Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-820/10 (D. B.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-820/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 820/10, rješavajući apelaciju Daneta Brankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Daneta Brankovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-
09-000121 od 30. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-I-08-0011742 od 2. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dane Branković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 3. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-09-000121 od 30. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-I-08-0011742 od 2. septembra 2009. godine.
2. Na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda broj P-2080/06 od 29. maja 2007. godine, apelant je tom sudu 14. aprila 2008. godine, podnio prijedlog za izvršenje protiv Tehnološke škole (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi vraćanja na posao i isplate duga.
3. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju broj 071-0-I-08-0011742 od 13. maja 2008. godine, odredio izvršenje protiv izvršenika i to tako što je izvršenik obavezan da apelanta odmah a najkasnije u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja o izvršenju vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjima. Stavom II dispozitiva rješenja određeno je izvršenje protiv izvršenika radi naplate novčanih potraživanja tako što je naloženo izvršeniku da apelantu isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu rješenja a stavom III dispozitiva rješenja je naloženo NLB Razvojna banka a.d. Banja Luka da sa računa izvršenika provede izvršenje kao u stavu II dispozitiva rješenja zapljenom novčanih sredstava i prenosom na označeni račun apelanta.
4. Odlučujući o prigovoru Osnovni sud je rješenjem broj 071-0-I-08-0011742 od 26. novembra 2008. godine, djelomično usvojio prigovor izvršenika izjavljen na rješenje o izvršenju tog suda broj 071-0-I-08-0011742 od 15. maja 2008. godine u dijelu kojim je određeno izvršenje protiv izvršenika-da vrati apelanta na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjima i u ovom dijelu je obustavljeno izvršenje u ovoj pravnoj stvari i ukinute provedene izvršne radnje. U preostalom dijelu navedeno rješenje o izvršenju ostalo je neizmijenjeno i u tom dijelu prigovor izvršenika je odbijen kao neosnovan. Prijedlog apelanta za dopunu rješenja o izvršenju od 13. maja 2008. godine, odbačen je kao neblagovremen.
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-08-0011742 od 26. novembra 2008. godine, izjavio apelant, Okružni sud je rješenjem broj 011-0-Ž-09-000067 od 20. maja 2009. godine, žalbu apelanta usvojio, ukinuo osporeno rješenje u dijelu kojim je usvojen prigovor izvršenika, ukinute provedene radnje i obustavljeno izvršenje o zahtjevu za vraćanje na rad (stav I izreke prvostepenog rješenja) i u ovom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Žalba apelanta je odbijena i potvrđeno rješenje Osnovnog suda broj 071-0-I-08-0011742 od 26. novembra 2008. godine, u dijelu kojim je odbačen kao neblagovremen prijedlog za dopunu rješenja (stav III izreke prvostepenog rješenja).
6. U ponovnom postupku Osnovni sud je rješenjem broj 071-0-I-08-0011742 od 2. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000121 od 30. novembra 2009. godine, djelomično usvojio prigovor izvršenika izjavljen na rješenje o izvršenju tog suda broj 071-0-I-08-0011742 od 15. maja 2008. godine u dijelu kojim je određeno izvršenje protiv izvršenika-da vrati apelanta odmah a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja o izvršenju na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjima i u ovom dijelu je obustavljeno izvršenje u ovoj pravnoj stvari i ukinute provedene izvršne radnje.
7. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant zahtijevao izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne isprave kojom je naloženo njegovo vraćanje na posao i isplata novčanog potraživanja. Cijeneći provedene dokaze na raspravi koja je održana povodom prigovora izvršenika a u pogledu zahtjeva za vraćanje na rad, Osnovni sud je utvrdio da su stranke presudu-izvršnu ispravu primili u februaru 2008. godine, da je po prijemu pravosnažne presude izvršenik pozvao apelanta da se javi u školu i da sa sobom ponese radnu knjižicu radi dogovora o vračanju na rad, da je po navedenom pozivu apelant došao u školu i da je tom prilikom dogovoreno da se isti vrati na rad i počne raditi 1. aprila 2008. godine po isteku bolovanja na kojem se tada nalazio. Osnovni sud je također utvrdio da je apelant 1. aprila 2008. godine došao u školu te odbio da potpiše ugovor o radu a da je sljedeći dan apelant dostavio sekretaru škole ugovor o radu koji je on sam sačinio i potpisao i kojim je zahtijevao da ugovor o radu glasi «da se vraća na poslove na kojima je radio prije prestanka radnog odnosa». Dalje je utvrđeno da je 7. aprila 2008. godine, prilikom održavanja nastave direktor škole naložio apelantu da napusti čas jer nije potpisao ugovor o radu nakon čega je apelant podnio 14. aprila 2008. godine prijedlog za prinudno izvršenje.
8. Osnovni sud je obrazložio da je prijedlog za izvršenje podnesen blagovremeno u smislu člana
215. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07), s obzirom da su parnične stranke rok za izvršenje presude-dobrovoljno izvršenje, sporazumno ugovorili 1. aprila 2008. godine. Osnovni sud je dalje istakao da je uvidom u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. aprila 2008. godine, utvrđeno da je apelantu diplomiranom inžinjeru grafike od strane izvršenika ponuđen ugovor o radu na neodređeno vrijeme ali za radno mjesto profesora praktične nastave-teoretske nastave za fotografe. Također je utvrđeno da je zakonski zastupnik izvršenika direktor škole V.P. navedeni ugovor potpisao prije 1. aprila 2008. godine i ostavio ga kod sekretara škole kako bi ga potpisao apelant. Dalje je navedeno da je apelant bio radnik kod izvršenika na neodređeno vrijeme kao profesor stručne teoretske nastave za grafičku struku prije prestanka radnog odnosa a da je obaveza izvršenika iz izvršne isprave na osnovu koje se provodi izvršenje «da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjima».
9. Iz ugovora o radu koji je ponuđen apelantu, kako je dalje naveo sud, proizilazi da je apelant po navedenom ugovoru raspoređen na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjima a nije raspoređen na radne zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu (profesor stručne teoretske nastave za grafičku struku). Iz navedenog proizilazi da je izvršenik postupio u skladu sa izvršnim naslovom na osnovu kojeg se i provodi izvršenje, odnosno ponudio apelantu ugovor o radu koji je potpisan od strane direktora i koji odgovara stručnoj spremi i stečenim znanjima apelanta. Kako je apelant ponuđenim ugovorom raspoređen na drugo radno mjesto od onoga na kome je radio prije prestanka radnog odnosa onda je neophodno zaključenje ugovora o radu jer tada nastupa situacija iz člana 123. Zakona o radu. Osnovni sud je dalje istakao da je apelant odbio da potpiše ugovor o radu koji mu je ponuđen 1. aprila 2008. godine i potpisan od strane direktora, da je na isti izjavio prigovor predlažući prijedlog novog ugovora a dolazak apelanta u školu na časove smjera fotografa ne može se smatrati zasnivanjem radnog odnosa niti je apelant 1. aprila a ni 2. aprila 2008. godine zaključio radnu knjižicu kod poslodavca (Fabrika duvana) kod kojeg je radio i radi još uvijek.
10. Osnovni sud je zaključio da je bila ozbiljna namjera izvršenika da apelanta vrati na posao što proizilazi i iz činjenice da je po zahtjevu apelanta, zbog njegovih ličnih razloga, prolongirano izvršenje činidbe–vračanja na posao kao i činjenica da je direktor škole ostavio 1. aprila 2008. godine, potpisan ugovor o radu kojim se apelant raspoređuje na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjima. Iz samog ponašanja apelanta, kako je zaključio Osnovni sud, proizilazi da je odbio potpisati ugovor koji mu je ponuđen od strane izvršenika i da i dalje istrajava u svom zahtjevu da mu se u ugovoru navede da se raspoređuje na poslove i radne zadatke profesora stručno teoretske nastave za grafičku struku iako je u ponuđenom ugovoru bio raspoređen na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjima. Da je apelant odbio zaključenje ugovora o radu potvrđuje i činjenica da je apelant i u vrijeme dok je dolazio u školu i održavao nastavu bio u radnom odnosu u Fabrici duvana gdje i danas radi. Dakle, izvršenik je na dobrovoljan način izvršio svoju obavezu i imao je stvarnu volju da vrati apelanta na posao u skladu sa izvršnom ispravom a što je i učinio zaključenjem i potpisivanjem ugovora o radu koji je apelant odbio da potpiše.
11. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je među strankama nesporno da je radno mjesto na koje je apelant vraćen po izvršnoj ispravi-pravosnažnoj presudi, profesor praktične stručne-teoretske nastave za fotografe, radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Slijedom navedenog, kako je dalje istakao sud, obzirom da pravosnažna presuda glasi da je izvršenik dužan vratiti apelanta na radno mjesto na kome je radio ili koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, i stečenim znanjem, u takvoj situaciji poslodavac može prilikom vraćanja radnika na rad rasporediti ga na svako radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi a samo ukoliko pravosnažna presuda glasi da se vrati na radno mjesto na kome je radio, samo tada postoji obaveza da radnika vrati na to radno mjesto. S obzirom da je izvršenik apelanta vratio na rad na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi to su neosnovani žalbeni navodi koji ukazuju na njegov raspored kao i žalbeni prijedlog da se vrati na radno mjesto na kome je radio do prestanka radnog odnosa. U konkretnom slučaju, po mišljenju Okružnog suda, za razrješenje spora nije od značaja na koje radno mjesto je apelant vraćen već je sporno da li je pravosnažna presuda izvršena od strane izvršenika tj. poslodavca. Po ocjeni Okružnog suda izvršenik-poslodavac je pravosnažnu presudu izvršio kada je pozvao apelanta da dođe na rad, kada je prihvatio uslove koje je apelant postavio–da počne raditi 1. aprila 2008. godine i kada mu je dao raspored časova na predmetu teoretske nastave za fotografsku struku i kada mu je omogućio da dođe na rad i obavlja poslove navedenog radnog mjesta.
12. Zaključenje ugovora o radu nije od značaja za razrješenje konkretnog predmeta jer u konkretnoj situaciji nije potrebno zaključenje ugovora o radu već samo izvršenje pravosnažne presude-vračanje na rad jer zaključenje ugovora o radu podrazumijeva zasnivanje radnog odnosa a u konkretnom slučaju se radi o vračanju radnika na rad i nastavku kontinuiteta zasnovanog radnog odnosa. Odbijanjem zaključenja ugovora o radu, a koji u konkretnoj situaciji ima značaj otkaza ugovora o radu, apelant je manifestovao volju da ne želi više da radi kod izvršenika. Ovo ponašanje apelanta ima značaj odbijanja vračanja na rad pa se ne može stavljati na teret poslodavcu-izvršeniku da nije izvršio pravosnažnu presudu već odbijanje apelanta da radi. Na raspravi pred prvostepenim sudom kao i u žalbi apelant jasno ističe da želi da radi kod izvršenika ali samo na radnom mjestu profesor praktično teoretske nastave za grafičku djelatnost. Apelant bi imao pravo to zahtijevati samo pod uslovom da izvršna isprava glasi «da je poslodavac dužan da ga vrati na radno mjesto na kome je radio» što u konkretnom slučaju nije. S obzirom da je apelant nakon vračanja na rad odbio da potpiše ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima po ocjeni Okružnog suda, nije činjenica koja ima značaj za izvršenje pravosnažne sudske presude već značaj za dalji radno pravni status apelanta. Okružni sud je zaključio da je izvršenik izvršio pravosnažnu presudu suda, vratio apelanta na rad, rasporedio ga na poslove koji odgovaraju njegovo stručnoj spremi a što je apelant odbio te navodi apelanta kojim ukazuje na način zaključenja ugovora i razloge odbijanja nemaju uticaja na pravilnost prvostepene odluke.
13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo obustavom izvršenja «jer su bili u obavezi da donesu rješenje za izvršenje pravosnažne i izvršne presude». Apelant je istakao da mu je izvršenik nezakonito i nedopustivo naredio da potpiše ugovor o radu u kojem nije bilo ispravno navedeno radno mjesto profesor stručno teoretske nastave za grafičku struku. Naime, izvršenik je iz neznanja i greškom napisao da se raspoređuje na radno mjesto profesora praktične struke teoretske nastave za fotografe kojeg radnog mjesta kod izvršenika nema obzirom da je fotograf samo jedno od grafičkih zanimanja. Na kraju je istakao da postupak u ovom predmetu traje neopravdano dugo, da je trpio materijalnu štetu jer radi iz nužde na poslovima srednje stručne spreme koje je manje plaćeno.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio po prijedlogu apelanta za prinudno izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda kojom je naloženo izvršeniku da ga vrati na rad na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjem. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je izvršenik-poslodavac pravosnažnu presudu izvršio kada je pozvao apelanta da dođe na rad, kada je prihvatio uslove koje je apelant postavio (da počne raditi 1. aprila 2008. godine) i kada mu je ponudio da potpiše ugovor o radu za radno mjesto profesora praktične nastave-teoretske nastave za fotografe a koje radno mjesto odgovara njegovoj stručnoj spremi i stečenom znanju a kako je to i naloženo pravosnažnim izvršnim naslovom (presudom Osnovnog suda broj P-2080/06 od 29. maja 2007. godine).
18. Međutim, apelant ni u apelaciji ne spori činjenice koje su u utvrđene u postupku pred redovnim sudovima, već svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava zasniva na vlastitom tumačenju propisa, te istim tvrdnjama koje je iznosio i u izvršnom postupku, o čemu su sudovi u osporenim rješenjima zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizovljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da apelant tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da postupak pred prvo i drugostepenim sudom traje «neopravdano dugo», ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance (godina i sedam mjeseci) suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo naročito stoga što je apelant, kako je već rečeno, ne spori činjenično stanje prema kojem je jasno mogao znati da je izvršenik-poslodavac pravosnažnu presudu izvršio kada ga je pozvao da dođe na rad i kada ga je rasporedio na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i stečenom znanju a ipak je pokrenuo postupak nadajući se da će sudovi prihvatiti njegovo tumačenje prava. U takvoj situaciji, kada apelant vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa prijedlogom za prinudno izvršenje obzirom da je izvršenik-poslodavac dobrovoljno izvršio pravosnažnu presudu, ne može se efikasno pozivati na to da su sudovi „neopravdano dugo vodili postupak izvršenja“ i da su na taj način prekršili njegovo pravo na odluku „u razumnom roku“.
19. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić