Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-98/10 (Z. J.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-98/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 98/10, rješavajući apelaciju Z. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. J. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000196 08 U od 4.

novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, koga zastupa Živko Batas iz Lukavca, podnio je 9. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000196 08 U od 4. novembra 2009. godine.

2. Rješenjem Službe za stambeno-komunalne poslove, boračko-invalidsku zaštitu i raseljena lica Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07/2-23-9-2721/99 od 29. januara 2008. godine poništeno je Rješenje Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne i imovinsko-pravne poslove Općine Lukavac broj 06/4-372-518/96 od 7. januara 1996. godine kojim je stan u Lukavcu, Ulica Macan Marije broj 12, ranijeg nosioca stanarskog prava Ljubice Jovičić, trajno proglašen napuštenim shodno odredbama Zakona o napuštenim stanovima. Dalje, rješenjem je odbijen kao neosnovan i apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.

3. U obrazloženju je navedeno da je Služba u ponovnom postupku - postupajući po uputama iz Presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000 096 od 21. juna 2006. godine, te odlučujući o blagovremenosti podnesenog apelantovog zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana u svjetlu činjenice da li je pravno valjano Rješenje nadležnog organa broj 06/4-372-518/96 od 7. januara 1996. godine kojim je predmetni stan proglašen napuštenim - poništila navedeno rješenje prvostepenog organa kojim je stan proglašen napuštenim, te apelantov zahtjev od 1. oktobra 1999. godine ocijenila blagovremenim. Odlučujući o osnovanosti apelantovog zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana, upravni organ ga je ocijenio neosnovanim, i to nakon ocjene svih izvedenih dokaza na osnovu koje je utvrđeno da apelant nije uspostavio ekonomsku zajednici niti trajnu zajednicu življenja i stanovanja u predmetnom stanu sa svojom bakom Ljubicom Jovičić, kao nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu, tako da zbog tih razloga nije stekao status člana porodičnog domaćinstva u smislu odredaba člana 6. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84 i 12/87 i «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 i 38/98) i pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, u smislu odredaba člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03).

4. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12/01-1-23-1542/03 od 26. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Službe od 29. januara 2008. godine.

5. U obrazloženju drugostepeni upravni organ je naveo da je prvostepeni organ svoju odluku obrazložio u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP), te isto obrazloženje prihvata i Ministarstvo u skladu sa odredbom člana 242. stav 2. ZUP. Dalje je navedeno da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je prvostepeni organ u svemu postupio po presudi Kantonalnog suda od 21. juna 2007. godine, te da navodi žalbe vezani za postupak proglašenja stana napuštenim ne mogu utjecati na drugačiju odluku, imajući u vidu navedenu presudu i tačku I osporenog rješenja. Također, neosnovani su, prema ocjeni Ministarstva, navodi žalbe u smislu utvrđivanja činjenice življenja apelanta u predmetnom stanu u skladu sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima, odnosno utvrđivanja njegovog statusa člana domaćinstva sa njegovom bakom u vrijeme njene smrti, jer ugovor o doživotnom izdržavanju sam po sebi ne predstavlja dovoljan dokaz da je neko zaista i bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u vrijeme smrti (Ljubica Jovičić je umrla 15. januara 1989. godine), kao ni prijava adrese stanovanja kod MUP-a, jer u dosadašnjoj praksi ovog organa je bilo slučajeva fiktivne prijave lica na adresi gdje ne ostvaruju faktičko življenje i stanovanje. S tim u vezi je drugostepeni organ konstatovao da apelant nije priložio dokaz da je podnio zahtjev za prenos stanarskog prava sa bake na svoje ime nakon njene smrti, što je bio dužan učiniti prema Zakonu o stambenim odnosima, što znači da nije imao uspostavljeno stanarsko pravo na predmetnom stanu, te stoga nema ni pravo na povrat stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dalje je navedeno da u spisu predmeta postoji dokaz da je apelant bio prijavljen na adresi stana svoga oca, odakle se 1988-89. godine privremeno odjavio i otišao u Split. Prema mišljenju Ministarstva, iz toga se može zaključiti, uzevši u obzir ostale dokaze u spisu, da u vrijeme smrti njegove bake nije bio korisnik predmetnog stana. Na osnovu izloženog, te u skladu sa odredbom člana 237. stav 1. ZUP-a, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 000196 08 U od 4. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 26. marta 2008. godine.

7. U obrazloženju presude sud je, imajući u vidu odredbe člana 3. stav 1. spomenutog Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te člana 6. Zakona o stambenim odnosima, konstatovao da jasno proizlazi da se za priznavanje statusa člana porodičnog domaćinstva kao uslov postavlja trajno življenje i stanovanje (stav 1), odnosno življenje sa nosiocem stanarskog prava u ekonomskoj zajednici u istom stanu, a to znači da, što se tiče članova porodičnog domaćinstva, mora biti ispunjen najvažniji uslov za priznavanje statusa članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, a to je zajednica stanovanja sa nosiocem stanarskog prava u istom stanu. U konkretnom slučaju sud je istakao da je prvostepeni organ utvrdio, a tužena strana u svemu prihvatila, da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantova baka koja je umrla 15. januara 1989. godine, ali da je utvrđeno da apelant nije nikada stanovao u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava u ekonomskoj zajednici, a ni po osnovu zaključenog Ugovora o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren kod Općinskog suda Lukavac Ov. broj-180/86 od 11. decembra 1986. godine. Naime, apelant je svoje stambene potrebe zadovoljavao u stanu svojih roditelja koji se, također, nalazi u Lukavcu, Ulica 13. septembra broj 1, a što slijedi iz izjava svjedoka Salima Kljuvića, Ivana Jovića i Jakuba Likića, koji su prvobitno dali pismene izjave da je apelant stanovao zajedno sa bakom, da ju je odvodio ljekaru i da je nabavljao potrebne namirnice, ali su naknadno izjavili da se predmetna potpisana izjava odnosila na apelantovog oca Zdravka (Save) Jovičića, koji ima isto ime i prezime kao i apelant, odnosno decidirano su naveli da su apelanta, kao malog dječaka, viđali kod bake vrlo rijetko a da do njene smrti, kao i poslije njene smrti apelant nije boravio u navedenom stanu, jer je imao stan svog oca i majke.

8. Pored toga, sud je naveo da su prvostepeni organ i tužena strana, odlučujući o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat predmetnog stana, imali u vidu i činjenicu da je apelant bio privremeno odjavljen sa predmetne adrese ( bio je u Splitu), gdje je živio od 2. decembra 1988. godine do 2. juna 1989. godine i radio, a ocijenili su, također, i dokaze koje je apelant apostrofirao u tužbi, i to dopis MUP-a PU Lukavac od 11. januara 2001. godine da je apelant stalno nastanjen na adresi predmetnog stana od 8. januara 1987. godine, potvrdu JP „Rad“ Lukavac od 3. novembra 2003. godine da je prijavljen jedan član domaćinstva u predmetnom stanu radi korištenja komunalnih usluga, činjenicu da je upisan u birački spisak, i to nakon smrti bake, počev od 1991. godine, pa je navedene dokaze ocijenio neprihvatljivim. Ovo stanovište dijeli i sud, te mišljenje da se navedeni pismeni dokazi mogu smatrati samo formalnim dokazima, a ne dokazima koji upućuju na zaključak da je apelant faktički, stvarno i trajno živio i stanovao u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava. Naime, i prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant u toku upravnog postupka nije uspio dokazati da je bio član porodičnog domaćinstva svoje bake, kao nositeljice stanarskog prava, kako za njenog života, tako i poslije njene smrti, s obzirom na to da je jedino dokazujući da je sa njom trajno živio i stanovao u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici prije njene smrti, mogao steći status člana porodičnog domaćinstva, a pravilo o teretu dokazivanja i dužnost stranke da za svoje navode ponudi odgovarajuće dokaze propisani su odredbom člana 135. u vezi sa članom 157. ZUP-a. Imajući u vidu izloženo, kao i odredbe člana 22. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS) kojima je izričito propisano da je svaka strana dužna dokazati činjenice na koje se poziva, a ukoliko ne predoči dokaze za svoje navode, ili se na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, sud će o njenom postojanju odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, pa je sud zaključio da činjenicu privremene, ni trajne zajednice življenja i stanovanja sa nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu apelant nije dokazao. Pri tome su organi uprave u obrazloženjima osporenog i prvostepenog rješenja dali dovoljno jasne i argumentovane razloge i na zadovoljavajući način obrazložili zbog čega se u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed ukazuje neosnovanim. Na kraju je sud konstatovao da, suprotno shvatanju tužbe, smatra da, imajući u vidu izloženo činjenično stanje, apelant nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, niti je u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava-svoje bake imao pravno priznatu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva koja bi eventualno mogla da predstavlja dio prava na korištenje stana, pa su to sve razlozi zbog kojih se tužba u ovoj upravnoj stvari pokazuje kao neosnovana. Zbog navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredaba čl. 34. i 36. st. 1. i 2. ZUS-a.

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda od 4. novembra 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava, a posebno u pogledu ocjene dokaza koje je apelant predložio u predmetnoj upravnoj stvari za koje su nadležni upravni organi i sud zaključili da nemaju pravnu snagu i da predstavljaju samo „formalne dokaze“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su upravni organi, te Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanja u apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić