Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4309/12 (Đ.Ć.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4309/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine u predmetu broj AP 4309/12, rješavajući zahtjev Đ.Ć. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Đ.Ć. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Đ.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bučića, Mostar, koju zastupa Dušanka Šoljić-
Ćorić, advokat iz ZOU D.Šoljić-Ćorić, D. Jurišić i D. Pudar iz Mostara, podnijela je 6. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 036457 10 Gž od 4. oktobra 2012. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude Kantonalnog suda kojom je obavezana na plaćanje troškova postupka, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 036457 07 P od 8. marta 2010. godine, obavezan je Ivan Lozančić (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantici iznos od 4.019,20 KM sa kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi navela da su psi tuženog „upali u ograđenu štalu [apelantice] i poklali 11 ovaca, a 5 ovaca izranjavali/izgrizli“, te da su i ranije „napadali sitnu stoku [apelantice]“, kao i da nije uspjela postići dogovor sa tuženim u vezi sa štetom koju je pretrpjela. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bio sporan osnov tužbenog zahtjeva i njegova visina, te da je tuženi tvrdio da su se njegovi psi nalazili u ograđenom prostoru ispred kuće, da nisu bili agresivni, kao i da ih je redovno hranio i obilazio. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je zaključio da je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelantica imala svoje stado, a da je čuvala i dvije ovce u vlasništvu trećeg lica, kao i da je tuženi vlasnik dva psa. Dalje, Općinski sud je naveo da je iz iskaza svjedoka koji radi u veterinarskoj stanici utvrdio da je taj svjedok bio pozvan na lice mjesta „kada se desio pokolj ovaca i vidio zaklane ovce“, a da je taj svjedok izjavio i da psi pasmine „tornjak i rotvajler spadaju u kategoriju pastirskih pasa i urođeno im je čuvanje ovaca, ali niko ne može predvidjeti kako će se pas ponašati kada izgladni“. Također, sud je naveo da je ovaj svjedok izjavio „da su povrede na ovcama nanesene zubima i prema njegovom mišljenju to je uradio predator“, te da je u policijskoj stanici isljedniku rekao da bi to „mogao biti i pas malo jače građe“. Dalje, sud je naveo da tuženi nije osporio da su se, u njegovoj odsutnosti, psi znali odvezati, odnosno prekinuti lanac kojim su bili vezani i „da su viđeni u blizini štale [apelantice] u vrijeme kritičnog događaja“.
3. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da su upravo psi tuženog nanijeli štetu apelantici „jer tuženik nije dokazao suprotno“. Naime, kako je obrazložio sud, članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), propisano je da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev“, zbog čega je, kako je ocijenio Općinski sud, tuženi bio dužan dokazati „da su pokolj [apelanticinog] stada učinile psi lutalice ili vuk“. Općinski sud je također naveo da je apelantica dokazala „da su pokolj njenog stada upravo počinili psi tuženika“. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je uvidom u spis Kantonalnog tužilaštva u Mostaru broj Kt 960/06 utvrdio da su „svi saslušani svjedoci u ovom postupku davali izjave neposredno nakon kritičnog događaja [...] koje su u relevantnim činjenicama identične iskazima danim na glavnoj raspravi“, te da je krivični postupak u tom predmetu obustavljen. Također, Općinski sud se pozvao i na odredbe čl. 154, 155 i 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je zaključio da se pas čuvar, prema sudskoj praksi, smatra kao opasna stvar, „pa vlasnik odnosno imatelj psa za kojeg se s obzirom na njegova svojstva nesumnjivo utvrdi da je oštar, odgovara za štetu koju počini takav pas“. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su se psi tuženog „povremeno kretali bez nadzora, da su bili udaljeni od svojih boksova više kilometara, da su prema iskazima svjedoka se nalazili neposredno u blizini štale [apelantice] kada se desio pokolj njenog stada, da su neredovno hranjeni, pa usljed izgladnjelosti postali agresivni“, te da se imaju u smislu ZOO smatrati opasnom stari zbog čega je tuženi odgovoran za naknadu štete.
4. Također, Općinski sud je zaključio i da je apelantica suodgovorna za nastalu štetu u procentu od 20%, zato što nije na adekvatan i siguran način zaštitila stado da bi ga osigurala od eventualnih napada. Dalje, sud je naveo da je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza vještaka, te da je s obzirom na zaključak o podijeljenoj odgovornosti, apelantici dosudio 80% visine naknade koju je utvrdio vještak veterinar.
5. Kantonalni sud je, presudom broj 58 0 P 036457 10 Gž od 4. oktobra 2012. godine, odbio apelanticinu žalbu protiv prvostepene presude, dok je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin zahtjev u cijelosti odbio i obavezao je da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.554,40 KM. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da je apelantica tražila od tuženog, kao vlasnika pasa, naknadu materijalne štete po principu objektivne odgovornosti. Pravno relevantna činjenica je, kako je dalje naveo Kantonalni sud, jesu li štetu zaista prouzrokovali psi tuženog, a budući da je tu činjenicu isticala apelantica, na njoj je i bio teret dokazivanja. Vlasnici pasa, kako je dalje navedeno, odgovaraju po principu objektivne odgovornosti koja se zasniva na odredbama čl. 173. i 174. ZOO. Kantonalni sud je zaključio da je osnovan žalbeni navod tuženog da navedena pravno relevantna činjenica nije dokazana „niti se mogla utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja“. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je, prema odredbi čl. 7. i 123. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Dalje, Kantonalni sud je naveo da ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, zaključak mora izvesti primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je to propisano članom 126. ZPP-a. Međutim, primjenom ovog pravila, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, smatraće se da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.
6. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da je prvostepeni sud „pravilno cijenio iskaze svjedoka i parničnih stranaka čiji iskazi su saglasni u činjenicama koje nisu sporne i pravno relevantne u ovom postupku (vlasništvo ovaca i pasa, priroda pasa, okolnost da su bili odvezani i nađeni u blizini štale [apelantice], da je [apelantica] podnijela krivičnu prijavu)“, ali da je izveo pogrešan pravni zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženog „jer [apelantica] nije pružila ni jedan konkretan dokaz na ovu okolnost, a na njoj je teret dokazivanja“. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, niko nije vidio pse tuženog da ulaze u apelanticinu štalu ili da izlaze iz nje, „a vještak veterinarske struke [...] je u svom nalazu naveo da je identifikacija počinitelja moguća jedino DNK analizom. Imajući ovo u vidu, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije mogao „na osnovu indicija izvesti zaključak o postojanju pravno relevantne činjenice jer nije dovoljan stepen dokazanosti“, kao i da je pogrešno smatrao da je na tuženom teret dokazivanja da apelantici štetu nisu nanijeli njegovi psi.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na zabranu diskriminacije. Kršenje ovih prava apelantica isključivo vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naročito, apelantica osporava utvrđenje Kantonalnog suda da nije dokazala da joj je šteta nastala od pasa tuženog, jer je u postupku, kako tvrdi, dokazano da su psi skloni napadima na stoku, pse i ljude i da je to bilo poznato vlasniku pasa, da vlasnik pasa nije vodio dužnu pažnju o psima nakon što ga je apelantica upozorila, da psi nisu bili pravilno vezani, te da su psi zatečeni u blizini štale. Apelantica smatra da je diskriminirana i da „nije prihvaćena njena prijava samo iz tih razloga – jer su postojali svi elementi kaznenog djela“, a da ti „dokazi iz Kt.960/06 pobijana presuda nije niti uzela u obzir iako sadrži dovoljno podataka – bitnih za odluku“.
8. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica je obrazložila time da je „neuka i pismena samo koliko treba da se potpiše“. Dalje je navela da isključivo „živi od stoke koju posjeduje njena obitelj“, da „nema primanja niti imovine“, te da „niko ne štiti njena prava u konkretnom slučaju, pa ni tužiteljstvo“. Također, apelantica smatra da je apelacija „dovoljno uvjerljiva i osnovana da bi učinila vjerovatnim pozitivan ishod“, te da je plaćanje iznosa troškova postupka „naprosto [...] nemoguće“.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“, što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela bilo kakve relevantne razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, niti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić