Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-90/10 (B. A.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-90/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 90/10, rješavajući apelaciju Bajre Ačkare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51709), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bajre Ačkare podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002293 08 U od 4. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bajro Ačkar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara kojeg zastupa Marko Raguž advokat iz Stoca, podnio je 8. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002293 08 U od 4. novembra 2009. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba Mostar (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 01/1-1144062346 od 7. aprila 2008. godine koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1144062346 od 19. septembra 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanta za priznavanje prava na starosnu penziju prema Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane («Službene novine Federacije BiH, broj 75/06, u daljnjem tekstu: Uredba).

3. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je istakao da je apelantu profesionalna vojna služba prestala na lični zahtjev a ne zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja te da isti ne ispunjava uslove iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe.

4. Obrazlažući odluku o žalbi Federalni zavod je u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog organa.

5. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda broj 01/1-1144062346 od 19. septembra 2008. godine, Kantonalni sud je presudom broj 07 0 U 002293 08 U od 4. novembra 2009. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na prijedlog apelanta proveo raspravu pred tim sudom u prisutnosti punomoćnika apelanta i uredno obaviještenog predstavnika tuženog organa te ispitujući zakonitost osporenog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe donio odluku u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05). Kantonalni sud je naveo da iz dokaza koji se nalaze u predmetnom spisu proizilazi da je apelant u profesionalnu vojnu službu stupio 20. novembra 1997. godine ugovorom broj 07-427P-370-1547/07 i da je rješenjem Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo broj 04-34-4-263/04 od 23. januara 2001. godine apelantu prestala profesionalna vojna služba 1. januara 2001. godine po njegovom zahtjevu. U navedenom rješenju o prestanku službe, kako je dalje naveo Kantonalni sud, istaknuto je da je apelant podnio zahtjev da mu prestane profesionalna vojna služba od 1. januara 2001. godine te je utvrđeno da apelant ne obavlja dužnost tj. obaveze iz ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu od dana podnošenja zahtjeva.

7. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe («Službene novine Federacije BiH», broj 58/07), propisano da lica odnosno osiguranici iz stava 1. ovog člana stiču pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima ako kumulativno ispunjavaju uslove iz člana 3 ove Uredbe kao i ako su pripadnici bivše vojske Federacije BiH, ako su otpušteni odnosno nije im produžen profesionalni ugovor zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja (prema propisima koji su važili u vrijeme kada su otpušteni) u periodu od 17. augusta 1996. godine do dana stupanja na snagu Uredbe. Obzirom na citirane odredbe te dokaze o prestanku profesionalne vojne službe apelantu (rješenje od 04-34-4-263/04 od 23. januara 2001. godine), Kantonalni sud je zaključio da je apelantu profesionalna vojna služba prestala 1. januara 2001. godine na lični zahtjev a ne zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Vojske FBiH.

8. Kantonalni sud je dalje naveo da dokaz koji je apelant ponudio na raspravi i potvrda Federalnog ministarstva rada i socijalne politike od 20. novembra 2007. godine kojom se potvrđuje da je apelant bio korisnik usluga podrške u samozapošljavanju kroz «hitni pilot projekt radnog prezapošljavanja otpuštenih vojnika Vojske Federacije BiH» nemaju nikakvog uticaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari s obzirom da ova činjenica ne znači i da je otpušten iz vojske zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja a što je bitan uslov za sticanje prava na starosnu penziju prema odredbama člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe obzirom da je apelantu vojna služba prestala rješenjem broj 04-34-4-263/01 od 23. januara 2001. godine, na lični zahtjev.

9. Kantonalni sud je također istakao da su tačni navodi apelanta da se u spisu predmeta ne nalazi pismeni zahtjev apelanta za prestanak profesionalne vojne službe, međutim takav zahtjev i nije trebao da se nalazi u predmetnom spisu Zavoda za PiO obzirom da je rješenje o prestanku profesionalne vojne službe donijelo Federalno ministarstvo odbrane a apelant se sa takvim rješenjem saglasio jer rješenje nije nikada osporavao iako je imao mogućnosti izjavljivanja prigovora pa je isto postalo konačno i pravosnažno. Činjenica koju je apelant istakao na raspravi da je dobio multikultivator i dr. u iznosu od 4.525,00 KM ne daje mu pravo na ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima s obzirom da je članom 5 Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe izmijenjen član 8 Uredbe, to pravo dato po ovoj Uredbi pripadnicima bivše vojske FBiH koji su dobili donacije u ukupnoj vrijednosti od 6.000,00 KM i ako su otpušteni iz razloga racionalizacije i smanjenja brojnog stanja u bivšoj vojsci Federacije BiH a koji uslov apelant ne ispunjava. Kantonalni sud je zaključio da je Federalni zavod kao tuženi organ pravilno utvrdio da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje prava na starosnu penziju prema Uredbi.

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime apelant je istakao da mu vojna služba nije prestala po njegovom zahtjevu «jer takav njegov zahtjev ne postoji u spisu» te je nepravilno utvrđeno «da mu vojna služba nije prestala zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja budući da mu je služba prestala iz tih razloga» čime ispunjava sve zakonske uslove za penziju prema Uredbi».

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-90/10 (B. A.) | Sudska praksa | Aktio