Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7/10 (JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 7/10, rješavajući apelaciju JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001575 od 4. novembra 2009.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001015 od 9. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom - Odjeljenje u Olovu broj 041-1-P-07-000106 od 4. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Naim Kopić, podnijela je 4. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001575 od 4. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001015 od 9. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom - Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-1-P-07-000106 od 4. aprila 2008. godine.
2. Prvostepenom Presudom Općinskog suda broj 041-1-P-07-000106 od 4. aprila 2008. godine apelantica je obavezana da tužitelju Nusmiru Mujezinoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime manje isplaćene plate, naknade za ishranu, naknade za prevoz i naknade na ime regresa za period od 11. marta 2004. godine do 25. septembra 2007. godine isplati ukupan iznos od 22.272,32 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 2007. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.227,00 KM.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužitelj u spornom vremenskom periodu bio apelantičin zaposlenik na poslovima nastavnika islamske vjeronauke. Nesporno je da je u utuženom periodu apelantica isplaćivala tužitelju platu, regres, topli obrok i naknadu za prevoz u skladu sa mjerilima Zaključka Vlade Zeničko-dobojskog kantona broj 02-38-27580/02 od 11. decembra 2002. godine. Općinski sud je ocijenio da takav način obračuna plate i isplate plata i svih ostalih naknada traženih tužbom je protivan Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) i zaključenom Granskom kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 53/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), koji apelantica prilikom obračuna nije primjenjivala, a bila je dužna. Na osnovu provedenog finansijskog vještačenja, imajući u vidu odredbu člana 30. Granskog kolektivnog ugovora kojom je određena najniža plata zaposlenika u osnovnoj školi, Općinski sud je utvrdio da apelantica u utuženom periodu duguje tužitelju na ime navedenih potraživanja novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. Općinski sud je istakao da Zakon o radu, Poglavlje XV-Kolektivni ugovor čl. 113. i 121, ne ostavlja mogućnost alternativne primjene drugih akata, pa primjena zaključaka ili odluka Vlade Zeničko-dobojskog kantona oko osnovice plate i drugih primanja iz radnog odnosa je u direktnoj suprotnosti sa navedenim Zakonom o radu i Granskim kolektivnim ugovorom. Zakon o radu i Granski kolektivni ugovor su precizni, jasni i na pravnoj snazi, pa je njihova primjena neupitna.
4. Drugostepenom Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001015 od 9. septembra 2008. godine žalba apelantice i umješača na strani Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: umješač) je odbijena kao neosnovana i prvostepena Presuda Općinskog suda broj 041-1-P-07- 000106 od 4. aprila 2008. godine je potvrđena.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da navod žalbe da namjera ugovornih strana iz Granskog kolektivnog ugovora nije bila direktna primjena navedenog ugovora, odnosno da su ugovorne strane namjeravale da svake godine utvrđuju obim prava koji pripada zaposleniku, nije tačan. Naime, članom 31. stav 3. navedenog Granskog kolektivnog ugovora je jasno propisano da osnovica utvrđena između vlade kantona, ministra finansija, ministra obrazovanja i sindikata ne može biti manja od iznosa definisanog u članu 30. Granskog kolektivnog ugovora (70% prosječne plate u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku). Dakle, ni na koji način i ni u kakvoj situaciji osnovica za obračun plate zaposlenika u osnovnoj školi ne može biti manja od 70% prosječne plate u FBiH, kako je to, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio i apelantica nema pravo da ona tumači kakva je bila prava namjera ugovornih strana (ona nije bila jedna od ugovornih strana iz tog ugovora). Kantonalni sud je, dalje, istakao da je odredbom člana 69. Granskog kolektivnog ugovora (Glava XIII) propisano ko, zbog čega, na koji način i kako daje tumačenje i praćenje primjene Granskog kolektivnog ugovora. Dakle, ako nekoj ugovornoj strani ili osobi koje se tiče Granski kolektivni ugovor neka njegova odredba nije jasna, imala je pravo i mogućnost da traži tumačenje pojedine ili svih odredaba navedenog ugovora. Stoga, apelantica (osnovna škola) nije ovlaštena i pozvana da ona tumači pravu namjeru ugovornih strana iz Granskog kolektivnog ugovora, pa su i apelantičini žalbeni navodi kojim je osporavala nalaz vještaka, po ovom osnovu, neosnovani. Naime, vještak je svoj nalaz i mišljenje (koji parnične stranke nisu osporile u računskom dijelu nalaza) pravilno uradio primjenjujući Granski kolektivni ugovor, koji je u cijelosti pravno valjan i obavezan za sve ugovorne strane. Kantonalni sud je smatrao da je neosnovan žalbeni navod da Granski kolektivni ugovor više nije na snazi, počev od 7. jula 2005. godine, s obzirom na to da ga je Vlada FBiH jednostrano otkazala. Naime, odredbama navedenog ugovora nije dato pravo nijednoj od ugovornih strana za jednostrani otkaz ili njegov raskid, nego je dato pravo za izmjene i dopune navedenog ugovora (Glava XIV-Prelazne i završene odredbe). Navedeni ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme i njegova primjena je obavezna u cijelosti.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001575 od 4. novembra 2009. godine odbijena je apelantičina revizija i umješača izjavljena protiv drugostepene presude.
7. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo-odredbu člana 69. Zakona o radu, te odredbe čl. 30, 31. st. 2, 32, 37, 38 i 39. Granskog kolektivnog ugovora kada su apelanticu obavezali da tužitelju za utuženi period isplati potraživane naknade iz radnog odnosa. Vrhovni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno zaključio, a Kantonalni sud osnovano prihvatio takav pravni stav, da kolektivni ugovor djeluje kao zakon, odnosno kao pravna norma koja garantuje minimum prava ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate plata i drugih prava iz radnog odnosa. Granski kolektivni ugovor je potpisao ovlašteni predstavnik tužene, objavljen je u službenom glasilu FBiH i stupio je na pravnu snagu 1. januara 2001. godine, od kada se mora primjenjivati kao mjerodavno pravo. Vrhovni sud je, dalje, istakao da su neosnovani navodi revizije da su nižestepeni sudovi primijenili odredbu člana 99. stav 2. ZOO. Naime, odredbe čl. 30, 31, 32, 37, i 38. Granskog kolektivnog ugovora ne mogu se smatrati spornim odredbama koje stvaraju potrebu ispitivanja zajedničke namjere ugovarača. Činjenica da apelantica dovodi u pitanje realnost provedbe navedenih odredaba kolektivnog ugovora sa stanovišta loših materijalnih mogućnosti poslodavca, ne čini te odredbe nejasnim, već ta činjenica može biti razlog za pokretanje postupka izmjene ili dopune kolektivnog ugovora. Za tumačenje kolektivnog ugovora nadležna je zajednička komisija ugovarača ili arbitražno vijeće (član 69. stav 6. u vezi sa članom 59. Granskog kolektivnog ugovora), a apelantica tokom postupka nije tvrdila da je pokrenut postupak za tumačenje navedenih odredaba kolektivnog ugovora. Takođe je istaknuto da je odredbom člana 120. stav 1. Zakona o radu propisano da se kolektivni ugovor može otkazati na način i pod uslovima predviđenim kolektivnim ugovorom. Odredbama Granskog kolektivnog ugovora nije predviđen jednostran otkaz ugovora, tako da Granski kolektivni ugovor uopšte ne sadrži odredbe o tome da li je davanje otkaza uslovljeno prethodnim bezuspješnim prijedlogom njegove izmjene i dopune, do kog roka u godini se ugovor može otkazati, do kog vremena ugovor važi u slučaju otkaza, da li u razdoblju otkaznog roka ugovarač koji otkazuje ugovor mora nastojati sklopiti novi kolektivni ugovor prihvatljiv za obje ugovorne strane itd. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je Odluka Vlade FBiH broj 296/05 od 16. juna 2005. godine kojom je jednostrano otkazan kolektivni ugovor bez pravne važnosti, za što su dali potpune i pravilne razloge.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Apelantica navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te proizvoljnih zaključaka sudova.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na:
www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelacionim navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se, u suštini, svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
14. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatro u predmetu broj AP 2387/08 (Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2387/08 od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e), Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani imajući u vidu, prije svega, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je apelant javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 2387/08.
15. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić