Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-55/13 (Z. V.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-55/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 55/13, rješavajući zahtjev Z. V. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Z. V. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 5. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 0840053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 0840053 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine. Apelant je podneskom od 24. januara 2013. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti provođenje osporenih presuda prinudnim putem do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljjnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 0840053 09 P od 30. decembra 2010. godine poništene su odluke tužene Republike Srpske, Vlade Republike Srrpske, Sekretarijata Vlade republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) i to rješenje broj 0/01/2773/01 od 23. novembra 2001. godine i rješenje broj 0/01-2985/01 od 31. decembra 2001. godine i tužena je obavezana da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, obavezana je tužena da apelantu isplati na ime izgubljenih plata za period od 1. januara 2002. godine do 30. juna 2010. godine ukupan iznos od 87. 748,94 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od svakog petnaestog u mjesecu za svaku neisplaćenu platu (pobliže označene u presudi) za protekli mjesec do isplate. Tužena je takođe obavezana da apelantu isplati na ime naknade za ogrev i zimnicu za 2002. godinu, te naknade za regres za 20002, 2003, 2004 godinu iznose precizirane u presudi, sa zakonskim zateznim kamatama, takođe preciziranim u presudi. Tužena je obavezana da na ime apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za period od 1. januara 2002. do 29. jula 2010. godine, odbijen je tužebeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati na ime plata u 2001. godine, iznos preciziran u izreci presude, kao i zakonske zatezne kamate na ovaj iznos, kao i da na ime apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za period od 1. avgusta do 31. decembra 2001. godine. Apelantova tužba je odbačena kao pravosnažno presuđena stvar u dijelu u kojem je apelant tražio naknadu nematerijalne štete iznose od 18.000,00 KM, 7000,00, a u dijelu u kojem je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati na ime boračkog dodatka iznos od 1.702,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od od 1.315,47 KM tužba je odbačena zbog nenadležnosti suda. Apelant je odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka koji predstavljaju razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
3. U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrđeno je da je apelant bio zaposlen kod tužene, te da je Rješenjem tužene broj 0/01/2773/01 od 23. novembra 2001. godine, oglašen krivim što neprekidno od 1. avgusta 2001. godine ne dolazio na posao, niti pravdao izostanke, čime je počinio težu povredu radne obaveze i dužnosti, neopravdan izostanak sa posla tri dana uzastopno iz člana 26. stav 1. tačka 13. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/94 i 6/97) i člana 4. tačka 10. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih u Sekretarijatu Vlade Republike Srpske broj 0/01-369/01 od 27. februara 2001. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), da je apelantu za učinjenu povredu radne obaveze i dužnosti izrečena mjera prestanka radnog odnosa, da je apelantov prigovor protiv pomenutog rješenaj odbijen drugostpenim Rješenjem broj 0/01-2985/01 od 31. decembra 2001. godine. Osnovni sud je utvrdio da su rješenja tužene bila formalno nezakonita (budući da je jasno da disciplinska komisija nije vijećala i glasala i da nije dala prijedlog odluke sekretaru Sekretarijata), dakle da su ista bila suprotna odredbama čl. 27 i 28. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, te da su navedena rješenja bila i materijalno naezakonita, suprotna odredbi člana 26. Zakoan o radnim odnosima u državnim organima (koja izričito propisuje kod kojih povreda radne dužnosti i pod kojim uslovima poslodavac izriče mjeru prestanak radnog odnosa, a predmetna povreda radne dužnosti nije propisana). S obzirom na navedeno, Osnovni sud je pozivom na odredbe čl. 37, 26. stav 1. tačka 13, 27. i 28. Zakona o radnim odnosima u državnim organima i odredbe Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tužene, udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta za reintegraciju apelanta u dijelu koji se odnosi na poništavanje osporenih rješenja, pa je slijedom toga osnovni sud udovoljio tužbenom zahtjevu za reintegraciju apelanta u radni odnos kod tužene, a djelimično i za nakandu štete, kao je navedeno u izreci prvostpene presude.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 0840053 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu, tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se ponište rješenja tužene br. 0/01/2773/01 od 23. novembra 2001. godine i 0/01-2985/01 od 31. decembra 2001. godine i da se obaveže tužena da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da apelantu isplati prvostepenom presudom dosuđene iznose na ime izgubljenih plata, naknade za ogrev, zimnicu i regres, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za period od 1. januara 2002. godine do 29. jula 2010. godine, te troškove postupka u iznosu od 1.315,47 KM. Drugostepenom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 KM. Istom presudom žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda u dijelu, kojim je tužba odbačena zbog presuđene stavri ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je žalba apelanta u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena.Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja Osnovnog suda, međutim ne i pravni zaključak, smatrajući da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za donošenje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa i da nisu postojale olakšavajuće okolnosti na strani apelanta koje bi uticale na izricanje blaže disciplinske mjere u odnosu na disciplinsku mjeru koju je izrekla tužena.
5. Protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 0840053 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 0840053 12 Rev od 8. novembra 2012. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
6. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da se teža povreda radnih obaveza i dužnosti propisana odredbom člana 4. tačka 10. Pravilnika sastoji u neopravdanom izostajanju sa posla 5 radnih dana u toku 6 mjeseci ili neopravdanom izostajanju s posla 3 dana uzastopno, te da postoji obaveza radnika da dolazi na posao sve dok se nalazi u radnom odnosu. Radniku bez obzira na učinjenu povredu radne dužnosti, u smislu odredbe člana 35. Pravilnika prestaje radni odnos na dan kada rješenje Komisije postane konačno, a ne po sili zakona. Prema tome, apelant je i nakon 1. avgusta 2001. godine pa sve do 31. decembra 2001. godine (kada je rješenje o prestanku radnog odnosa postalo konačno) bio u obavezi da dolazi na posao. Svojim nečinjenem apelant je u cijelom označenom periodu, a koji mu se u disciplinskom postupku stavlja na teret, nedolaskom na posao svakog radnog dana činio citiranu povredu radne dužnosti iz člana 4. tačka 10. Pravilnika tako da, u konkretnom slučaju, i nije počeo teći rok zastare propisan odredbom člana 39. stav 1. navedenog Pravilnika.
7. Vrhovni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantove navode da iz opravdanih razloga nije mogao postupiti po rješenju tužene broj 2129/01 od 27. juna 2001. godine kojim je raspoređen na radno mjesto samostanog stručnog saradnika za opšte poslove u odjeljenju za zajedničke poslove u Palama. Vrhovni sud je, s tim u vezi, istakao da pomenuto rješenje o rasporedu apelanta nije nezakonito u dijelu koji je od značaja za konkretni postupak, jer je pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000229 od 12. septembra 2006. godine utvrđena djelimična nezakonitost rješenja tužene od 27. juna i 5. jula 2001. godine, ali samo u onom dijelu u kojem je tužena rasporedila apelanta na period duži od šest mjeseci. S obzirom na to, period koji se apelantu stavlja na teret da nije dolazio na posao čime je počinio težu povredu radne dužnosti obuhvaćen zakonitim dijelom rješenja o njegovom rasporedu. Takođe, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da mu nisu bila obezbijeđena dovoljna sredstva za pokrivanje troškova koji proističu iz njegovog odvojenog života, jer je nesporno utvrđeno da je tužena obezbijedila apelantu odgovarajući smještaj i iznos od 250,00 KM mjesečno na ime povećanih troškova, što po ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja odgovarajuću naknadu za odvojeni život. Osim toga, Vrhovni sud je smatrao da navedeni apelantov revizioni prigovor nije samo neosnovan, već da nije ni od značaja za konkretni parnični postupak, imajući u vidu član 16 Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Naime, apelant je protiv rješenja tužene o svom rasporedu od 27. juna 2001. godine, podnio prigovor, koji je odbijen rješenjem tužene od 5. jula 2001. godien, zakonitost tih rješenja je ispitivana u sudskom postupku, a njihovo izvršenje ne predstavlja radnju krivičnog djela. Stoga je apelant, u smislu citiranih zakonskih odredb,i bio dužan da postupi po rješenjima tužene koja mu je obezbijedila sve potrebne uslove.
8. Vrhovni sud je zatim istakao da treba imati u vidu i to da nepostupanje po zakonitom rješenju o raspoređivanju apelanta predstavlja samostalnu povredu radne dužnosti propisnau odredbom člana 26. stav 1. tačka 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, te člana 4. tačka 1. Pravilnika, te da ova prava kvalifikacija, iako nije korištena u disciplinskom postupku, bila je od značaja prilikom izbora disciplinske sankcije prestanka radnog odnosa, što proizlazi iz sadržaja pobijanog rješnja tužene broj 0/01/2773/01 od 23. novembra 2001. godine. Izrečena disciplinska sankcija prestanak radnog odnosa je, po ocjeni Vrhovnog suda, na zakonit način izrečena, jer odredba člana 26. stav 2. Zakona o radnim odnosima u državnim organima na koju se apelant u reviziji pozvao, reguliše slučajeve obaveznog izricanja disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, a u konkretnom slučaju se radi o fakultativnom izricanju pomenute disciplinske mjere.
9. Konačno, Vrhovni sud je istakao da pitanje sastava disciplinske komisije, u smislu stručne spreme njenih članova, nije regulisano Pravilnikom i Zakonom o radnim odnosima u državnim organima, tako da apelantov revizioni prigovor kojim se ukazuje da u sastavu disciplinske komisije nije bio nijedan diplomirani pravnik nije od značaja za pitanje zakonitosti cjelokupnog postupka. Vrhovni sud nadalje istakao da je ispravan stav Okružnog suda i u pogledu zakonitosti provedenog postupka, koju je cijenio prvenstveno na osnovu pisanih dokumenata, odnosno zapisnika o raspravi pred komisijom, a kasnije i zapisnika o vijećanju i glasanju, te da posebno treba imati u vidu da saslušani svjedoci ne negiraju da su potpisnici označenih dokumenata, a da su saslušavani devet godina nakon što je disciplinski postupak vođen. Vrhovni sud je takođe ocijenio neosnovanim revizioni prigovor apelanta da je Okružni sud bez glavne rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno od prvostepnog suda, iako tvrdi da je prihvatio zaključke prvestepenog suda. Nasuprot tome, po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je iz utvrđenih činjenica pred Osnovnim sudom, a koje je prihvatio, izvukao drugačije zaključke i iz nesporne činjenice da su svi članovi komisije potpisali zapisnik o vijećanju i glasanju izveo zaključak da je disciplinska komisija, u smislu člana 28. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, predložila Sekretaru Vlade Republike Srpske kao funkcioneru koji rukovodi tuženom kao državnom organu izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz član 14. Evropske konvencije. S tim u vezi ističe da su dokazi u postupku pogrešno ocijenjeni, da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, te da je materijalnoi procesno pravo pogrešno primijenjeno.
11. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je naveo da su osporene presude nezakonite i da bi njihovim prinudnim izvršenjem u pogledu obaveze da plati tuženoj 2.500 KM na ime troškova postupka, on i njegova majka, s kojom živi u zajedničkom domaćinstvu, bili dovedeni u tešku materijalnu situaciju, s obzirom da je apelant nezaposlen punih 11 godina. S druge strane, tužena ne bi bila dovedena u situaciju da ne može servisirati svoje dugove ukoliko bi privremeno bila uskraćena za naplatu predmetnog iznosa.
12. Apelant takođe traži od Ustavnog suda da što prije riješi njegov predmet, s obzirom da je predmetni parnični postupak, a radi se o radnom sporu, trajao 11 godina i da je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3576/09 od 26. oktobra 2012. godine utvrdio povredu apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku, te bi po njegovom mišljenju bilo nesvrsishodno da predmet „ponovo čeka da dođe na red“.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
14. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi se zabranilo svako postupanje po osporenim presudama u izvršnom postupku se temelji na tvrdnji da su osporene presude nezakonite, te da dovode u pitanje egzistenciju njegove porodice.
15. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant u zahtjevu za donošenje privremene mjere nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić