Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-867/10 (Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-867/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 867/10, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-10-000021 od 26. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-Mals-09- 000895 od 26. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnijela je 9. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-10-000021 od 26. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-Mals-09-000895 od 26. novembra 2009. godine.

2. Apelantica je 17. januara 2008. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv „RAJČANKA“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate duga, a na koji prijedlog je tuženi 17. februara 2009. godine podnio prigovor, pa je na osnovu zaključka Općinskog suda u Gradačcu broj 029-0-IP-08-000205 od 24. marta 2009. godine određeno da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Shodno nalogu Općinskog suda od 28. septembra 2009. godine, apelantica je predmetni prijedlog-tužbu uredila u skladu sa odredbom člana 53. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) u kojem je navela da tuženi na ime neplaćene RTV takse, u periodu od 1. februara 2005. godine do 30. novembra 2007. godine, duguje apelantici iznos od 192,00 KM, pa predlaže sudu da usvoji tužbeni zahtjev i obaveže tuženog da apelantici isplati iznos od 192,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. januara 2008. godine, pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.

3. Stavom I izreke presude broj 032-Mals-09-000895 od 26. novembra 2009. godine obavezan je tuženi da apelantici isplati dug u iznosu od 60,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. januara 2008. godine, pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 159,37 KM. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 132,00 KM i dio zahtjeva apelantice za naknadu troškova postupka u iznosu od 350,63 KM. Stavom III izreke presude tuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da se, na osnovu odredbe člana 19. stav 1. Zakona o javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 78/05;), smatra da svako registrirano pravno lice u Bosni i Hercegovini ima radio ili televizijski prijemnik (pretpostavka o posjedovanju), koja pretpostavka u smislu člana 19. st. 2. i 3. istog Zakona se može osporiti pismenom izjavom lica ovlaštenog za zastupanje pravnog lica koja se dostavlja javnim RTV servisima, te da tuženi u toku postupka nije dokazao odlučnu činjenicu da je pismenom izjavom osporio pretpostavku da posjeduje radio ili televizijski prijemnik. Dalje je navedeno da je osnovanost i visinu duga u iznosu od 60,00 KM apelantica dokazala na osnovu relevantnog dokaza i to izvoda iz poslovnih knjigaža tuženog koji se odnosi na period od 1. februara 2007. godine do 30. novembra 2007. godine, pa obzirom da tuženi nije naveo valjane razloge u toku postupka niti je dokazao odlučnu činjenicu da je pismenom izjavom osporio navedenu pretpostavku o posjedovanju, na osnovu odredbe člana 17. Zakona o javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine, koja propisuje da svako pravno lice na teritoriji Bosne i Hercegovine koje posjeduje radio ili televizijski prijemnik je dužno plaćati mjesečnu taksu za posjedovanje tog prijemnika, odlučeno je kao u dispozitivu presude. Zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate sud smatra osnovanim iz razloga što je apelantica dokazala da tuženi dug po dospijeću tuženi nije platio te je pao u docnju, pa je obavezao tuženog na isplatu zakonske zatezne kamate, a shodno odredbi člana 324. a u vezi odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Međutim, sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 132,00 KM, s obzirom da je djelimično osnovan prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženog, jer se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba člana 378. stav 1. tačka 2. ZOO-a, odnosno jednogodišnji rok zastarjelosti, a zastarjelo potraživanje apelantice se odnosi na period od 1. februara 2005. godine do 31. decembra 2006. godine, s obzirom da je tužba podnesena dana 17. januara 2008. godine. Dalje je istaknuto da je sud odbio potraživanje apelantice za januar 2007. godine, imajući u vidu da se iz dokaza analitičke kartice ne može utvrditi dospjelost navedenog potraživanja, pa shodno tome i cijeniti istaknuti prigovor zastare. Neosnovan je, po ocjeni suda, i navod punomoćnika apelantice da je tuženi povremenim uplatama prekidao zastaru, s obzirom da zastara teče samostalno po svakom pojedinačnom računu odnosno potraživanju, pa ne može se smatrati da je tuženi na posredan način priznao dug i prekinuo zastaru, jer je tuženi izvršio plaćanje tačno određene obaveze odnosno računa. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu odredbi čl. 384., 386. i 396. ZPP-a, dok je tuženi odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za prevoz, s obzirom da nije dokazao osnovanost i visinu navedenih troškova.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-10-000021 od 26. januara 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 26. novembra 2009. godine.

7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima apelantice, pravilno raspravio i razriješio istaknuti materijalni prigovor zastarjelosti potraživanja, koji se odnosi na navedeni period, zaključivši da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 374. ZOO-a, koja propisuje trogodišnji rok zastarjevanja. Također, po ocjeni Kantonalnog suda, nema mjesta ni žalbenom prigovoru da je tuženi povremeno za pojedine mjesece vršio uplate na koji način je priznavao dug i prekidao zastaru, jer osnovanost ovih žalbenih navoda ne proizlazi iz podataka spisa predmeta prvostepenog suda. Kako ne postoje razlozi žalbe, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 221. i 226. ZPP-a. Na kraju ne navedeno da je sud odbio zahtjev apelantice za dosuđenje troškova za sastav žalbe, budući da sa istom nije uspjela u drugostepenom postupku.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava se, prema mišljenju apelantice, ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom parničnom postupku u pogledu primjene odredbe člana 378. ZOO-a.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelacije, koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava u predmetnom parničnom postupku radi isplate duga, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-867/10 (Radio-televizija Federacije Bosne… | Sudska praksa | Aktio