Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/10 (N. H.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-922/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. veljače 2013. godine, u predmetu broj AP 922/10, rješavajući apelaciju Nađe Hasić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nađe Hasić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000039 od 10. studenog 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom - Odjeljenje u Olovu broj O-P-195/05 od 15. rujna 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nađa Hasić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kladnja, koju zastupa Osman Hodžić, odvjetnik iz Olova, podnijela je 11. ožujka 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000039 od 10. studenog 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom - Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-P-195/05 od 15. rujna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj O-P-195/05 od 15. rujna 2006. godine obvezana je drugotužena Mješovita srednja škola „Musa Ćazim Ćatić“ Olovo (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantičinom suprugu M. H. (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug) isplati ukupan iznos od 3.408,66 KM na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora i naknade za prijevoz sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbijen je preostali dio zahtjeva apelantičinog supruga (razlika plaće i naknada za otežane uvjeta rada), kao i zahtjev apelantičinog supruga u odnosu na prvotuženog Zeničko-dobojski kanton zbog nedostatka pasivne legitimacije. Također, istom presudom obvezana je drugotužena na naknadu troškova postupka.

3. Obrazlažući zašto je neutemeljen dio zahtjeva apelantičinog supruga kojim je tražio razliku isplaćene plaće i plaće koju je obračunao vještak prema Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 51/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), Općinski sud je istakao da bi apelantičin suprug imao pravo na ovu razliku samo pod uvjetom da mu je drugotužena isplaćivala najnižu plaću propisanu ovim ugovorom, što ovdje nije slučaj. Naime, apelantičin suprug nije dokazao da mu je plaća za utuženi period bila manja od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova kako je propisano odredbama članka 28. stavak 3. Kolektivnog ugovora, budući da je naknada po ovom osnovu obračunavana i isplaćivana prema plaći za redovan rad, što je sukladno članku 37. Kolektivnog ugovora. Također, nije utemeljen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku plaće po osnovu otežanih uvjeta rada i prekovremenog rada, jer je osnovica za obračun po ovom osnovu plaća apelantičinog supruga. A kako je već obrazloženo da apelantičin suprug nije primao manju plaću od plaće određene Kolektivnim ugovorom, to i ovaj dio tužbenog zahtjeva nije utemeljen.

4. Odlučujući o žalbi apelantičinog supruga, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 004-0-Gž-06-002 054 od 16. listopada 2007. godine kojom je žalbu djelomično uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu u kojem je preostali tužbeni zahtjev apelantičinog supruga odbijen kao neutemeljen, tako da se drugotužena obvezuje da apelantu na ime razlike plaće i naknade za otežane uvjete rada isplati ukupan iznos od 38.963,34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom Kantonalni sud preinačio je i odluku o troškovima postupka, tako da se drugotužena obvezuje apelantičinom suprugu naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.360,00 KM. Također, istom presudom u preostalom dijelu, odnosno u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelantičinog supruga u odnosu na prvotuženog kao neutemeljen, žalba je odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelomično usvojio tužbeni zahtjev samo u odnosu na razliku naknade za ishranu, za korištenje godišnjeg odmora i za prijevoz u ukupnom iznosu od 3.408,66 KM. Naime, drugotužena je bila obvezna isplaćivati apelantičinom suprugu plaću u skladu sa čl. 27. i 28. stavak

1. Kolektivnog ugovora kojim je regulirano da je osnovna plaća najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uvjete rada, da osnovnu plaću uposlenog čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen uposlenik pomnoženo sa utvrđenom osnovicom za plaću, te da je osnovica za obračun plaće najniža plaća uposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Apelantičin suprug pravilno je opredijelio visinu razlike plaće i naknade za otežane uvjete rada sukladno odredbama Kolektivnog ugovora.

5. Odlučujući o reviziji drugotužene, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-08- 000039 od 10. studenog 2009. godine kojom je reviziju usvojio i drugostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o isplati razlike plaće i naknade za otežane uvjete rada, tako da se u odnosu na taj dio zahtjeva apelantičinog supruga žalba odbija i prvostupanjska presuda potvrđuje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelantičin suprug obavljao poslove profesora informatike, te da osnovica za obračun plaće ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora (članak 28. stavak 1). Međutim, vještak ovakvu osnovicu množi sa tri, ne obrazlažući na temelju kojeg propisa, odnosno vještak proizvoljno određuje koeficijent tri zbog čega nije pravilno utvrđen iznos osnovne plaće i naknade za otežane uvjete rada koja se dodaje na osnovnu plaću u smislu članka 37. Kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je istakao da, sukladno odredbi članka 28. stavak 2. Kolektivnog ugovora, osnovicu za plaću i koeficijent složenosti poslova za uposlene u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca nadležna kantonalna vlada na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra financija i ministra obrazovanja i sindikata. Nesporno je da ovlaštene strane nisu postupile po navedenoj odredbi Kolektivnog ugovora, tako da nisu ispunjene pretpostavke za obračun plaća na način kako je propisano odredbama čl. 27. i 28. stavak 2. Kolektivnog ugovora. Kada je odredbama članka 28. stavak 1. Kolektivnog ugovora određena samo osnovica za obračun plaće koja bi bila primjenjiva za obračun plaće za uposlenike kojima pripada koeficijent složenosti poslova platnog razreda vrijednosti 1, što nije primjenjivo u slučaju apelantičinog supruga, ima mjesta samo za primjenu stavka 3. članka 28. Kolektivnog ugovora. Pošto apelantičin suprug nije dokazao da je njegova plaća koju je primao bila manja od plaće službenika kantonalnog organa uprave, prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), a sukladno odredbama čl. 7. i 123. stavak 1. ZPP, pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća.

6. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica navodi da su Vrhovni sud i Općinski sud odbili primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora koje se odnose na osnovicu i koeficijent vrijednosti poslova, tako da je radom zarađena plaća znatno reducirana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, prije svega, uočava da je apelantičin zastupnik označio apelantičinog supruga kao apelanta, koji je umro prije podnošenja apelacije. Međutim, iz punomoći koja je dostavljena uz apelaciju proizlazi da je u predmetnom slučaju apelantica kao zakonska nasljednica svog supruga dala punomoć zastupniku da podnese apelaciju protiv presude Vrhovnog suda u postupku u kojem je njen suprug bio strana u postupku. Imajući u vidu navedeno, činjenica da je zastupnik pogrešno označio apelantičinog supruga, koji je umro, kao apelanta nije od utjecaja, jer je nesumnjivo da su samo ustavna prava apelantičinog supruga mogla biti povrijeđena, a apelantica kao njegova supruga svakako ima interes da se to utvrdi.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na imovinu koji se isključivo odnose na primjenu Kolektivnog ugovora, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 780/08 (odluka Ustavnog suda od 21. prosinca 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), tako da se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na stavove i obrazloženja iz citirane odluke. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio: „[…] da je Zakonom o radu propisana mogućnost utvrđivanja visine plaća Kolektivnim ugovorom, koji je u konkretnom slučaju zaključen i koji, između ostalog, propisuje da osnovicu i koeficijent utvrđuje nadležni organ, a da ovako utvrđene plaće uposlenih u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.“ U konkretnom slučaju, i ako se uzme da je osnovica za obračun plaće u smislu Kolektivnog ugovora određena tako da ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, nadležni organ nije utvrdio koeficijent, tj. nedostaje jedan od elemenata za obračun plaće, odnosno razlike plaće koja se potražuje. Ustavni sud smatra da navedeno predstavlja propust javnih vlasti i poslodavca da se postupa sukladno dogovorenom. Međutim, Ustavni sud ne može konstatirati da je prvostupanjski sud mogao postupati na drugačiji način od onog kako je postupao, tj. da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se apelantičini navodi odnose na primjenu odredaba Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi koji su navedeni u citiranoj Odluci broj AP 780/08 u cijelosti odnose i na ovaj slučaj.

11. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/10 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio