Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/10 (JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» iz Kaknja)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-852/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 852/10, rješavajući apelaciju JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» iz Kaknja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ “Mula Mustafa Bašeskija” iz Kaknja podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070 0 Rev 08 001347 od 10. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, koju zastupa direktorica Fatima Kadrić podnio je 8. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070 0 Rev 08 001347 od 10. novembra 2009. godine.

2. Zaposlenici apelanta Ibrahim Fejzić, Zvjezdana Zukić, Sanela Ćeliković, Maida Mašić, Fahrija Skeleđija i Radojka Tolimar (u daljnjem tekstu: tužitelji) su kod Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuli parnični postupak protiv apelanta, radi potraživanja iz radnog odnosa.

3. Na prijedlog Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona, Općinski sud je dozvolio Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: Ze-do kanton) miješanje u postupak na strani apelanta.

4. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-07-000005 od 30. jula 2007. godine obavezan je apelant da isplati tužiteljici Saneli Čeliković na ime razlike plaće, naknade za topli obrok i regres u periodu od 1. aprila 2004. godine do 31. decembra 2005. godine iznose pobliže navedene u dispozitivu presude u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev ostalih tužitelja za isplatu razlike plaća, naknade za topli obrok i regres za period od 1. januara 2004. godine do 31. decembra 2006. godine u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude.

5. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je odlučujući o žalbama parničnih stranaka presudom broj 004 0 Gž 07 001 790 od 18. jula 2008. godine žalbu tužitelja uvažio, prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i dosuđujućem dijelu u pogledu roka isplate dosuđenog iznosa preinačio tako što je apelant obavezan da tužiteljici Saneli Čeliković iznose pobliže navedene u dispozitivu presude isplati u roku od 15 dana a da ostalim tužiteljima na ime razlike plaće, naknade za topli obrok i regres za period od 1. januara 2004. godine do 1. maja 2007. godine isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom od 1. maja 2007. godine pa do isplate i naknadi troškove postupka u iznosu od 3.424,08 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Žalbe apelanta i Ze-Do kantona su odbijene kao neosnovane i presuda prvostepenog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu je potvrđena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostepeni sud u odbijajućem dijelu presude počinio povredu odredaba parničnog postupka koja je za posljedicu imala pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredbe čl. 344-347 Zakona o obligacionim odnosima («Služnbene novine Federacije BiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i Službene novine FBiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, prilikom ocjene dokaza prvostepeni sud je pogrešno zaključio da su tužitelji «otpustili dug» apelantu i to potpisivanjem izjave o prihvatanju Sporazuma o utvrđivanju osnovice za obračun plaće, toplog obroka u toku rada i regulisanju drugih prava zaposlenih u organima koji se finansiraju iz buđeta Ze-

Do kantona (u daljnjem tekstu: Sporazum) zaključenog 20. maja 2005. godine između Vlade Ze-Do kantona kao predstavnika poslodavaca sjedne strane i kantonalnih odbora Samostalnog sindikata u Ze-Do kantonu (službenika organa uprave i sudske vlasti, zaposlenih u srednjem i osnovnom obrazovanju i sindikata policije) s druge strane.

7. Među parničnim strankama je nesporno da su tužitelji u utuženom vremenskom periodu kao uposlenici tužene primili plaće, naknade za topli obrok i regres obračunate u skladu sa kriterijima koje je potpisala Vlada umješaća (Ze-Do kantona) i Ministarstvo obrazovanja nauke kulture i sporta ZE-

DO kantona u iznosima koji su manji od iznosa plaća i naknada zagarantovanih odredbama čl. 30-38 Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 53/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Kantonalni sud je dalje naveo da izjave tužitelja nemaju niti mogu imati svojstvo «Sporazuma o otpuštanju duga» pa da bi proizvele pravni učinak oprosta duga u smislu odredbe čl. 344-347 ZOO. Izjave tužitelja na koje se apelant poziva potpisane su samo od tužitelja a ne i od tužene strane. Ako bi izjave i proizvele pravne učinke imale bi svojstvo jednostranog pravnog posla, kao izraz jednostrane volje a Sporazum o otpuštanju duga je dvostrani pravni posao kao izraz saglasnih volja dužnika i povjerioca. Osim toga Kantonalni sud je istakao da izjave tužitelja nisu u saglasnosti sa odredbama čl. 2. i 69. Zakona o radu (Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03) i odredbama člana 30-38 Granskog kolektivnog ugovora kojim je izričito propisano da poslodavac-škola ne može ponuditi zaposleniku manje prava nego što mu pripada odredbama Granskog kolektivnog ugovora koji su neposredni izvor radnog prava u pravnom sistemu (član 111. Zakona o radu) pa i u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zasnivanja radnog odnosa ali ne kao i maksimum.

8. Vrhovni sud je presudom broj 070 0 Rev 08 001347 od 10. novembra 2009. godine, reviziju apelanta odbio u odnosu na tužiteljicu Radojku Tolomir a odbacio u odnosu na ostale tužitelje,

9. Obrazlažući odluku Vrhovni sud je istakao da je odluka drugostepenog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime spornu izjavu tužiteljica Radojka Tolomir nije dala apelantu već Samostalnom sindikatu zaposlenih u osnovnom obrazovanju Ze-Do kantona pa se već iz tog razloga ne može zaključiti da je tom izjavom izvršen otpust predmetnog duga. Navedene izjava je po ocjeni Vrhovnog suda imala značaj potvrđivanja Sporazuma od strane članova sindikata na koji način bi se realizivao uslov iz člana 7 Sporazuma a prema kojem isti stupa na snagu kada ga prihvati 90% članova sindikata. Kako je nesporno da sporazum od 20. maja 2005. godine nije stupio na pravnu snagu jer ga nije prihvatio potreban procent članstva sindikata nije bilo pravnog osnova da se izjavi tužiteljice Radojke Tolomir da pravni značaj otpusta duga a kako je pravilno zaključio drugostepeni sud. Vrhovni sud je dalje istakao da je pravilno drugostepeni sud odlučio kada je zahtjev tužiteljice za isplatu plaće i naknada cijenio u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora (član 30, 31 i 32). Propust ugovarača da Granski kolektivni ugovor područja djelatnosti uskladi sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH od 8. septembra 2005. godine, kako je to propisano članom 39. stav 2. tog ugovora, ne može biti na štetu zaposlenika jer je to suprotno članu 3. Općeg kolektivnog ugovora prema kojem u slučaju ako je neko pravo iz radnog odnosa različito regulisano primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo a to su u konkretnom slučaju odredbe Granskog kolektivnog ugovora primjenom kojeg je tužiteljici i dosuđena potraživanja iz radnog odnosa.

10. Apelant navodi da je osporenom presudom (u dijelu kojim se revizija odbija u odnosu na tužiteljicu Radojku Tolomir) povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija); pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant smatra da je osporena odluka rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te proizvoljnih zaključaka i tumačenja odredaba materijalnog i procesnog prava od strane redovnog suda. Apelant ističe da je redovni sud pogrešno primijenili odredbe čl. 8. i 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odredbu člana 69. stav 1. Zakona o radu te odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta ZE-DO kantona. Ovakvim postupanjem redovnih sudova otuđena je imovina apelanata suprotno «Ustavu i Zakonu» čime je narušen princip mirnog uživanja u imovini jer se apelanti lišavaju imovine neophodne za redovno poslovanje.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. S obzirom da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelacionim navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnog suda, Ustavni sud ukazuje da zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrano u predmetu broj AP 2387/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2387/08 od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također je Ustavni sud u citiranoj odluci u odnosu na navode apelanta o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio kako ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te činjenicu da je apelant javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2387/08.

16. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/10 (JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» iz… | Sudska praksa | Aktio