Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4523/12 (R. J.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4523/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 4523/12, rješavajući zahtjev Radovana Jotića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Radovana Jotića za donošenje privremene mjere.

1. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047141 11 P od 26. aprila 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047141 11 Gž od 27. decembra 2011. godine, apelant je obavezan da tužitelju Stevi Sladojeviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 26.775,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. aprila 2011. godine do isplate.

2. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je u toku postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je Rješenjem Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za privredu) broj 02-352-1200/2000 od 12. decembra 2000. godine apelantu, kao vlasniku samostalne ugostiteljske radnje „Apolo“, sa sjedištem u Banjaluci u Ulici Jug Bogdana broj 18, sa poslovnim prostorom ukupne površine 64 m , čiji je predmet poslovanja usluživanje alkoholnim i bezalkoholnim pićima i napicima, dozvoljena promjena poslovanja za priređivanje igara na sreću-sportska kladionica, a Rješenjem odjeljenja za privredu broj 02-352-680/02 od 12. jula 2002. godine, na zahtjev vlasnika radnje (apelanta) od 20. juna 2002. godine, utvrđen je prestanak rada ove samostalne radnje sa danom 20. juna 2002. godine. Nadalje je utvrđeno da je ugovorom o zakupu od 2. novembra 2001. godine apelant (samostalna ugostiteljska radnja) izdao pod zakup dio navedenog poslovnog prostora sa postojećom opremom za kladionicu i organizovanje sportskog klađenja DOO „Auropak“ iz Šekovića „Olimpik“, kojem je prema Rješenju Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 04-8721/08 od 18. decembra 2001. godine odobreno na jednu godinu obavljanje djelatnosti sportske kladionice „Olimpik“ u Banjaluci u Ulici Jug Bogdana broj 18. Zatim je utvrđeno da je tužitelj 20. oktobra 2001. godine kupovinom i popunjavanjem tri tiketa broj 8898, 8899 i 8900, „Olimpik“ sportske kladionice u dijelu poslovnog prostora SUR „Apolo“ Banjaluka, učestvovao u igri na sreću-sportska kladionica i na svakom tiketu ostvario dobitak od po 8.925,00 KM, odnosno ukupno 26.775,00 KM, te da se nakon ostvarenja dobitka obratio apelantu za isplatu dobitka i da je apelant odbio isplatu dobitka.

3. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni i Okružni sud su zaključili da je apelant, prema odredbi člana 41. stav 2. tačka 4. Zakona o igrama na sreću („Službeni glasnik RS“ broj 6/99, u daljnjem tekstu ZIS), koji je posjedovao aparate za registraciju tiketa sportske prognoze, dana 20. oktobra 2001. godine bio priređivač igre na sreću-sportska kladionica i da je prema odredbi člana 50. navedenog zakona i odredbi člana 262. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17793, 3796 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) obavezan da tužitelju, kao učesniku igre na sreću, prema odredbi člana 47. ZIS, isplati ostvareni dobitak, pa su slijedom toga u cjelini usvojili tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 047141 11 Gž od 27. decembra 2011. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 047141 12 Rev od 22. novembra 2012. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

5. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, prema odredbama ZIS, jedan od vidova igara na sreću je sportska kladionica čija djelatnost je uređena odredbom člana 41. ZIS. Naime, prema stavu 2 tačka 4. navedenog člana, djelatnost sportske kladionice mogu priređivati i samostalne radnje koje se bave ugostiteljskom djelatnošću i koje posjeduju aparate za registraciju tiketa sportske prognoze, a iz člana 41. stav 3. ZIS-a proizlazi da je za za registraciju priređivača potrebno odobrenje Ministarstva finansija Republike Srpske. Nadalje, prema odredbi člana 47. ZIS, učesnici igre na sreću su imaoci srećaka, (...) i drugih dokaza o plaćenom učešću u igri, odnosno lica koja su ispunila uslove propisane pravilima igre na sreću. Navedena lica u smislu odredbe člana 48. ZIS imaju pravo na ostvarenej dobitka pod uslovima i u roku propisanom tom odredbom, odnosno odredbom člana 49. navedenog zakona, a za ispunjenje te obaveze učesnicima u igrama na sreću, prema članu 50. ZIS, odgovara priređivač igre svojom imovinom.

6. Vrhovni sud je s tim u vezi dalje istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj 20. oktobra 2001. godine u dijelu poslovnog prostora SUR „Apolo“ Banjaluka, kupovinom i uplatom tri tiketa „Olimpik“ sportske kladionice učestvovao u igri na sreću-sportska kladionica, da je pogađanjem rezultata fudbalskih utakmica ostvario dobitak označen na tiketima ( na svakom tiketu po 8.925,00 KM, što ukupno iznosi) da se nakon objavljivanja zvaničnog izvještaja o rezultatima fudbalskih utakmica obratio apelantu da mu isplati dobitak i da je apelant odbio izvršiti isplatu. Takođe je istaknuto da tokom parničnog postupka apelant nije osporavao utvrđeno činjenično stanje, već je tužbeni zahtjev osporavao tvrdnjom da njegova samostalna radnja „Apolo“ Banjaluka 20. oktobra 2001. godine nije bila priređivač igre na sreću iz koje tužitelj traži isplatu dobitka, već da je proređivač igre bio „Auropak“ DOO Šekovići, kao zakupac poslovnog prostora apelanta u čijem sastavu je bila sportska kladionica „Olimpik“.

7. Međutim, kod utvrđenih činjenica da je apelant 12. decembra 2000. godine pribavio odobrenje nadležnog organa Grada Banjaluka za proširivanje djelatnosti samostalne ugostiteljske radnje „Apolo“ Banjaluka za priređivanje igara na srećusportska kladionica (koje je imao sve do 12. jula 2002. godine), da je 20. oktobra 2001. godine tužitelj učestvovao u igri na sreću kupovinom i uplatom tri tiketa „Olimpik“ sportske kladionice u STR Apolo Banjaluka, da je navedena STR tada posjedovala opremu za kladionicu i organizovanje sportskog klađenja, a što proizlazi iz izjave tužitelja i saslušanih svjedoka Saše Pekeza i Saše Šurlana, kao i iz člana 1. ugovora o zakupu zaključenog 2. novembra 2011. godine između ove STR „Apolo“ Banjaluka i DOO „Auropak“ Šekovići, kao zakupca, prema kojem ova STR izdaje pod zakup zakupcu poslovni prostor u Ulici Jug Bogdana broj 18. sa postojećom opremom za kladionicu i organizovanje sportskih klađenja, Vrhovni sud je smatrao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant saglasno odredbi člana 41. stav 2. tačka 4. ZIS, dana 20. oktobra 2001. godine bio priređivač igre na sreću u kojoj je učestvovao tužitelj i ostvario dobitak, čiju isplatu traži predmetnom tužbom. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužitelju, kao imaocu dobitnih tiketa i učesniku igre na sreću, saglasno odredbi člana 47. ZIS, pripada pravo na isplatu dobitka koji je obavezan da mu plati apelant prema odredbi člana 50. ZIS, jer je tužitelj od njega isplatu tražio u roku propisanom ovim zakonom (član 48. i 49.)

8. Vrhovni sud je ocijenio da je neutemeljen revizioni prigovor da je presudama Osnovnog i Okružnog suda pogrešno ocijenjen njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, tačna je tvrdnja apelanta da prema ZIS priređivač igre na sreću ne može biti fizičko lice, međutim apelant u konkretnoj parnici nije Radovan Jotić kao fizičko lice, već kao vlasnik STR „Apolo“ Banjaluka. Činjenica da je apelant, u vrijeme priređivanja igre na sreću 20. oktobra 2001. godine, kada je tužitelj ostvario dobitak, posjedovao samo odobrenje nadležnog organa Grada Banjaluka za obavljanje ugostiteljske djelatnosti i poslovanje za priređivanje igara na sreću-sportska kladionica (rješenje od 12. decembra 2000. godine), a ne i Rješenje Ministarstva finansija, kao je propisano odredbama člana 41. stav 3. ZIS, je od uticaja na odgovornost priređivača igre na sreću i njegovog odgovornog lica kako je propisano kaznenim odredbama ZIS, a ne i na pravo učesnika u igri na sreću da naplati ostvareni dobitak, kako je to aplent u reviziji isticao.Vrhovni sud je također istakao da je ugovor o zakupu zaključen sa DOO“Auropak“ Šekovići 2. novembra 2001. godine i Rješenje Ministarstva finansija od 18. decembra 2001. godine na koje se apelant poziva u reviziji osporavajući svoju pasivnu legitimaciju u konkretnoj parnici, odnose na period nakon što je nastala obaveza apelanta za isplatu dobitka tužitelju (ova obaveza je nastala 20. oktobra 2001. godine), te da stoga ti navodi nisu bili od uticaja na njegovu pasivnu legitimaciju u ovom sporu.

9. Konačno, Vrhovni sud je istakao da, budući da apelant nije izveo dokaz čitanjem presude Okružnog suda u Novom Sadu broj GŽ-3753/2006 na koju se pozvao u reviziji, Okružni sud je pravilno cijenio značaj činjenice da je apelant ovu presudu uložio u spis predmeta u skladu sa odredbom člana 207. ZPP.

10. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je smatrao da su neutemeljene apelantove tvrdnje da su presude Osnovnog i Okružnog suda donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su sudovi prilikom donošenja pobijanih presuda povrijedili odredbe ZPP, te pogrešno primijenili materijalno pravo, u konkretnom slučaju odredbe ZIS. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazlagao, osim što je naveo da mu „prijeti opasnost od nastanka velike i nenadoknadive štete“.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. U vezi sa zahtjevom apelanta da Ustavni sud zabrani izvršenje sudskih odluka kojima je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantovi navodi koji se odnose na meritum apelacije, kao i paušalni navodi da bi za njega nastupile nenadoknadive štetne posljedice, bez konkretnih dokaza koji bi ukazivali da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4523/12 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio