Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-96/10 (Zemljoradnička zadruga „Gornji Ribnik“)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-96/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 96/10, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Gornji Ribnik“, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Zemljoradničke zadruge „Gornji Ribnik“ podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 005992 09 Gž od 30. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 75 0 P 005992 08 P od 22. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemljoradnička zadruga „Gornji Ribnik“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnika, koju zastupa Marinko Brkić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 5. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 005992 09 Gž od 30. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 005992 08 P od 22. maja 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 005992 08 P od 22. maja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 005992 09 Gž od 30. septembra 2009. godine, apelant je obavezan da Miloradu Samardžiji (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime otpremnine zbog penzionisanja isplati iznos od 5.591,46 KM sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počevši od 22. februara 2008. godine kao i da mu nadoknadi troškove parnice u iznosu od 1.025,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da se u konkretnom slučaju tužilac obratio apelantu prigovorom zbog toga što je smatrao da mu je tuženi povrijedio pravo iz radnog odnosa sa zahtjevom da mu tuženi obezbijedi ostvarivanje tog istog prava. Istaknuto je da tuženi nije odlučio u roku od 30 dana od dana postavljenog zahtjeva. Stoga je prvostepeni sud izveo zaključak da je tužiočev zahtjev prihvaćen jer se radi o prekluzivnom roku. Navedeno je da kada je nižim aktom, Kolektivnim ugovorom, predviđen manji obim prava tužiocu od onog utvrđenog Zakonom o radu, odredbe nižeg akta se ne mogu primijeniti nego se imaju direktno primijeniti odredbe zakona koji je povoljniji za radnika-tužioca. Prema mišljenju Osnovnog suda, tuženi je bio dužan prilikom obračuna otpremnine apelantu obračunati otpremninu u skladu sa članom 141 stav 2 Zakona o radu, to jeste 1/3 tužiočeve prosječne mjesečne plate isplaćene u posljednja tri mjeseca, prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu, to jeste 40 godina radnog staža, zbog čega je, prema mišljenju Osnovnog suda, osnovan tužiočev zahtjev za isplatu razlike otpremnine. Istaknuto je da je u prilog navedenom i stav Okružnog suda iskazan u presudama Ž-280/05 od 15. marta 2006. godine i Ž-361/03 od 23. septembra 2005. godine.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je nesporno da je tužiocu 20. februara 2008. godine prestao radni odnos zbog ispunjavanja uslova za penziju, da je rješenjem o penzionisanju utvrđeno pravo na otpremninu, te da je na tužiočev zahtjev od 7. maja 2008. godine apelant donio rješenje 14. maja 2008. godine kojim mu je utvrđena otpremnina u visini trostruke plate koju je tužilac primio u januaru 2008. godine i ona iznosi 1.248,45 KM.

5. Dalje je navedeno da je u članu 117 Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarenje tog prava, da se zahtjev može podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede, te da je poslodavac dužan da odluči o zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljenja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen.

6. Okružni sud je naveo da je nesporno da se tužilac obratio apelantu prigovorom sa zahtjevom da mu apelant isplati veću otpremninu, pa kako apelant nije odlučio u roku od 30 dana od dana postavljenog zahtjeva, primjenom navedenih zakonskih odredbi (član 117), smatra se da je zahtjev prihvaćen jer se radi o prekluzivnom roku, kako je prvostepeni sud pravilno i obrazložio.

7. Prema mišljenju Okružnog suda, obrazloženje prvostepenog suda je pravilno jer apelant nije odgovorio u zakonskom roku od 30 dana na tužiočev zahtjev o čemu je jasan stav i sudske prakse. Prema tome, Okružni sud je našao da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita.

8. Kako smatra Okružni sud, nije osnovan apelantov žalbeni navod da je tužilac pismenim zahtjevom od 7. maja 2008. godine tražio da mu se obračuna i isplati otpremnina, da je apelant postupio po tom zahtjevu i 14. maja 2008. godine donio rješenje o isplati otpremnine u iznosu od 1.248,45 KM, kao i da apelant nije u obavezi da dva puta odlučuje o jednom zahtjevu. Naime, tužilac je upravo protiv rješenja od 14. maja 2008. godine podnio prigovor kojim zahtijeva veći iznos otpremnine, pa kako apelant o tom zahtjevu nije odlučio u roku od 30 dana, prvostepeni sud je pravilno odlučio u smislu odredbe člana 117 stav 5 Zakona o radu.

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da tužiocu nije otkazan ugovor o radu već mu je radni odnos prestao po sili zakona, na osnovu člana 125 stav 1 tačka 4 Zakona o radu, što je od odlučnog značaja za pravilno utvrđivanje visine otpremnine u slučaju odlaska zaposlenog u penziju. Ističe da činjenica da apelant-poslodavac nije izvršio imperativnu obavezu, odnosno nije odlučivao o tužiočevom prigovoru od 26. maja 2008. godine ne može imati za posljedicu veća prava za zaposlenog od prava propisanih zakonom i podzakonskim aktima. Prema njegovom mišljenju, pravni institut „prihvaćenosti zahtjeva“ iz člana 117 stav 5 Zakona o radu ima smisla samo ako je zahtjev radnika osnovan i objektivno postavljen, a u širem smislu ima značaja za zaposlene u efikasnom i ekonomičnom vođenju radnih sporova pred redovnim sudovima. Ističe da tužiocu ne može pripadati nezakonito dosuđeni dio otpremnine samo zato što je apelant „ćutao“ u postupku interne zaštite njegovih prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-96/10 (Zemljoradnička zadruga „Gornji… | Sudska praksa | Aktio