Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1890/09 (Turistička zajednica Zapadno-hercegovačkog kantona - Ljubuški)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Imovina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1890/09

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1890/09, rješavajući apelaciju Turističke zajednice Zapadno-hercegovačkog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Turističke zajednice Zapadno-hercegovačkog kantona, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08- 000202 od 2. aprila 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Turistička zajednica Zapadno-hercegovačkog kantona - Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zdenko Milas, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 15. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 08-000202 od 2. aprila 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Vrhovnog suda i tužitelja Teofila Šimića iz Drinovaca, općina Grude (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 11. septembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. septembra 2009. godine, Vrhovni sud 5. oktobra 2009. godine, a tužitelj 13. oktobra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 9. novembra 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-06-000 276 od 19. oktobra 2007. godine je utvrđeno da je između tužitelja i apelantice sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, i to za razdoblje od 2. aprila 2001. godine pa do 1. maja 2006. godine (tačka I izreke). Istom presudom je utvrđeno da je apelantica dužna isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih plaća iznos od 12.029,38 KM, a na ime naknade za topli obrok iznos od 4.296,44 KM za period od 1. augusta 2003. godine do 1. maja 2006. godine, odnosno ukupno 16.325,82 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. jula 2006. godine do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom pljenidbe (tačka II izreke). Također je utvrđeno, tačkom III izreke, da je apelantica dužna u korist Zavoda PIO/MIO Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Kanton) uplatiti doprinose iz plaće za penzijsko-invalidsko osiguranje tužitelja za razdoblje od 1. augusta 2003. godine do 1. maja 2006. godine. Apelantica je, konačno, obavezana isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 760,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, tj. 19. oktobra 2007. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio tužbu 10. jula 2006. godine u kojoj je naveo da je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme u Turističkoj zajednici općine Grude (u daljnjem tekstu: TZ općine Grude), da je njegovo radno mjesto predsjednika te zajednice profesionalizirano 2. aprila 2001. godine, da je 25. jula 2003. godine Skupština apelantice donijela odluku kojom su osnovane četiri podružnice, te da je on nastavio s radom u Podružnici Grude od jula 2003. godine od kada mu nisu isplaćeni plaća, topli obrok i obaveze prema Zavodu PIO/MIO do 1. maja 2006. godine kada mu je sporazumno prestao radni odnos. Navedeno je da je apelantica u odgovoru na tužbu priznala pasivnu legitimaciju te istakla prigovor zastare. Sud je dalje naveo dokaze koje je izveo na glavnoj raspravi, te prezentirao njihov sadržaj. Kako je naveo Općinski sud, među strankama je sporno da li je tužitelj zasnovao radni odnos s apelanticom 2. aprila 2001. godine do 1. maja 2006. godine, te da li mu pripadaju za period od 1. augusta 2003. godine do 1. maja 2006. godine plaća i troškovi toplog obroka, nadalje, da li je apelantica dužna isplatiti za navedeni period neizmirene obaveze prema Zavodu PIO/MIO, te da li je zastarjelo potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom. Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o radu, navodeći da je prema odredbi člana 21. stav 1. Zakona o radu propisano da se ugovor o radu zaključuje u usmenoj ili pismenoj formi. Dalje je navedeno da je članom 21. stav 1. Zakona o radu propisano da je poslodavac, ako ne zaključi ugovor o radu sa zaposlenikom u pismenoj formi iz člana 21. ovog zakona, dužan zaposleniku uručiti pismenu izjavu koja sadrži podatke iz člana 21. stav 2. ovog zakona, dok je stavom 2. istog člana propisano da će se, ako poslodavac ne uruči pismenu izjavu o ugovoru o radu na određeno vrijeme, takav ugovor smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Kako je naveo Općinski sud, činjenica da nije zaključen ugovor o radu je bez značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer se prema navedenim odredbama Zakona o radu ima smatrati da je tužitelj u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. Dalje je navedeno da je članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o turističkim zajednicama i unapređivanju turizma u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 28/03) regulirano da se turističke zajednice osnivaju na području Federacije i kantona, te da broj ispostava određuje Skupština turističke zajednice kantona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Sud je naveo da se iz Odluke broj 561/03 od 11. septembra 2003. godine vidi da je Skupština apelantice održana 25. jula 2003. godine, te da su na toj Skupštini osnovane četiri podružnice, na području svake općine, što znači i općine Grude. Kako je dalje naveo Općinski sud, TZ općine Grude je od 25. jula 2003. godine prestala samostalno egzistirati kao pravni subjekt i postala je podružnica apelantice (Turističke zajednice Zapadno-hercegovačkog kantona), pa je prema tome tužitelj, po mišljenju Općinskog suda, nastavio svoj rad kao uposlenik apelantice, iako o tome nije imao posebno sačinjen ugovor o radu. Kako je dalje naveo Općinski sud, tužiteljevo radno mjesto predsjednika TZ općine Grude je ugašeno, ali je on i dalje po sili zakona ostao uposlenik apelantice, pa budući da je apelantica pravni slijednik TZ općine Grude, u smislu čl. 3. i 61. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o turističkim zajednicama i unapređivanju turizma u FBiH, sud je zaključio da je sasvim logično da tužitelj traži da mu se utvrdi radni odnos za period od 2. aprila 2001. godine do 1. maja 2006. godine kada mu je sporazumno prestao radni odnos. S obzirom da iz navedenog proizlazi da se smatra, kako je naveo Općinski suda, „da je tužitelj u radnom odnosu na neodređeno vrijeme“, to je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja na način kako je postavljen u tački I izreke presude.

8. Dalje, Općinski sud je u obrazloženju naveo da je tužba podnesena 10. jula 2006. godine, a da je tužitelj potraživao naknadu plaće za period od augusta 2003. godine te je sud, pozivajući se na odredbu člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 106. Zakona o radu, ocijenio neosnovanim prigovor apelantice o zastari potraživanja. Kako se plaća uposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a poslodavac ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, jasno proizlazi da, kako je naveo Općinski sud, tužitelju pripada plaća, ali se njena visina ne može utvrditi na pouzdan način, a tužitelj nije predložio finansijsko vještačenje na okolnosti visine utvrđene plaće kod drugih uposlenika na istim ili sličnim poslovima u drugim podružnicama općina. Na temelju podataka Federalnog zavoda za statistiku, Općinski sud je utvrdio visinu najniže neto plaće (55% prosječne plaće) u periodu od 1. augusta 2003. godine do 1. maja 2006. godine, pa je tužitelju dosudio iznos od 12.029,38 KM, koji mu pripada za neisplaćene plaće za utuženi period, a u skladu s članom 5. Općeg kolektivnog ugovora i članom 8. stav 4. Općeg kolektivnog ugovora u vezi s čl. 68. i 69. Zakona o radu. Pored navedenog, Općinski sud je utvrdio da tužitelju za navedeni period pripada iznos na ime naknade za topli obrok u ukupnom iznosu od 4.296,44 KM, koji je i dosuđen tužitelju pod tačkom II izreke presude. Navedeno je da je na dosuđene iznose glavnog duga na ime neisplaćene plaće i naknade za topli obrok sud tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu, i to počevši od dana podnošenja tužbe, tj. 10. jula 2006. godine pa do isplate, a da je preko dosuđenog iznosa za zakonske zatezne kamate odbio tužiteljev zahtjev, a sve u skladu s članom 279. stav 3, a u vezi s članom 372. stav 1. ZOO-a. Dalje je navedeno da je apelantica obavezana da uplati neizmirene doprinose za PIO/MIO u ime i za račun tužitelja za period od 1. augusta 2003. godine do 1. maja 2006. godine, a u skladu s čl. 118. i 119. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kao što je odlučeno u izreci presude pod tačkom III.

9. Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 603 od 11. decembra 2007. godine uvažena je žalba apelantice, prvostepena presuda ukinuta i tužba tužitelja odbačena. Imajući u vidu činjenice utvrđene u prvostepenom sudskom postupku, Kantonalni sud je zaključio da su utemeljeni navodi žalbe apelantice da tužitelj nije blagovremeno podnio tužbu radi povrede prava iz radnog odnosa, pa je uvažavanjem žalbe valjalo odlučiti kao u izreci rješenja. Navedeno je da je odredbom člana 103. stav 3. Zakona o radu propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. To znači da se postupak pred nadležnim sudom pokreće u roku od jedne godine, a taj rok teče od dana dostave odluke poslodavca kojom je povrijeđeno pravo zaposlenika, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. U ovom slučaju, kako je naveo Kantonalni sud, radi se o prekluzivnom - zakonskom roku koji je zaposlenik dužan ispoštovati, pa ukoliko ga propusti, tužba će se odbaciti kao neblagovremena. Dakle, tužitelj je propustio podnijeti tužbu zbog povreda prava iz radnog odnosa u roku kojeg propisuje odredba člana 103. stav 3. Zakona o radu (tužbeni zahtjev pod tačkom I izreke prvostepene presude), iako je za povredu prava iz radnog odnosa saznao znatno prije, pa je zbog nastale prekluzije, pravilnom primjenom materijalnog prava, prvostepenu presudu valjalo ukinuti i tužbu odbaciti. Zbog navedenog je, po mišljenju Kantonalnog suda, tužitelj izgubio ne samo pravo na tužbu, nego i pravo iz radnog odnosa čija se zaštita traži ovom tužbom. Kako je zaključio Kantonalni sud, stoji činjenica da se drugi dio tužbenog zahtjeva odnosi na novčano potraživanje, ali kako zahtjev tužitelja pod tačkom I prvostepene presude ima karakter prethodnog pitanja o tome da li postoji pravni odnos između stranaka, pa kako taj odnos ne postoji zbog neblagovremeno zahtijevane zaštite, samim time ne može ni ostvariti pravo na taj dio tužbenog zahtjeva.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000202 od 2. aprila 2009. godine, koju je apelantica primila 7. maja 2009. godine, revizija tužitelja je uvažena i drugostepena presuda preinačena tako da je žalba apelantice na prvostepenu presudu odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj bio predsjednik TZ općine Grude od 2. aprila 2001. godine kada je njegovo mjesto profesionalizirano, da je za svoj rad primao plaću u iznosu od 1.000,00 KM mjesečno te naknadu za topli obrok i prevoz sve do jula 2003. godine, a da od tada nije primao plaću niti naknade te da je tužbom od 10. jula 2006. godine potraživao isplatu plaće, naknade za topli obrok, uvezivanje staža i doprinose za period od 1. augusta 2003. godine do 1. maja 2006. godine. Navedeno je da je 2003. godine došlo do izmjene Zakona o turističkim zajednicama te da je, prema tome, tužena osnovala i Turističku ispostavu Grude. Istaknuto je da je tužitelj na ročištu od 12. jula 2007. godine, pored već postavljenog novčanog zahtjeva iz tužbe, postavio i zahtjev da se utvrdi da je bio sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 2. aprila 2001. godine do 1. maja 2006. godine jer je to utvrđenje činjenice, a u predmetnom postupku je tužitelj samo tražio isplatu plaća i naknada iz radnog odnosa, dok je postojanje ugovora o radu u utuženom periodu samo prethodno pitanje u predmetnom sporu. Vrhovni sud je zatim ponovio pravne zaključke prvostepenog i drugostepenog suda, te istakao da je, s obzirom na činjenično stanje kojim je Vrhovni sud vezan, prigovor tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava osnovan. Navedeno je da je prvostepeni sud, kada se imaju u vidu odredbe člana 21. stav 1. Zakona o radu, na koji se poziva i koji primjenjuje to činjenično utvrđenje, pravilno zaključio da je između tužitelja i apelantice bio zaključen usmeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme počevši od 2. aprila 2001. godine pa do dana kad ga je tužitelj otkazao. Vrhovni sud je dalje naveo da se taj ugovor prema odredbi člana 105. Zakona o radu, s obzirom da se tužitelj nije protivio i da se faktički saglasio s nastavkom rada u Turističkoj ispostavi Grude, nastaloj statusnim promjenama apelantice do kojih je došlo zbog izmjena Zakona o turističkim zajednicama, prenio na apelanticu. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pogrešno zaključio da je tužitelj propustio rok da traži zaštitu svojih prava kada je postavio zahtjev 2007. godine na utvrđenje da je zaključio ugovor o radu s apelanticom. Ugovor je, kako je to zaključio prvostepeni sud, usmeno zaključen još 2001. godine, a samo 2003. godine zbog izmjene Zakona o turističkoj zajednici i transformacija koje su nastupile kod apelantice prenesen na apelanticu. Konačno, ugovor koji je bio predmet sudskog utvrđivanja je trajao do 1. maja 2006. godine, a tužitelj je tužbu podnio 10. jula 2006. godine, dakle u okviru zakonskog roka koji je propisan članom 106. Zakona o radu, kojim je utvrđeno da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Kako je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP FBiH odlučio kao u izreci, s obzirom da nije utvrdio da su počinjene povrede postupka na čije postojanje sud pazi po službenoj dužnosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iznoseći detaljno hronologiju postupka, apelantica smatra da je drugostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana, dok su presude Općinskog i Vrhovnog suda, po mišljenju apelantice, nepravilne i nezakonite. Kako je apelantica navela, prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjeva tužitelja, mada za to nije imao nikakvih razloga. Naime, donošenje odluke da se određena funkcija predsjednika Turističke zajednice općine Grude profesionalizira nije znak, po ocjeni apelantice, da je s bilo kime zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pogotovo ne s danom donošenja te odluke jer se time samo otvaraju mogućnosti odnosno pretpostavke za zasnivanje radnog odnosa, a sam izbor kandidata i zaključivanje ugovora je sasvim drugi pravni postupak. U nedostatku toga prvostepeni sud, po mišljenju apelantice, neutemeljeno, bez ikakve osnove i proizvoljno, utvrđuje da mu je apelantica dužna priznati radni odnos na neodređeno vrijeme i to počevši od 2. aprila 2001. godine i da tužitelju pripadaju prava na obračun doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, naknadu za topli obrok i prijevoz na posao u periodu od osmog mjeseca 2003. godine do petog mjeseca 2006. godine (periodi koja su izvan zastarnog roka od tri godine). Konačno, apelantica može samo zaključiti da vijeće Vrhovnog suda, kako je navedeno u apelaciji, ili nije pročitalo spis ili je odlučilo namjerno na štetu apelantice izmijeniti činjenice po svom slobodnom nahođenju favorizirajući jednu stranku u postupku. Apelantica zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja „zastario temeljem odredaba članka 103. stavak 3. Zakona o radu, koji ima prioritetnu primjenu kao lex specialis, u odnosu na odredbu članka 372.“ ZOO, kojom je navedeno da tužbu za zaštitu svojih prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava. Stoga, apelantica traži da se usvoji njena apelacija, utvrdi povreda prava na pravičan postupak i imovinu, preinači presuda Vrhovnog suda i u cijelosti potvrdi Presuda Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000603 od 11. decembra 2007. godine, a tužitelj obaveže da apelantici plati troškove sastava apelacije. U slučaju da Ustavni sud ne odluči o meritumu stvari, apelantica predlaže da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, uz jasnu naznaku o povrijeđenim pravima.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud ističe da u cijelosti ostaje kod svoje odluke smatrajući da njome nisu povrijeđena prava apelantice na koja se poziva u apelaciji, zbog čega se predlaže odbijanje apelacije.

13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud smatra da je napadnuta odluka u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, pa su stoga neosnovani navodi apelantice.

14. U odgovoru na apelaciju tužitelja se navodi da je Presuda Vrhovnog suda u svemu pravilna i zakonita i ni u jednom svome dijelu nije protivna Ustavu i zakonima BiH, te ističe da su osporene odluke pravilne budući da je odredbama Zakona o radu da se ugovor o radu zaključuje u pismenoj ili usmenoj formi, s tim da umjesto pismenog ugovora poslodavac može zaposlenima uručiti pismenu izjavu u nedostatku koje se opet ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovor na neodređeno vrijeme. Istim odredbama poslodavcu je data mogućnost da dokazuje suprotno, odnosno da dokazuje da je sa zaposlenikom sklopio ugovor o radu na određeno, a ne na neodređeno. Dakle, činjenica postojanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme predstavlja zakonsku pretpostavku u korist zaposlenika i tu činjenicu u slučaju spora on nije dužan dokazivati, već se teret dokazivanja nalazi na poslodavcu. Navedeno je da apelantica nije dovodila u pitanje tužiteljev radno-pravni status i da nikad nije pokrenula postupak u kojem bi dokazala nevažnost ili nepostojanje ugovora o radu, te istakao da je upravo tužitelj 1. maja 2006. godine otkazao ugovor o radu. Prema tome, kad se potpuno i pravilno sagledaju sve ključne činjenice i okolnosti proizlazi da apelantica, osim u dijelu koji se odnosi na plaće i naknade, nije povrijedila tužiteljeva prava iz radnog odnosa. Apelantica bi eventualno povrijedila tužiteljevo pravo iz radnog odnosa jedino da mu je u spornom periodu saopćila da mu otkazuje ugovor o radu, što ona očito nikad nije učinila, niti mu je na bilo koji način to stavila do znanja.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o turističkim zajednicama i unapređivanju turizma u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 28/03) relevantne odredbe glase: Član 1.

U Zakonu o turističkim zajednicama i unapređenju turizma u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 19/96) član 3 mijenja se i glasi: „Član 3 Turistička zajednica osniva se za područje:

1. Federacije kao turistička zajednica Federacije 2. kantona kao turističke zajednice kantona.

Turističke zajednice kantona mogu osnivati podružnice.

Broj podružnica i kriterije za osnivanje podružnica odredit će skupština turističke zajednice kantona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona“.

Član 29.

Član 61 mijenja se i glasi:

„Član 61 Postojeće turističke zajednice na dan stupanja ovog zakona nastavljaju s radom kao podružnice turističke zajednice do donošenja odluke skupštine turističke zajednice kantona u skladu sa članom 3. stav 3. ovog zakona“.

16. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), relevantne odredbe glase:

Član 21.

Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj formi.

Ako poslodavac ne zaključi sa zaposlenikom ugovor o radu u pismenoj formi ili mu u roku od 15 dana od dana početka rada ne uruči pismenu potvrdu o zaključenom ugovoru, smatra se da je sa zaposlenikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Član 103. st. 1. do 3.

Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom.

Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa, u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

Član 105.

U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr. ), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca uz suglasnost zaposlenika, u skladu sa kolektivnim ugovorom.

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) relevantne odredbe glase:

Član 279 stav 3.

Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Član 372 stav 1.

Potraživanja povremenih davanja koja dospjevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-000202 od 2. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija osporenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

24. U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev tužitelja da mu apelantica isplati naknadu iz radnog odnosa (plaću, naknadu za topli obrok i doprinose iz osnova radnog odnosa i prijevoz na posao u periodu od osmog mjeseca 2003. godine do petog mjeseca 2006. godine). Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

25. Razmatrajući navode apelantice da je redovni sud povrijedio prava na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovni sud dao iscrpne razloge zašto smatra da je revizija tužitelja osnovana, odnosno zašto smatra da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava pri čemu je razmotrio i navode koje apelantica problematizira apelacijom i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da je između tužitelja i apelantičinog prednika bio zaključen usmeni ugovor o radu počevši od 2. aprila 2001. godine, a da je 2003. godine zbog izmjene Zakona o turističkoj zajednici i transformacija koje su nastupile kod apelantice prenesen na apelanticu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je između tužitelja i apelantice bio zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da je ugovor trajao do 1. maja 2006. godine, kada ga je tužitelj otkazao te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno svoju odluku u tom dijelu zasnovao na odredbi člana 21. stav 1. i člana 105. Zakona o radu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da se tužbeni zahtjev postavljen u tužbi (10. jula 2006. godine) odnosio isključivo na isplatu plaće i naknada iz radnog odnosa za period od 1. augusta 2003. godine do 1. maja 2006. godine, a da zahtjev da se utvrdi postojanje ugovora o radu u utuženom periodu, koji je tužitelj postavio na ročištu 12. jula 2007. godine, po obrazloženju Vrhovnog suda predstavlja prethodno pitanje u predmetnom sporu i predstavlja utvrđenje činjenice, zbog čega je ocijenio neosnovanim apelantove navode. Dalje, budući da je tužitelj tužbu podnio 10. jula 2006. godine, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke kad je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je tužba podnesena u okviru zakonskog roka koji je propisan članom 106. Zakona o radu. Pri tom Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao iscrpne razloge zašto je neosnovan pravni stav Kantonalnog suda da je tužitelj propustio zakonski rok da traži zaštitu svojih prava, odnosno zašto je neosnovano njegovo pozivanje na odredbu člana 103. stav 3. Zakona o radu, na čijoj primjeni insistira i apelantica. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta (zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa) pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 1775/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 12, dostupne na www.ustavnisud.ba) ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da se na tužbeni zahtjev tužitelja ima primijeniti član 106. Zakona o radu koji, kako je to već navedeno u citiranoj odluci Ustavnog suda, određuje materijalno-pravni rok zastare od tri godine za novčana potraživanja, što neisplaćene plaće i naknada iz radnog odnosa svakako predstavljaju. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude, odnosno razlozi na kojima se temelji izgledaju logično i uvjerljivo i nema dokaza da je presuda donesena na temelju proizvoljne primjene prava.

26. Imajući u vidu da je, kako to proizlazi iz presude prvostepenog suda, tužitelj u toku postupka dokazao da je u utuženom periodu redovno dolazio na posao, te utvrđenje Općinskog suda i Vrhovnog suda da je prema članu 21. stav 2. i člana 105. Zakona o radu tužitelj s apelanticom imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da je on prestao 1. maja 2006. godine, kada mu je sporazumno prestao radni odnos, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u odlučenju redovnih sudova kada su udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja. Razlog je, dakle, što je tužba podnesena neposredno nakon što je tužitelju sporazumno prestao radni odnos kod apelantice (dakle radni odnos prestao 1. maja 2006. a tužba podnesena 10. jula 2006. godine), pa se u cijelosti pokazuju neosnovanim apelacioni navodi da je tužbeni zahtjev apelanta „zastario temeljem odredaba članka 103. stavak 3. Zakona o radu, koji ima prioritetnu primjenu kao lex specialis, u odnosu na odredbu članka 372.“ Pri tom Ustavni sud zapaža da apelantica, iako govori o zastari, ustvari misli na protek prekluzivnog roka u kojem radnik može tražiti ostvarivanje prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom, odnosno čijim propuštanjem zaposlenik gubi pravo na ostvarivanje prava iz radnog odnosa osim prava na naknadu štete ili neko drugo novčano potraživanje koje je u vezi s radnim odnosom a na koje se primjenjuju rokovi iz člana 106. Zakona o radu. Stoga Ustavni sud u datim okolnostima ne vidi proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke s obzirom da je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je tužba podnesena u okviru zakonskog roka koji je propisan članom 103. stav 3. Zakona o radu (godina dana). Osim toga, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, kojom je potvrđena odluka prvostepenog suda, je evidentno da su sudovi svoje odluke utemeljili na odredbama člana 103. i 106. Zakona o radu pa se pokazuje neosnovanim ukazivanje apelantice da je osporena odluka utemeljena na odredbama ZOO.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, čime je ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantičini navodi o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluke u pogledu primjene materijalnog prava na činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1890/09 (Turistička zajednica… | Sudska praksa | Aktio