Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-710/10 (S. P. i V. P.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-710/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 710/10, rješavajući apelaciju Selme Petranović i Vukašina Petranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selme Petranović i Vukašina Petranovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023254 08 GZ od 4. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P.023254/00 od 1. jula 2008.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Selma Petranović i Vukašin Petranović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupaju advokati iz Advokature «Ćupina & Co» d.o.o. Mostar, podnijeli su 23. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023254 08 GZ od 4. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.023254/00 od 1. jula 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.023254/00 od 1. jula 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata koji su tražili da im JP «Elektroprivreda BiH» Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i JP «Elektroprivreda HZHB» Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena), na ime naknade štete na pokretnim stvarima uništenim u plavnom valu 16. decembra 1999. godine, isplate iznos od 6.212,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Apelanti su presudom obavezani platiti troškove parničnog postupka, i to prvotuženoj iznos od 1.440,00 KM, a drugotuženoj iznos od 1.684,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih, navodeći da su bili podstanari u porodično-stambenom objektu Huse Kajana u Ulici Šaćira Palate broj 8 u Mostaru, te da je 16. decembra 1999. godine došlo do plavnog vala na Neretvanskom slivu za čiji nastanak isključivu odgovornost snose tužene, zatim, da je tokom štetnog događaja došlo do uništenja njihove pokretne imovine (pokućstva), pa stoga smatraju primjerenim da im tužene na ime oštećenja pokretnina isplate iznos od 6.212,00 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama počevši od 16. decembra 1999. godine do isplate, kao i da im naknade troškove parničnog postupka. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je Međupresudom Kantonalnog suda broj GZ 17/04 od 22. februara 2005. godine (a koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev: 660/05 od 12. septembra 2006. godine) riješen osnov u pogledu odgovornosti tuženih za štetu proizašlu iz štetnog događaja izlijevanja rijeke Neretve 16. decembra 1999. godine, pa samim tim i za štetu pričinjenu na objektu i pokretnim stvarima koje su se nalazile u objektu Huse Kajana. Shodno navedenom, utvrđeno je da je do nastanka štete na objektu Huse Kajana i pokretnim stvarima koje su se nalazile u tom objektu došlo kako uslijed djejstva više sile, tako i uslijed neadekvatnog manevriranja u lancu hidroelektronskog sistema na Neretvi. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Adise Tojaga i Karmele Božić, kojim parnične stranke nisu prigovarale pa ih ovaj sud prihvata kao stručno i objektivno date, i na osnovu njih utvrđuje da visina vode do 12 cm predstavlja višu silu za koju štetu tužene ne snose odgovornost, ali da preko te visine tužene odgovaraju u skladu sa odredbom člana 173. a u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u omjeru od 85% prvotužena i u omjeru od 15% drugotužena, te da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 206. stav. 4. ZOO. Dalje je istaknuto da je uvidom u spisak lica kojima je prvotužena isplatila solidarnu jednokratnu novčanu pomoć utvrđeno da je Huso Kajan primio na ime jednokratne pomoći iznos od 4.500,00 KM, što znači da je primio na ime štete na objektu i pokretnim stvarima iznos koji predstavlja 62% procijenjene štete, koja je utvrđena na iznos od 7.313,00 KM. Navedeno utvrđenje među parničnim strankama nije sporno i, prema mišljenju suda, nije sporno da je tom isplatom Huso Kajan namiren za dio štete na objektu i pokretninama, a kako je to utvrdila Komisija za procjenu štete, tj. isplaćeno mu je 62% procijenjene naknade. Također, sud je istakao da se neće baviti posebno ocjenom i analizom ostalih dokaza zbog kojeg razloga je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 023254 08 gz od 4. februara 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presude Općinskog suda od 1. jula 2008. godine.
5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je na osnovu činjenica koje nisu sporne među strankama, kao i na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da je Husi Kajanu, kao vlasniku kuće u kojoj su stanovali apelanti, isplaćen iznos od 4.500,00 KM na ime štete na stvarima i nekretnini od ukupno utvrđene štete koja je procijenjena na 7.313,00 KM. Zapisnikom o šteti (sačinjenim 18. decembra 1999. godine) navedene su stvari koje su uništene, a predmetni zapisnik je potpisao Huso Kajan kao oštećeni, mada je bila prisutna i apelantica Selma Petranović, što nije sporno među parničnim strankama. S tim u vezi, drugostepeni sud je konstatovao da sada u ovom postupku apelanti tvrde da se radi o stvarima koje su njihovo vlasništvo, bez obzira što zapisnik o procjeni štete nisu potpisali i oni. Međutim, i prema ocjeni Kantonalnog suda, apelanti nisu dokazali štetu ni njenu visinu u odnosu na tužene s obzirom na to da je Huso Kajan primio na ime naknade i za stvari i za objekt dio štete u iznosu od 4.500,00 KM. S tim u vezi je drugostepeni sud istakao da je predmetnom tužbom trebalo obuhvatiti i Husu Kajana, koji je nesporno primio iznos od 4.500,00 KM, a koji bi svakako trebalo da sadrži i eventualnu vrijednost uništenih stvari apelanata. Dalje je navedeno da nije utemeljeno pozivanje apelanata u žalbi na odredbu člana 211. ZOO, kojom je propisano da onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje plaćenog, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje, ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Nakon što je došlo do izlijevanja rijeke Neretve 16. decembra 1999. godine, izvršena je procjena štete na objektu i stvarima Huse Kajana i isplaćen mu je iznos od 4.500,00 KM. Prema ocjeni Kantonalnog suda, isplatom navedenog iznosa prvotužena je postupila u skladu sa odredbama člana 18. ZOO, jer je poduzela sve mjere da smanji štetu i posljedice nastale zbog plavnog vala. S tim u vezi je sud istakao da nije od značaja da li je ova isplata evidentirana kao pomoć ili kao naknada štete, jer je bitna njena svrha, a to je naknada štete. Stoga, prema mišljenju drugostepenog suda, izvršena isplata može samo biti isplata dijela štete, a ne isplata iznosa za koji je tužena znala da ne duguje bilo kom od oštećenih, a ipak je odlučio da plati te iznose, kako apelanti u žalbi neutemeljeno navode. Na kraju je navedeno da je sud odbio i kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (član 387. stav 1. ZPP).
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji su redovni sudovi u parničnom postupku, radi naknade štete, primijenili materijalno pravo. Apelacijom se ukazuje na pogrešan stav sudova da se isplaćeni iznos od 4.500,00 KM na ime jednokratne pomoći treba uračunati u ukupan iznos štete. Apelacijom se, također, pobija i odluka o dosuđenim troškovima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata da im je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li su postupci u cjelini bili pravični u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju apelanti navode proizvoljnost u odlučenju redovnih sudova u pogledu pravne kvalifikacije jednokratne pomoći koju su tužene isplatile u vezi sa štetnim događajem, tj. plavnim valom. Ustavni sud podsjeća da je isto ili slično činjenično i pravno pitanje kao u predmetnim apelacijama već razmatrao rješavajući predmet broj AP 1987/09 (vidi, Odluka o dopustivosti od 6. decembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu uz obrazloženje da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U citiranoj odluci Ustavni sud je, također, istakao da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te je još navedeno da, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, pa je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isto činjenično i pravno pitanje, kao što je to bio slučaj u predmetu broj AP 1987/09, Ustavni sud se, u kontekstu povrede prava apelanata na pravično suđenje i prava na imovinu u odnosu na odbijajući dio, poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 1987/09, budući da se ti razlozi mogu u cijelosti primijeniti i na ovu odluku.
12. U pogledu navoda apelanata kojim osporavaju odluku o dosuđenim troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o troškovima donio primjenom odredbi člana 386. stav 1. ZPP, kojom je propisano da: Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove, dok je drugostepeni sud odlučio o troškovima postupka primjenom odredbe 387. stav 1, kojom je propisano da: Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Uzimajući u obzir da apelanti nisu uspjeli sa tužbom u predmetnoj parnici, te odluku o naknadi troškova za sastav odgovora na žalbu, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava od postupajućih sudova prilikom odlučenja o visini troškova postupka, pa Ustavni sud ove navode apelanata odbacuje kao (prima facie) neosnovane.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić