Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3566/11 (Ć. N.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3566/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 3566/11, rješavajući zahtjev Ćerima Novalića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ćerima Novalića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćerim Novalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrdolja, Konjic, trenutno na izdržavanju zatvorske kazne, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ-09- 847 od 14. juna 2011. godine i presude Suda BiH broj X-KR-09/847 od 21. maja 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. decembra 2012. godine i zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud prekinuo izdržavanje zatvorske kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj X-KR-09/847 od 21. maja 2010. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo „Ratni zločin protiv civilnog stanovništva“ iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), zato što je, na način i u vrijeme opisano u dispozitivu prvostepene presude silovao B.Š. (u daljnjem tekstu: oštećena), pa mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. U vrlo detaljnoj i iscrpno obrazloženoj presudi, prvostepeni sud je, između ostalog naveo, da je na osnovu brojnih provedenih dokaza utvrdio da se krivično djelo koje je apelantu bilo stavljeno na teret dogodilo za vrijeme rata i oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Dalje, Sud BiH je naveo da je u potpunosti prihvatio izjave oštećene i njenog muža, koji su bili „jedini svjedoci koji su imali neposredna saznanja vezana za okolnost pod kojima se djelo desilo“ i čije su izjave u potpunosti bile saglasne, dok je izjave svjedoka A.M. i O.N., koji su svjedočili da su čuli da je oštećena silovana, ali da im je oštećena izjavila da se to nije dogodilo, odbio zato što su ti iskazi „međusobno različiti i u potpunoj suprotnosti sa iskazima [oštećene i njenog muža] i [S.M.] na iste okolnosti“, što je u presudi također detaljno obrazloženo. Također, Sud BiH je nesporno utvrdio i da je prije rata oštećena živjela u selu Đ, a apelant u susjednom selu V., te da su „mještani oba sela istim autobusima išli u Konjic“, na posao ili u školu i sretali se, iz čega je sud zaključio da je „logično da je oštećena u vrijeme dok je živjela u selu Đ. imala prilike da susreće [apelanta] kao i da ga pri ovim susretima zapamti“. Stoga je, kako je dalje obrazloženo, prihvatio iskaz oštećene da je apelanta prepoznala kritične večeri odmah po njegovom dolasku pred njenu kuću, te da ga je i tokom izvršenja krivičnog djela gledala u lice. Također, Sud BiH je obrazložio i da su napadači na srpsko stanovništvo u selu Đ., kada se desio inkriminisani događaj, „bili upoznati sa lokalnim prilikama u selu, te znali tačno gdje se nalaze kuće Srba i ko sve u njima živi“, te da su u vrijeme napada kritične večeri „predmet napada bili isključivo mještani srpske nacionalnosti, premda je u cijelom selu u to vrijeme ostao mali broj srpskog življa“.

3. Također, oštećena je, kako je Sud BiH dalje, apelanta prepoznala i na suđenju kao napadača, a njen iskaz u odnosu na njegovu identifikaciju kao počinitelja krivičnog djela je potvrđen Službenom zabilješkom MUP-a CSB Trebinje – Sektor SNB od 13. novembra 1992. godine u kojoj je navedeno da je „službe nacionalne bezbjednosti došla do saznanja da je [apelant] silovao oštećenu [...], pri čemu je sud istakao da je „oštećena prilikom unakrsnog ispitivanja veoma uvjerljivo tvrdila da joj uopšte nije poznato odakle ovoj službi informacija o predmetnom događaju“. S obzirom da je u vrijeme kada je ta službena zabilješka sastavljena, te činjenicu da se tada oštećena sa porodicom još nalazila na području općine Konjic, Sud BiH je prihvatio kao istinit iskaz oštećene da ona nije bila izvor te informacije. Također, Sud BiH je obrazložio i da je imao u vidu činjenicu da je oštećena na prvom ispitivanju pred SIPA-om u junu 2007. godine navela da su vojnici koji su došli pred njenu kuću imali na glavi tzv. fantomke zbog čega ih nije prepoznala, da je u drugoj izjavi također rekla da su „napadači imali neke krpe“ i da nije tom prilikom identifikovala apelanta kao počinitelja krivičnog djela, te da je tek 2009. godine dala izjavu u kojoj je identifikovala apelanta. Sud BiH je naveo da je oštećena, na glavnom pretresu, obrazlažući razlike u svojim iskazima rekla da je prilikom davanja prve izjave „bila jako iznenađena i preplašena kada su je kontaktirali nadležni iz SIPA-e i došli joj u kuću radi davanja izjave vezano za silovanje koje je doživjela“. Oštećena je izjavila da je mislila „da to nikad neće pitati, niti znati za to. Ali, eto tako je došlo da se sve zna.“. Također je izjavila da joj istražitelji nisu rekli kako su saznali za taj događaj. Oštećena je izjavila i da joj je tom prilikom „mozak bio blokirao, da nije mogla pričati od plača i bola, da je bila zbunjena, tako da nije znala šta da kaže“. Također, izjavila je da je svaki put tvrdila da su napadači imali „trake oko glave“, te da joj nije poznato kako je u zapisnik ušlo da je rekla da su imali tzv. fantomke, da svaki put trpi strah kad govori o tom događaju, te da nije odmah identifikovala apelanta kao počinioca krivičnog djela „zbog svoje bezbjednosti i bezbjednosti svog muža, zatim što u Federaciji imaju imovinu i odlaze da je obiđu, a naročito njen muž, pa se bojala da bi mu neko nešto rekao ili on kome“. Osim toga, oštećena je rekla da je ona od početka znala apelantov identitet, ali da je „od početka krila od svakoga“. Međutim, pošto su je i dalje ispitivali „i vidjela je da je došao kraj svega, te da stvarno to mora kazati, radi svog zdravlja, radi muža, radi svega“, pa kada je rekla inspektorima ko je silovao „isto je rekla i mužu“. Sud BiH je prihvatio ovu izjavu oštećene, zaključivši da je njena prva izjava “data u posebnom psihičkom stanju i pod okolnostima koje je oštećena opisala, te da je ista izjava u suprotnosti sa njenim svim kasnijim izjavama i to kako onima koje su date u istrazi, tako i sa izjavama na glavnom pretresu“, ali i sa iskazima drugih svjedoka. Također, Sud BiH je prihvatio kao logično obrazloženje oštećene da zbog lične bezbjednosti kao i bezbjednosti članova svoje porodice, nije željela nikome, uključujući i muža, reći ko je osoba koja je silovala.

4. Sud BiH je također obrazložio da je u toku dokaznog postupka više svjedoka svjedočilo na okolnost trudnoće oštećene nakon silovanja i prekida te trudnoće. Međutim, Sud BiH je obrazložio da, budući da se u činjeničnom supstratu optužnice, nigdje nije spominjala trudnoća kao posljedica silovanja, sud je smatrao da se ne radi o relevantnoj činjenici koju treba posebno utvrđivati i obrazlagati „zbog čega ne daje ocjenu dokaza koji se odnose na ove okolnosti“. Uzimajući u obzir sve navedeno, te sve druge dokaze i utvrđene činjenice, Sud BiH je zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

5. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Sud BiH je, presudom broj X-KRŽ- 09-847 od 14. juna 2011. godine, uvažio žalbu tužilaštva i djelimično apelantovu žalbu, pa je prvostepenu presudu preinačio u pogledu primjene krivičnog zakona na način da je djelo za koje je apelant oglašen krivim pravno kvalifikovao kao krivično djelo „Ratni zločin protiv civilnog stanovništva“ iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ koji je preuzet, te u pogledu o kazni, pa je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. U ostalom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju ove presude, Sud BiH je, između ostalog, prihvatio obrazloženje prvostepenog suda o tome da je iskaz oštećene kredibilan i vjerodostojan, obrazloživši da, s obzirom na sve okolnosti događaja „nedosljednosti u iskazima nisu takve prirode da bi dovele u pitanje istinitost cijelog iskaza“. Osim toga, Sud BiH je ocijenio da je prvostepenom presudom pogrešno utvrđeno da je KZ BiH blaži za učinioca, pa je u tom dijelu prihvatio apelantovu žalbu i preinačio presudu u pogledu primjene krivičnog zakona, kako je već navedeno. S druge strane, odlučujući o krivično-pravnoj sankciji, Sud BiH je ukazao da je silovanje jedan od najtežih seksualnih delikata, koje počinioci „koriste za ostvarivanje različitih ciljeva kao što su: zastrašivanje, degradacija, poniženje, diskriminacija, kažnjavanje, kontrola ili uništenje osobe, ta da je u ratu strogo zabranjen“. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito vrijeme u koje je djelo počinjeno, odnosno da je u to vrijeme „izazvalo osjećaj straha i uznemirenosti i drugih stanovnika Đ. koji su bili srpske nacionalnosti“, te uzimajući u obzir i olakšavajuće okolnosti koje sud nije procijenio naročito olakšavajućim, Sud BiH je drugostepenom odlukom izrekao veću kaznu, koju je ocijenio adekvatnom i svrshishodnom.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju te tvrdnje, apelant se isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje, te navodi da su sudovi pogrešno zaključili da je dokazano da je on počinio krivično djelo za koje je osuđen. Apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka, a naročito navodi da sud nije ni u prvostepenom postupku, niti prilikom odlučivanja o žalbi, cijenio argumente i dokaze odbrane. U tom pravcu apelant iznosi opširne navode koji se tiču navodne trudnoće oštećene kao posljedice silovanja, te navodi da je „najdrastičniji primjer“ taj što je oštećena „isticala da je bila silovana od strane [apelanta], da je posljedica tog silovanja bila neželjena trudnoća i u konačnici pobačaj obavljen u bolnici u Konjicu“, te da je u vezi s tim odbrana izvela dokaze koji su „bez dvojbe doveli u sumnju svjedočenje oštećene“. Međutim, kako navodi apelant, tvrdnjom da činjenica prekida trudnoće nije bila predmetom optuženja, sud „na vrlo vješt način zanemaruje činjenicu da je svjedok oštećena B.Š. 'uhvaćena u laži'“. Također, apelant smatra da je korištenje službene zabilješke o silovanju oštećene nezakonit dokaz, te da sud na to nije odgovorio, jer nije raspravio ko je dao informaciju da je apelant silovao oštećenu, te da se sud „samo bavio načinom na koji je službena zabilješka završila u spisu predmeta“. Također, apelant dovodi u pitanje i prepoznavanje apelanta od strane oštećene, tvrdeći da sud to pitanje nije u cijelosti razjasnio, a naročito ističe da oštećena nije mogla prepoznati apelanta „pri činu silovanja u njenoj kući. [...] jer se taj događaj desio u noćnim satima, u vrijeme kada u njenoj kući i uopšte na tom području nije bilo svjetla“.

7. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da ga je u dva navrata kontaktirao N.L. iz Australije „inače rodom iz sela V., općina Konjic“, te da ga je „obavijestio da je saznao za presudu Suda BiH“, a nakon toga da mu je dostavio pismenu izjavu „s tim da će originalnu izjavu dostaviti poštom“. Apelant je tu neovjerenu, rukom pisanu izjavu dostavio uz podnesak, te naglašava da je N.L. „spreman posvjedočiti pred sudom o tom događaju, ali kao zaštićeni svjedok“, te da „apsolutno negira da je silovanje počinio [apelant]. Apelant je također dostavio i „Zapisnik o saslušanju svjedoka“ od 28. septembra 2010. godine sa izjavom koju je apelantovom punomoćniku dao O.N., pa smatra da postoje „nove činjenice i okolnosti predmetnog događaja potkrijepljeni priloženim dokazima“ koji „dodatno potvrđuju navode apelacije“. Stoga, apelant traži da Ustavni sud u što kraćem roku odluči o apelaciji, a da do tada donese privremenu mjeru kojom će prekinuti apelantovo izdržavanje kazne.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Naime, Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-2131/09 od 8. septembra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere, Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine (idem., stav 11).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da razlozi koje apelant navodi kao argumente za donošenje privremene mjere eventualno mogu predstavljati razlog za traženje ponavljanja postupka, ali ne i za donošenje privremene mjere. U vezi s tim, Ustavni sud također ukazuje da u Federaciji BiH postoji propis koji reguliše, uslove, te način i postupak prekida izdržavanja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, kojim je regulisano u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, ali apelant nije naveo da je takav zahtjev ikada podnio nadležnom organu. Takođe, izjava koju je apelant dostavio uz apelaciju može apelantu, eventualno, poslužiti kao osnov za traženje ponavljanja postupka, ali ne može predstavljati razlog za donošenje privremene mjere koju apelant traži.

12. Ustavni sud na kraju zapaža da u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni bilo kakvi argumenti i dokazi koji bi prima facie ukazali na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, niti bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da bi donošenje privremene mjere koju apelant traži bilo u interesu strana ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3566/11 (Ć. N.) | Sudska praksa | Aktio