Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-272/13 (M. J.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-272/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 272/13, rješavajući zahtjev Milorada Jovanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Milorada Jovanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banja Luke, podnio je 22. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 039430 12 Kž od 6. decembra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 71 0 K 039430 09 K2 od 21. marta 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu izvršenja navedene presude Osnovnog suda kojom mu je izrečena novčana kazna do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 039430 09 K2 od 21. marta 2011. godine apelant je oglašen krivim što je u vrijeme precizirano u presudi, u naselju Priječani bb u Banja Luci učinio krivično djelo sprječavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1.Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM koju je obavezan platiti u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je utvrđeno da će se, ukoliko apelant ne plati novčanu kaznu u utvrđenom roku, bez odlaganja donijeti odluka da se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora tako što će za svakih započetih 100,00 KM odrediti jedan dan zatvora, shodno odredbama člana 36. st. 2. i 3. KZ RS. Presudom je apelant obavezan na plaćanje troškova postupka u iznosu od 77,00 KM te paušalnog iznosa od 200,00 KM sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi, utvrđeno da je apelant u vrijeme navedeno u presudi narušavao javni red i mir u crkvenom dvorištu u naselju Priječani bb u Banja Luci. Utvrđeno je da su mu zbog navedenog policajci poimenično navedeni u presudi tražili na uvid ličnu kartu radi utvrđivanja identiteta. Navedeno je da je apelant odbio dati ličnu kartu na uvid te da su policajci nakon toga pokušali da ga liše slobode čemu se apelant fizički opirao i udario policajca Jugoslava Tomaševića na način preciziran u presudi i nanio mu tjelesnu povredu nagnječenja desne jagodične regije i iščašenje zuba. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela sprječavanja službenog lica u vršenju službene radnje, kao i da je apelant u vrijeme izvršenja postupao sa umišljajem i bio uračunljiv, pa mu je izrekao navedenu kaznu.

4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 71 0 K 039430 12 Kž od 6. decembra 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude navedeno je da je u žalbi kao nova činjenica navedeno da je apelant već oglašen krivim zbog istog događaja u prekršajnom postupku kada je rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-08-002642-V od 26. februara 2010. godine utvrđena njegova odgovornost za prekršaje iz čl. 8, 12. i 24. Zakona o javnom redu i miru i kažnjen je jedinstvenom novčanom kaznom u iznosu od 1.400,00 KM. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da shodno odredbi člana 309. stav 4. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP RS) propisano je da se nove činjenice i dokazi mogu iznositi u žalbenom postupku samo kada pored dužne pažnje i opreza nisu mogle biti iznesene na glavnom pretresu uz navođenje zašto te nove činjenice nisu ranije iznesene kao i navođenje dokaza koje je potrebno izvesti da bi se te činjenice dokazale. Okružni sud je naveo da apelant u žalbi nije obrazložio zašto ovaj dokaz nije mogao biti izveden na glavnom pretresu niti je predložio na koji način je potrebno da se taj dokaz izvede, zbog čega Okružni sud tu činjenicu nije mogao uzeti u razmatranje. Navedeno je i da predmetno rješenje iz prekršajnog postupka ne sadrži klauzulu pravosnažnosti, te kako je odredbom člana 4. KZ RS propisano da niko ne može biti ponovno osuđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka, Okružni sud nije mogao postupati ni u tom smislu. Zbog navedenog Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer je u njegovo slučaju branitelj u toku glavnog pretresa prešutio postojanje prekršajnog rješenja iz taktičkih razloga a niti jednim zakonskim propisom nije predviđeno da to ne može učiniti i tek u žalbenom postupku ponuditi takav taktički dokaz. Smatra i da je zbog toga Okružni sud morao meritorno odlučiti uvažavajući novoponuđeni dokaz čime bi se osiguralo i pravo na djelotvoran pravni lijek koji ne može biti samo formalan nego mora imati i materijalnu djelotvornost koja pretpostavlja da lice koje ga koristi mora imati mogućnost da iz tog lijeka izvuče stvarnu korist. Zbog sve navedenog smatra da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi se odgodilo izvršenje izrečene mu novčane kazne do donošenja konačne odluke o apelaciji.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere. 8. .U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant traži donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje novčane kazne koja mu je izrečena u krivčnom postupku u kojem je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo spriječavanja službenog lica u vršenju službene radnje. Kao argumente za donošenje privremene mjere apelant, osim navoda koji se tiču merituma apelacije, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po pravosnažnoj presudi. Ovo stoga jer je Ustavni sud, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP- 1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka zbog čega apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere za odgodu izvršenje novčane kazne koja mu je izrečena u krivičnom postupku smatra neosnovanim.

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-272/13 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio