Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3553/11 (A.K.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3553/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 3553/11, rješavajući zahtjev A.K. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev A.K. za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 018300 10 Kž od 13. aprila 2011. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 018300 10 Kž od 13. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 018300 09 K od 5. jula 2010. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se "obustavi daljnje izvršenje presude Kantonalnog suda" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3553/11 od 9. novembra 2011. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan, uz obrazloženje da apelant nije koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija), te da nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda.
3. Apelant je 25. decembra 2012. godine ponovo podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odložio izvršenje kazne zatvora izrečene osporenom presudom Kantonalnog suda" do donošenja odluke o apelaciji. Uz predmetni zahtjev apelant je dostavio uputni kat Općinskog suda broj 43 0 K 018300 11 Iks 2 od 10. decembra 2012. godine prema kojem je apelant dužan da se javi 25. decembra 2012. godine u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa Mostar radi izdržavanja kazne zatvora.
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 018300 09 K od 5. jula 2010. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo – nesavjesno privredno poslovanje iz člana 242. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom – zloupotreba položaja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, u vezi sa članom 54. KZ FBiH. Apelantu su za navedena krivična djela utvrđene kazne zatvora u trajanju od dvije i tri godine, pa mu je, primjenom citiranih zakonskih propisa, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i 10 mjeseci. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, apelant je obavezan da oštećenom "Dom štampe" d.d. Zenica naknadi štetu u iznosu od 1.272.168,61 KM u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 K 018300 10 Kž od 13. aprila 2011. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni tako što je apelantu krivično djelo iz člana 242. stav 1. KZ FBiH preuzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine iz prvostepene presude, dok je apelantu za krivično djelo iz člana 383. stav 1. KZ FBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, te je apelantu, primjenom odredaba člana 54. stav 2. tačka b. KZ FBiH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 018300 11 Iks 2 od 16. septembra 2011.
godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 018300 11 Iksž od 22. septembra 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 018300 11 Iks 2 od 14. decembra 2012.
godine odbijena je kao neosnovana apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je uvidom u medicinsku dokumentaciju, koja se odnosi na apelanta, utvrdio da se apelant od 2004. godine liječi od bolesti diabetes mellitus i infarkt miocarda, što znači da se radi o hroničnoj bolesti, a ne o teškoj akutnoj bolesti koja predstavlja razlog za odlaganje izvršenja kazne zatvora u smislu odredaba člana 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Takođe, Općinski sud je naveo da je uvidom u medicinsku dokumentaciju (nalaz o zdravstvenom stanju od 14. novembra 2011. godine), koja se odnosi na apelantovu suprugu, utvrdio da se kod apelantove supruge radi o hroničnom, a ne o akutnom oboljenju. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odredbama čl. 45 do 51. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija regulisano da kazneno-popravni zavodi obezbjeđuju zdravstvenu zaštitu osuđenicima, te u vezi s tim ukazao da apelant može nastaviti sa liječenjem u kazneno-popravnom zavodu. Pri tome, Općinski sud je naveo da je apelant već podnosio molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora, iz istih i sličnih razloga, koja je odbijena.
9. Prema stanju spisa, apelant nije izjavio žalbu protiv navedenog rješenja (u skladu sa pravnom poukom iz tog rješenja).
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
11. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere od 25. decembra 2012. godine, apelant kao razloge zbog kojih traži donošenje privremene mjere navodi svoje teško zdravstveno stanje, te teško zdravstveno stanje njegove supruge, koja je oboljela od maligne bolesti. Uz predmetni zahtjev apelant je dostavio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka iz oblasti interne medicine Ibrahima Gavrankapetanovića od 24. decembra 2012. godine. Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da apelant boluje od "teškog dijabetesa ovisnog o insulinskoj terapiji sa posljedičnim hroničnim komplikacijama koje se reflektuju u smislu uznapredovale koronarne bolesti nakon preboljelog infarkta miokarada, te dijabetičkoj polineuropatiji". Što se tiče zdravstvenog stanja apelantove supruge, vještak je ukazao da iz nalaza Kantonalne bolnice u Zenici od 14. novembra 2011. godine proizlazi da apelantova supruga "boluje od zloćudne bolesti rak limfnih žlijezda". Po mišljenju vještaka, kod apelanta se radi o izuzetno teškoj, kompleksnoj i akutno uznapredovaloj bolesti, tako da se preporučuje maksimalno pridržavanje ljekarskih uputa uz svakodnevno kontrolisanje šećera u krvi, pridržavanje režima dijetalne ishrane i svakodnevna fizička aktivnost, te izbjegavanje stresnih situacija. Takođe, po mišljenju vještaka, apelant bi u slučaju upućivanja na izdržavanje kazne zatvora bio izložen psihofizičkom stresu, što bi pogoršalo njegovo psihičko stanje, a usljed toga bi došlo do pogoršanja organskih bolesti (dijabetesa i koronarne bolesti), dok je apelantovoj supruzi, (koja boluje od teške bolesti i koja je početkom 2013. godine naručena radi pregleda u cilju uvida u daljnje stanje), potrebna kućna njega od strane drugog lica.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant 8. septembra 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se "obustavi daljnje izvršenje presude Kantonalnog suda" do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3553/11 od 9. novembra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, uz obrazloženje da apelant nije koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, te da nije nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u novom zahtjevu za donošenje privremene mjere od 25. decembra 2012. godine, prije svega, ukazao da je u međuvremenu podnosio molbu nadležnom sudu za odlaganje izdržavanja kazne zatvora, te da je, dakle, iscrpio mogućnosti koje je imao u smislu relevantnih odredaba Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant uz predmetni zahtjev dostavio nalaz i mišljenje vještaka iz oblasti interne medicine od 24. decembra 2012. godine (u kojem su detaljno i jasno opisani apelantovi zdravstveni problemi) iz kojeg jasno proizlazi da bi, u okolnostima konkretnog slučaja, upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora značajno uticalo na pogoršanje njegovog narušenog zdravstvenog stanja. Pri tome, u navedenom nalazu i mišljenju vještak je ukazao i na teško zdravstveno stanje apelantove supruge, te potrebu da u određenom vremenskom periodu apelantova supruga ima njegu od strane drugog lica. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi izneseni u zahtjevu za donošenje privremene mjere, te dokazi koje je dostavio uz predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaja, nesumnjivo predstavljaju dovoljan razlog za donošenje privremene mjere.
15. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić