Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-754/10 (Zavod za izgradnju AD Banja Luka)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-754/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić iZlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 754/10, rješavajući apelaciju Zavoda za izgradnju AD Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05. 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zavoda za izgradnja AD Banja Luka podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Ps 008031 09 Pž od 11. decembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 11 71 Ps 008031 02 PS od 17. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zavod za izgradnju AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa direktor Čedo Savić podnio je 2. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 008031 09 Pž od 11. decembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 008031 02 PS od 17. juna 2009. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 19. novembra 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 008031 02 PS od 17. juna 2009. godine utvrđeno je da su pravno valjani ugovori pobliže navedeni u dispozitivu presude zaključeni između pravnih prednika ODJP «Glas Srpski» (u daljnjem tekstu: tužitelj) i pravnog prednika apelanta a što je apelant dužan priznati i izdati valjanu ispravu podobnu za uknjižbu prava svojine u korist tužitelja u roku od 30 dana jer će se u protivnom na osnovu presude izvršiti uknjižba prava svojine na nepokretnosti-poslovnom prostoru, pobliže navedenom u dispozitivu presude u zemljišnim knjigama i drugim evidencijama o nepokretnostima u korist tužitelja. Obavezan je apelant da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 7.400,54 KM u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je odluka o troškovima postupka donesena primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Rs» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu ZPP) a imajući u vidu uspjeh tužitelja u postupku te je u cijelosti usvojen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka koji je opredijeljen u skladu sa važećom advokatskom tarifom.
4. Odlučujući o žalbi kojom je apelant osporavao prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je rješenjem broj 71 0 ps 008031 09 Pž od 11. decembra 2009. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Osnovnog suda broj 11 71 Ps 008031 02 PS od 17. juna 2009. godine.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je citirao odredbu člana 386. ZPP kojom je propisano da stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj strani nadoknadi troškove i odredbu člana
389. ZPP kojom je propisano da ukoliko nije bilo povoda za podnošenje tužbe zbog toga što je tuženi priznao svoju obavezu i bio je spreman da je ispuni ili iz drugih razloga, u takvoj situaciji tužilac će tuženom nadoknaditi parnične troškove. U konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredbi u skladu sa sadržajem prvostepenog predmeta, Okružni sud je zaključio da su navodi apelanta da nije dao povoda podnošenju tužbe neosnovani. Naime, na pripremnom ročištu koje je održano 22. oktobra 2002. godine apelant je osporio osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva te istakao prigovor pasivne i aktivne legitimacije iz kojih razloga je u prilog utvrđenja kako osnovanosti tužbenog zahtjeva tako i legitimacije u sporu od strane tužitelja proveden i dokazni postupak. Kod činjenice da je tužitelj dokazao da su istaknuti prigovori apelanta bez osnova, Okružni sud je zaključio da jasno proizilazi da je apelant svojim ponašanjem prouzrokovao i podnošenje tužbe i troškove te je u smislu člana 386. stav 1. ZPP dužan da ih nadoknadi tužitelju.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi imali obavezu da u pogledu odluke o troškovima postupka primjene odredbu člana
389. ZPP obzirom da se tokom postupka ponašao korektno i da ni jednom svojom radnjom nije osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva. Istakao je da se nije protivio tužbenom zahtjevu ali je «sud po službenoj dužnosti trebao da otkloni nedostatke odnosno da utvrdi činjenice koje se tiču sposobnosti tužioca da bude stranka u postupku što nije učinio te je suvišno očekivati da će on (apelant) u odgovoru na tužbu ili na pripremnom ročištu priznati tužbeni zahtjev tužitelju koji to svojstvo nije dokazao». Apelant je dalje istakao da je «pretpostavka za zaključenje sudskog poravnanja postojala već na pripremnom ročištu kada je predao sudu punomoć za zaključenje sudskog poravnanja a da su tužitelj i prvostepeni sud otklonili navedene nejasnoće-urednost tužbenog zahtjeva».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, apelant se žali na odluku o troškovima parničnog u kojem je usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja i on obavezan da isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 7.400,54 KM, smatrajući da je trebalo primijeniti odredbu člana 389. ZPP. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložio odluku o troškovi postupka a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime drugostepeni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 389. ZPP, obzirom da je na pripremnom ročištu apelant osporio osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva te istakao prigovor legitimacije stranaka u postupku iz kojih razloga je na prijedlog tužitelja i proveden dokazni postupak. Također je obrazloženo da je tužitelj dokazao da su istaknuti prigovori apelanta bez osnova, pa proizilazi da je apelant svojim ponašanjem prouzrokovao i podnošenje tužbe i troškove te je u smislu člana 386. stav 1. ZPP dužan i nadoknaditi ih tužitelju. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom postupka u odnosu na odluku o troškovima postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić