Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-173/13 (A.S.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-173/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 173/13, rješavajući zahtjev A.S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev A.S. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. A.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće podnio je 12. januara 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 000810 11 Uvp od 24. oktobra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 000810 11 U od 18. aprila 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio isplatu naknade za eksproprisanu nekretninu [ ] do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“.

2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove Republike Srpske Banjaluka - Područna jedinica u Bileći (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.13/473-68/10 od 8. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje o eksproprijaciji), koje je potvrđeno Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove Republike Srpske Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 21.05/473-310/10 od 3. aprila 2011. godine, usvojen je prijedlog Republike Srpske broj U-25/08 od 10. juna 2010. godine za potpunu eksproprijaciju nekretnina. Tim rješenjem, odlučeno je da se u svrhu izgradnje kanala kroz Fatničko polje potpuno eksproprišu nekretnine pobliže označene u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: eksproprisane nekretnine), zemljišno - knjižno vlasništvo pet osoba navedenih u dispozitivu rješenja sa njihovim idealnim dijelovima a na kojima stvarno pravo suvlasništva ima 16 poimenično navedenih osoba, među kojima je i apelant [nasljednici Dušana Samardžića i Milovana Samardžića]. Određeno je da ranijim vlasnicima pripada pravo na pravičnu naknadu koja će se odrediti u posebnom postupku, nakon pravosnažnosti rješenja.

3. Presudom Okružnog suda broj 15 0 U 000810 11 U od 18. aprila 2011. godine, odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv Rješenja drugostepenog organa broj 21.05/473-310/10 od 3. aprila 2011. godine. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je, nakon uvida u spis utvrdio da je prvostepeni organ u ponovljenom postupku u potpunosti ispoštovao sve upute drugostepenog organa te da je radi utvrđivanja pravno – relevantnih činjenica održao usmenu raspravu 26. novembra 2010. godine. Navedeno je da su na raspravi bili prisutni vještaci geodetske i poljoprivredne struke, predstavnik Pravobranilaštva i određen broj suvlasnika, te je naglašeno da su svi suvlasnici bili uredno obaviješteni o terminu rasprave. Također, navedeno je da su tom prilikom nedvosmisleno utvrđene i pokazane nekretnine koje su predmet eksproprijacije, i da su se prisutni suvlasnici izjasnili da se ne protive eksproprijaciji.

4. Također, Okružni sud je istakao da u cijelosti prihvata kao valjane razloge date u obrazloženju osporenog akta, u kojem je navedeno da nekretnine koje su predmet eksproprijacije predstavljaju jednu cjelinu, te da je neosnovan prigovor apelanta da je zemljište na terenu faktički podijeljeno, jer da podjela zemljišta nije provedena u katastarskom operatu, pa ukoliko je i izvršena ne može se smatrati pravno valjanom, zbog čega da se eksproprijacija vrši na osnovu podataka u katastarskom operatu, a vlasnički udjeli u površini eksproprisane parcele određeni na osnovu izjava saslušanih suvlasnika. Stoga je Okružni sud, u skladu sa odredbom člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11, u daljem tekstu: ZUS) podnesenu tužbu odbio kao neosnovanu.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 15 0 U 000810 11 Uvp od 24. oktobra 2012. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 15 0 U 000810 11 U od 18. aprila 2011. godine. Vrhovni sud je u svojoj presudi istakao da je u predmetnom upravnom postupku, nakon što je utvrđeno da među strankama nije došlo do zaključenja sporazuma iz člana

27. Zakona o eksproprijaciji (o visini i roku isplate naknade), proveden dokazni postupak saslušanjem stranaka i vještaka geometra. Nadalje, navedeno je da je prvostepeni organ raspravio kao prethodno pitanje pravo vlasništva na eksproprisanim nekretninama, u smislu člana 28. stav 3. Zakona o eksproprijaciji i utvrdio da stvarno pravo suvlasništva na ekspropisanim nekretninama pripada nasljedicima Dušana Samardžića i Milovana Samardžića, u idealnim dijelovima, kako je i navedeno u tački 1. dispozitiva prvostepenog rješenja. Navedeno je da je ovakvo utvrđenje prvostepeni organ zasnovao na izjavama saslušanih suvlasnika, nasljednika upisanih posjednika, kao i na činjenici da nije izvršena fizička dioba predmetnog zemljišta. Ova činjenica, kako je istakao Vrhovni sud, je i razlog zbog kojeg prvostepeni organ nije prihvatio navode apelanta, njegovog brata i sestre, koji su istakli da je podjela zemljišta koje je bilo u posjedu i vlasništvu njihovih prednika, izvršena još 1953. godine, tako da parcela koja je predmet eksproprijacije pripada njima i njihovoj braći i sestrama kao nasljednicima Dušana Samardžića, a da nasljednici Milovana Samardžića nemaju pravo na eksproprisano zemljište. Vrhovni sud je naglasio da je i po njegovoj ocjeni u upravnom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno raspravljeno pitanje prava svojine predmetnog zemljišta kao prethodno pitanje. Stoga, kako je nadalje istakao Vrhovni sud, u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS, pa se zahtjev apelanta za njeno vanredno preispitivanje odbija kao neosnovan na osnovu odredaba člana 40. stav 1. ZUS-a.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, navodi da su eksproprisane nekretnine isljučivo suvlasništvo nasljednika Dušana Samardžića (među kojim je i on) a ne i nasljednika Milovana Samardžića. Navodi da su njihovi prednici (Dušan i Milovan) te nekretnine faktički podijelili 1953. godine. Također, navodi da je u zemljišnim knjigama upisano pravo suvlasništava sa idealnim dijelovima na eksproprisanoj nekretnini ali da se“na terenu zna šta je čije“. Smatra da Vrhovni sud nije dao razumno obrazloženje za svoju odluku. Također, apelant navodi da naknada za eksproprisane nekretnine „u cijelosti pripada njemu i njegovoj porodici“, te da bi se isplatom predmetne naknade osobama koje nemaju pravo na nju za njega nastupile posljedice i šteta koja se kasnije ne bi mogla otkloniti. Stoga, traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti isplatu naknade za eksproprisane nekretnine, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.

10. Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a što se odnosi na tvrdnje o navodnom kršenju ustavnih prava, dakle meritum spora, nije Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-173/13 (A.S.) | Sudska praksa | Aktio