da odredba članka 55. Općeg kolektivnog ugovora nije u skladu sa Ustavom i zakonom, a kako se taj kolektivni ugovor primjenjivao u vrijeme kada je apelantu prestao radni odnos, to tuženi nije mogao izvršiti isplatu otpremnine na temelju pojedinačnog ugovora koji je zaključen između tuženog i sindikata pozivajući se pri tome na odredbe Općeg kolektivnog ugovora. Sukladno navedenom, Osnovni sud je naveo da je apelantov zahtjev utemeljen.
5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž- 08-000 048 od 13. veljače 2008. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava donio zakonitu odluku tako da su žalbeni navodi tuženog neutemeljeni.
6. Odlučujući o revizije tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 618 od 1. prosinca 2009. godine kojom je reviziju tuženog uvažio i preinačio presudu drugostupanjskog suda tako što je žalbu tuženog uvažio, preinačio presudu prvostupanjskog suda i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjske odluke nepravilne iz sljedećih razloga. Naime, apelantu nije prestao radni odnos otkazom ugovora o radu već zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu, tako da je u pitanju prestanak radnog odnosa po sili zakona. Dalje, odredbama članka 127. stavak 1. Zakona o radu propisano je da poslodavac ima obvezu isplatiti djelatniku otpremninu bez obzira na to po kojem osnovu mu prestaje radni odnos. Međutim, ova odredba je izmijenjena člankom 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02, članak 141. Zakona o radu – prečišćeni tekst), tako da je poslodavac obvezan isplatiti otpremninu samo ako je djelatniku prestao radni odnos bez njegove krivnje, odnosno da od stupanja na snagu navedenog zakona više ne postoji zakonska obveza isplate otpremnine djelatniku prilikom odlaska u mirovinu. Vezano za stav nižestupanjskih sudova da su svoje odluke temeljili na odluci Ustavnog suda Republike Srpske kojom je utvrđeno da članak 55. točka 7. Općeg kolektivnog ugovora nije suglasan sa Ustavom Republike Srpske, Vrhovni sud je naveo da su navedeni sudovi previdjeli da apelantu nije isplaćena otpremnina sukladno toj odredbi nego sukladno članku 52. Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog i članku 46. Pravilnika o plaćama i drugim primanjima uposlenih.
7. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je odluka Vrhovnog suda nezakonita jer Vrhovni sud propušta činjenicu da se Pojedinačni kolektivni ugovor zasniva na odredbama Općeg kolektivnog ugovora za koje je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske utvrđeno da su neustavne, te čak i da se pretpostavi da Pojedinačni kolektivni ugovor nije zasnovan na Općem kolektivnom ugovoru, onda je nesporno da članak 52. Pojedinačnog kolektivnog ugovora nije u skladu sa tada važećom odredbom članka 127. stavak 2. Zakona o radu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Apelant navodi da se Pojedinačni kolektivni ugovor zasniva na odredbama Općeg kolektivnog ugovora za koje je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske utvrđeno da su neustavne, te čak i da se pretpostavi da Pojedinačni kolektivni ugovor nije zasnovan na Općem kolektivnom ugovoru, onda je nesporno da članak 52. Pojedinačnog kolektivnog ugovora nije u skladu sa tada važećom odredbom članka 127. stavak 2. Zakona o radu. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na svoju Odluku broj AP 2463/08, na koju se u cijelosti poziva u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2463/08 od 27. listopada 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao očito (prima facie) neutemeljenu apelaciju tužitelja, odnosno apelanta, koju je uložio protiv presude Vrhovnog suda i presude Osnovnog suda. Apelacija je podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda koju je Ustavni sud analizirao u tom slučaju slijedi: «Iz navedenog članka ZOR-a proizlazi da apelantu, s obzirom na osnov prestanka radnog odnosa - odlazak u mirovinu - ne pripada pravo na otpremninu iz članka 127. stavak 1. ZOR-a (članak 141. stavak 1. prečišćenog ZOR-a) i bez značaja je za odluku o konkretnom sporu činjenica da je odlukom Ustavnog suda RS utvrđeno da članak 55. točka 7. Općeg kolektivnog ugovora nije u suglasnosti sa Ustavom i zakonom, jer se odluka Ustavnog suda odnosi na odredbu članka 55. točka 7. Općeg kolektivnog ugovora, a ne i na izmjenu i dopunu odredbe članka 127. ZOR-a koja je na snazi i kojom je propisano pravo na otpremninu samo u slučajevima prestanka radnog odnosa poslodavčevim otkazom ugovora o radu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da pravo na otpremninu nije zakonom propisano pravo, nego da se radi o autonomnom pravu koje poslodavac osigurava na teret njegovih materijalnih troškova i koja se isplaćuje prema materijalnim mogućnostima i pravilima poslodavca». Imajući u vidu zaključke iz citirane odluke Ustavnog suda broj AP 2463/08, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić