Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2674/12 (D. M.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2674/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP-2674/12, rješavajući zahtjev D. M. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev D. M. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijela je 17. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 000965 10 Rev od 12. juna 2012. godine. Istovremeno apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio prinudno iseljenje apelantice iz stana u Trebinju, Tini Ps-91, ulaz 4, sprat 3, stan broj 6, površine 63,09 m2, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 000965 08 P od 29. maja 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje, ZP „Elektro-Hercegovina“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj), da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o otkupu dvosobnog stana u Trebinju, Tini Ps-91, ulaz 4, sprat 3, stan broj 6, ukupne korisne površine 63,09 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan) zaključen između tužitelja kao prodavca i apelantice kao kupca, ovjeren kod Osnovnog suda u Trebinju pod brojem Ov. br. I-1969/03 od 13. marta 2003. godine. Istom presudom utvrđeno je da nisu pravno valjani upisi prava svojine apelantice u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, pa se nalaže Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područni centar Trebinje, Područna jedinica Trebinje da izvrši brisanje ovog upisa.
3. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da nije sporno da je tužitelj na temelju raspisanog oglasa za dodjelu stanova u izgradnji i sačinjene rang liste o dodjeli stanova 26. septembra 2000. godine, rješenjem broj 926 od 26. jula 2001. godine sporni stan dodijelio apelantici i sa apelanticom kao kupcem na temelju odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova zaključio ugovor o korištenju i otkupu spornog stana. Dalje ovaj sud je uvidom u Presudu Osnovnog suda broj P-547/01 od 29. januara 2002. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-
344/05 od 13. februara 2006. godine utvrdio da je Osnovni sud u međuvremenu poništio kao nezakonito rješenje tužitelja broj 926 od 26. jula 2001. godine o dodjeli spornog stana apelantici, a tužitelju je naloženo da izvrši novu raspodjelu stanova. Na temelju navedene presude tužitelj je izvršio novu raspodjelu stanova, na temelju rang liste broj 01-292/06 od 20. marta 2006. godine. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0 Rev-06-000-501 od 24. decembra 2008. godine revizija aplantice izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-344/05 od 13. februara 2006. godine je odbijena kao neosnovana. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je je protiv apelantice podnio tužbu radi proglašenja ništavim ugovora apelantice o otkupu spornog stana, kako bi se isti dodjelio licu koje je navedeni stan dobilo novom raspodjelom provedenom na temelju presude Okružnog suda broj Gž-
344/05 od 13. februara 2006. godine. Dakle, Osnovni sud je na kraju zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ništavosti zaključenog ugovora o otkupu stana u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), jer nakon što je rješenje o dodjeli spornog stana poništeno apelantica više nije imala valjan pravni osnov da zaključi ugovor o otkupu navedenog stana. S tim u vezi je ukazao da prema odredbi člana 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, te kako je apelantica imala rješenje o dodjeli stana na osnovu kojeg je mogla zaključiti ugovor o korištenju stana i steći status lica sa pravom na otkup istog, međutim budući da je presudom Okružnog suda od 13. februara 2006. godine rješenje o dodjeli stana apelantici poništeno, apelantica ostala bez osnova za zaključivanje ugovora o otkupu spornog stana, tj. nije imala valjan osnov za otkup stana. Prema tome Osnovni sud je na temelju člana 51. ZOO zaključio da je ništav ugovor apelantice o otkupu spornog stana, odnosno da isti ne proizvodi pravno dejstvo zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
4. Presudom Okružnog suda broj 95-0-P-000 965 09-Gž od 8. decembra 2009. godine odbijena je žalba apelantice i potvrđena presuda Osnovnog suda broj 95-0-P-000 965 08 P od 29. maja 2009. godine.
5. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je na temelju izvedenih dokaza izvršenih uvidom u ugovor apelantice o otkupu spornog stana, Presudu Okružnog suda broj Gž 344/05 od 13. februara 2006. godine, uvidom u rang listu tužitelja broj 01-292/06 od 20. marta 2006. godine, utvrdio da je nesporno da su tužitelj i apelantica zaključili ugovor o otkupu spornog stana. Međutim kako je Presudom Okružnog suda broj Gž-344/05 od 13. februara 2006. godine poništeno kao nezakonito rješenje o dodjeli stana apelantici od 26. jula 2001. godine, apelantica je ostala bez pravnog osnova za zaključivanje ugovora o otkupu spornog stana. Dakle kako nije postojao valjan pravni osnov za otkup spornog stana to je ovaj sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom člana
51. ZOO utvrdio da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo osporeni ugovor apelantice o otkupu navedenog stana. Prema stanju spisa ovaj sud je zaključio da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje su parnične stranke predložile na temelju čega je na nesumljiv način zaključio da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo pa je postupajući prema čl. 221. i čl. 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 95 0 P 000965 10 Rev reviziju apelantice izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj 95-0-P-000 965 09-Gž odbio kao neosnovanu.
7. Vrhovni sud je na temelju uvida u spise predmeta nižestepenih sudova zaključio da su presude tih sudova pravilne i zakonite. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 51. ZOO propisano, da svaka ugovorena obaveza mora imati dopušten osnov (stav 1.). Stavom 2. istog člana je propisano da je osnov nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, dok je stavom 3. propisano, da se pretpostavlja da obaveza ima osnov iako nije izrežen. Dalje je ukazao da je odredbom člana 52. ZOO propisano, da ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav. Kod nespornih činjenica da je apelantica zaključila ugovor o otkupu spornog stana zaključenog na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana od 23. jula 2001. godine, koje rješenje je poništeno presudom Okružnog suda broj Gž-344/05 a tužitelju naloženo da ponovo izvrši rangiranje i bodovanje svih podnosilaca zahtjeva koji su se prijavili na oglas 21. jula 2000. godine, ovaj sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je otpao pravni osnov temeljem kojeg je apelantica zaključila sporni ugovor o otkupu stana, iz kojih razloga se takav ugovor smatra ništavim u smislu člana 52. ZOO.
8. Apelantica smatra da joj je ospornom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica je navela da se kao zaposlenica tužitelja prijavila na raspisani oglas za dodjelu stanova predviđenih za dodjelu porodicama palih boraca, pa kako joj je suprug poginuo u ratu kao pripadnik Vojske Republike Srpske to se prijavila za dodjelu spornog stana. Apelantica u apelaciji ne obrazlaže u čemu se sastoji povreda navedenih prava, osim što navodi hronologiju postupanja redovnih sudova i predlaže da Ustavni sud ukine odluku Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno suđenje. Apelantica takođe predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti njeno prinudno iseljenje iz spornog stana do donošenja odluke o apelaciji.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
11. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica osim zahtjeva da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri odloži njeno prinudno iseljenje iz spornog stana do donošenja odluke o apelaciji, ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je donošenje privremene mjere neophodno u interesu stranaka ili vođenja postupka, odnosno da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogle otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da navodi apelantice o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić