Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-517/12 (B. Š.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-517/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP-517/12, rješavajući zahtjev Branka Šipčića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Branka Šipčića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Šipčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, a kog zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 001094 10 Rev od 17. novembra 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 002816 10 Gz od 30. juna 2010. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1914/05 od 24. novembra 2009. godine.

2. Apelant je 31. januara 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Službi za stambene poslove i povratak Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) da ne provodi Zaključak o dozvoli izvršenja broj 06-3-ČM-23-4948/99 v. 458/12 od 15. januara 2013. godine. Apelant je dopunio zahtjev za donošenje privremene mjere 5. februara 2012. godine.

3. Općinski sud je presudom broj P-1914/05 od 24. novembra 2009. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 002816 10 Gz od 30. juna 2010. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je na temelju pravnog posla odnosno ugovora o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti od 4. aprila 2002. godine (shodno obrazloženjima osporenih odluka, radi se o štamparskoj grešci, umjesto 2002. treba da stoji 1992. godina), zaključenim sa Državom SFRJ-SSNO Vojno građevinska direkcija Sarajevo (u daljnjem tekstu: SSNO) stekao pravo vlasništva na stanu bliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a što je tuženi Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije (u daljnjem tekstu: tuženi) dužna priznati i trpiti, te da je apelant ovlašten da se na osnovu ove presude upiše kao vlasnik i posjednik na predmetnom stanu u navedenim registrima.

4. Istim presudama usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog pa je apelant obavezan da predmetni stan preda tuženom slobodan od lica i stvari, te mu nadoknadi troškove postupka.

5. Vrhovni sud je presudom broj 70 0 P 001094 10 Rev od 17. novembra 2011. godine djelimično usvojio apelantovu reviziju i nižestepene presude preinačio tako da je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog (da mu apelant preda predmetni stan), dok je u ostalom dijelu u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu apelanta (da se odbija kao neosnovan) revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog ukazao, da su nižestepeni sudovi utvrdili da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana nije ovjeren od nadležne poreske službe, zbog čega nije pravno obavezujući u skladu sa članom 39. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, a shodno čemu ne može biti pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu. Također, ukazano je da je neosnovano apelantovo pozivanje na praksu iz predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine, obzirom da je u navedenom predmetu zaključen pravno obavezujući ugovor koji je u svemu bio u skladu sa članom 39. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da usvoje protivtužbeni zahtjev tuženog na temelju člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim je ukazano da je apelant u posjed predmetnog stana uveden u upravnom postupku, a po njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana kao nosioca stanarskog prava, pa da se ne može smatrati nezakonitim korisnikom stana. S obzirom da je postupak po njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana kao nosioca stanarskog prava prekinut do okončanja ovog sudskog postupka i od ishoda tog postupka zaviseće i status tužitelja kao korisnika stana, odnosno njegovo dalje pravo korištenja stana.

6. Služba za stambene poslove je rješenjem broj 06-3-ČM-23-4948/99 v. 458/12 od 3. oktobra 2012. godine a koje je, po apelantovoj žalbi, potvrđeno rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) broj 12-

01/1-23-741/12 od 12. novembra 2012. godine, odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Istim rješenjem je usvojen zahtjev tuženog za apelantovo iseljenje iz predmetnog stana. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine a na osnovu bliže označenih rješenja o dodijeli stana i ugovora o korištenju stana. Nadalje, utvrđeno je da je apelant napustio predmetni stan 19. maja 1992. godine, kada je kao civilno lice na službi u JNA napustio Tuzlu i nastanio se u Srbiji gdje i sada živi, te da je ostao u službi u JNA u svojstvu civilnog lica do 31. marta 2005. godine. Najzad, ukazano je da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti (predmetnog stana) 4. aprila 1992. godine sa SSNO, ali da je presudama Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda utvrđeno da apelant na temelju navedenog ugovora nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Shodno ovako utvrđenom činjeničnom stanju, o apelantovom zahtjevu je odlučeno na temelju člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

7. Protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja apelant je tužbom od 27. decembra 2012. godine pokrenuo upravni spor.

8. Služba za stambene poslove je zaključkom o dozvoli izvršenja broj 06-3-ČM-23-4948/99 v. 458/12 od 15. januara 2013. godine dozvolila izvršenje prinudnim putem rješenja ove Službe od 3. oktobra 2012. godine kojim je apelantu naloženo da u roku od 15 dan a od njegovog prijema oslobodi predmetni stan i preda ga tuženom. Prinudno izvršenje određeno je za dan 1. februara 2013. godine.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je ugovor o kupoprodaji imao sve elemente ugovora, te ukazuje da je zaključen prije 6. aprila 1992. godine, kao i da je u cijelosti izvršen, što nije ni bilo sporno u postupku. Također, apelant ukazuje da u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o porezu na promet nepokretnosti i prava a koji je u članu 3. propisivao da se porez ne plaća u slučaju otkupa stana od stambenog fonda bivše JNA.

10. Apelant je u zahtjevu za donošenje privremene mjere naveo da je, nakon pokrenutog postupka pred Ustavnim sudom kao i upravnog spora pred nadležnim redovnim sudom, Služba za stambene poslove je 15. januara 2013. godine donijela zaključak o dozvoli izvršenja rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat stana, te zakazala prinudno izvršenje za 1. februar 2013. godine. Kako mu je zaključak uručen tek 29. januar 2013. godine, apelant navodi da je prinudno izvršenje odloženo po njegovom zahtjevu za jedna mjesec. Apelant je ukazao da su činjenice istaknute u njegovoj apelaciji identične činjenicama u predmetu AP-3647/09 apelanta Petra Ivanovića, u kojem predmetu je Ustavni sud usvojio apelaciju u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1011/08 od 23. novembra 2012. godine, i utvrdio postojanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da bi njegovo prinudno iseljenje iz predmetnog stana a koje, s obzirom na sve okolnosti može uslijediti u vrlo kratkom roku, predstavljalo dalje kršenje njegovog prava na imovinu, te zamolio za hitno postupanje po zahtjevu.

11. Apelant je u dopuni zahtjeva za donošenje privremene mjere istakao da je Služba za stambene poslove 4. februara 2013. godine zakazala novo prinudno izvršenje za 11. februar 2013. godine. Apelant je ponovio tvrdnju da bi prinudnim iseljenjem iz predmetnog stana bilo nastavljeno kršenje njegovog prava na imovinu na najdrastičniji način.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud podsjeća da razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji.

14. Ustavni sud posebno ukazuje da je apelant apelaciju podnio protiv presuda redovnih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor iz 1992. godine, a zahtjev za donošenje privremene mjere se odnosi na odlaganje izvršenja odluke Službe za stambene poslove od 15. janura 2013. godine o prinudnom iseljenju apelanta. Dakle, postupak u kojem je donesena navedena odluka Službe nije predmet ove apelacije.

15. Nadalje, apelant navodi da je donijet zaključak o dozvoli izvršenja prinudnim putem rješenja kojim mu je naloženo iseljenje iz predmetnog stana, te da je provođenje istog, po njegovom zahtjevu prvobitno odgođeno, ali da je ponovo zakazano za 11. februar 2013. godine. Apelant je istakao da je pokrenuo i upravni spor protiv konačnog rješenja čije je izvršenje određeno navedenim zaključkom. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 17. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH, regulisano da po zahtjevu tužioca, organ nadležan za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta, pod zakonom propisanim uslovima, može odložiti izvršenje do donošenja sudske odluke. Apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da je ovu mogućnost koristio, odnosno da je njegov zahtjev nadležni organ rješenjem odbio shodno naprijed citiranoj zakonskoj odredbi.

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere nije ponudio dokaze i obrazloženja koji su takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice, odnosno koji je u interesu stranaka ili vođenja postupka.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-517/12 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio