Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1070/10 (M. B.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1070/10

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1070/10, rješavajući apelaciju Marka Blaževića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marka Blaževića.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj P-39894/92 (stari broj P-2723/89).

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj P-39894/92 (stari broj P-2723/89), u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Blažević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila N. Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se po njegovoj tužbi vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj P-39894/92 (stari broj P-2723/89).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 20. decembra 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 27. decembra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 10. januara 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Apelant je 15. decembra 1986. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Ljubljanske banke-Osnovna banka Sarajevo-Ekspozitura u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Ljubljanske banke-Osnovna (Gospodarska) banka u Ljubljani-Filijala Ljubljana (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade štete. Apelant je tužbom tražio da mu prvotužena i drugotužena isplate dinarsku protivvrijednost u iznosu od 48.115, 71 DM, računajući po kursu na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom i naknadom parničnih troškova.

7. Osnovni sud je donio Presudu broj P-2723/89 od 20. novembra 1990. godine kojom je solidarno obavezao prvotuženu i drugotuženu da apelantu isplate dinarsku protivvrijednost u iznosu od 48.115, 71 DM, prema kursu na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i naknadom parničnih troškova, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. Odlučujući po žalbama prvotužene i drugotužene, Viši sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) donio je Presudu broj Gž-2148/91 od 22. januara 1992. godine kojom je uvažio žalbe prvotužene i drugotužene i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, dok je prvostepenu presudu u odnosu na drugotuženu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 91/2000 od 19. oktobra 2000. godine odbačena je kao nedopuštena revizija koju je drugotužena izjavila protiv drugostepene Presude Višeg suda broj Gž-2148/91 od 22. januara 1992. godine.

10. Dana 24. oktobra 2008. godine predmet je dobio novi CMS broj P-39894/92.

11. Odlučujući u ponovnom postupku po apelantovoj tužbi podnesenoj protiv drugotužene, Osnovni sud je u periodu od aprila do novembra 2009. godine nekoliko puta naložio apelantu da, usljed statusnih promjena drugotužene, uredi tužbu na način da dostavi tačnu adresu drugotužene, tj. pravnog sljedbenika drugotužene.

12. Nakon što je apelant dostavio adresu drugotužene, Osnovni sud je zakazao pripremno ročište 26. januara 2010. godine, koje je odgođeno za 18. mart 2010. godine na apelantov zahtjev. Nakon toga, Osnovni sud je u periodu od marta do novembra 2010. godine zakazao nekoliko ročišta koja su odgođena, uz ponovni nalog apelantu da konačno uredi tužbu i tačno označi drugotuženu, što je apelant učinio u svom podnesku sudu od 21. septembra 2010. godine, navodeći kao drugotuženu Novu Ljubljansku banku. Tužba je diplomatskim putem 19. novembra 2010. godine proslijeđena drugotuženoj na odgovor.

13. Prema stanju spisa, Osnovni sud još uvijek nije donio odluku u apelantovom predmetu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant ističe da sudovi nisu donijeli pravosnažnu odluku niti nakon 24 godine od podnošenja tužbe do dana podnošenja apelacije, što predstavlja očigledno kršenje prava na fer-suđenje u razumnom roku. Apelant smatra „da je u konkretnoj pravnoj stvari došlo do jednog nedozvoljenog birokratskog odnosa suda prema strankama, kojim mu je nanesen duševni bol, kao običnom građaninu koji se nalazi u beznadežnoj situaciji“. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da naloži isplatu naknade štete zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je svojim rješenjima nekoliko puta zatražio od apelanta da dopuni tužbu u odnosu na drugotuženu na način da tačno označi drugotuženu, s obzirom na statusne promjene drugotužene, kao i da je sama drugotužena- Nova Ljubljanska banka, osporavala pasivnu legitimaciju, te nakon prijema uređene tužbe tražila od suda dodatno vrijeme za izjašnjenje po tužbi, što je u konačnici dovelo do toga da, usljed ovakvih procesnih smetnji, sud nije mogao nesmetano da održi pripremno ročište u apelantovom predmetu.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Osnovni sud donio presudu povodom njegove tužbe odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32 Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocjenjivati isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

a) Period koji se uzima u obzir

25. Ustavni sud zapaža da je apelant 15. decembra 1986. godine pokrenuo predmetni postupak. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 15. decembra 1986. godine, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelant ukazuje Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). Dakle, Ustavni sud će, iako postupak traje više od 26 godina, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog, tj. period od 17 godina i jednog mjeseca.

b) Analiza dužine trajanja postupka

26. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete i isplatu dinarske protivvrijednosti, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju ne može da govori o naročito složenom predmetu.

27. U konkretnom slučaju Viši sud je donio Presudu broj Gž-2148/91 od 22. januara 1992. godine kojom je uvažio žalbu drugotužene i prvostepenu presudu u odnosu na drugotuženu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u ponovnom postupku u aprilu 2009. godine naložio apelantu da uredi tužbi i dostavi tačnu adresu drugotužene, nakon čega je zakazao nekoliko ročišta, koja je sud odlagao na apelantov zahtjev, ili zbog toga što je apelant ponovo trebalo da uredi tužbu. Osnovni sud je u novembru 2010. godine konačno uređenu tužbu proslijedio drugotuženoj na odgovor, koja je zatražila dodatno vrijeme za izjašnjenje po tužbi. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su u navedenom periodu od aprila 2009. do novembra 2010. godine ovakvi apelantovi propusti da uredi tužbu, te njegovo traženje odlaganja ročišta, kao i ponašanje drugotužene doprinijeli produženju trajanja postupka u cjelini. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je Osnovni sud, postupajući po nalogu Višeg suda, tek 2009. godine, tj. nakon više od 13 godina, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, preduzeo prve procesne radnje u ponovnom postupku na način da je naložio apelantu da uredi tužbu. Uzimajući u obzir ovakvu potpunu neaktivnost Osnovnog suda za period više od 13 godina, kao i činjenicu da Osnovni sud ni nakon 17 godina i jednog mjeseca, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, nije donio odluku u apelantovom predmetu u ponovnom postupku, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog parničnog postupka, koji ukupno traje više od 26 godina, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, ne zadovoljava zahtjev «razumnog» roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a što u najvećoj mjeri može da se pripiše ponašanju Osnovnog suda pred kojim postupak traje više od 17 godina i još nije okončan. Ustavni sud ne može da prihvati razloge Osnovnog suda date u odgovoru na apelaciju u kojem sud kao glavni razlog ovako dugog trajanja postupka ističe isključivo postojanje procesnih smetnji u pogledu dostavljanja tačne adrese drugotužene od apelanta, jer prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni apelantovi propusti, koji su nesporno u određenoj mjeri doprinijeli produženju trajanja postupka u cjelini, ipak ne mogu da umanje odgovornost Osnovnog suda da djelotvorno upravlja postupkom i vodi postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku u smislu člana 10 ZPP.

28. Imajući u vidu činjenicu da je predmetni postupak od momenta zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do donošenja ove odluke trajao više od 17 godina i, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog» roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u «razumnom» roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer se ti navodi temelje na istim razlozima.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

30. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

31. Međutim, kako je ranije navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti predmeta i apelantov doprinos dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, dovoljna satisfakcija za apelanta nalog Ustavnog suda da se postupak hitno okonča. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada parnični postupak nije okončan ni nakon više od 17 godina, odnosno više od 26 godina uzimajući u obzir i period prije zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, a takvo neopravdano trajanje postupka, iako postoji i određeni apelantov doprinos, može se u odlučujućoj mjeri pripisati ponašanju Osnovnog suda koji nije upravljao postupkom kako je to procesnim zakonom propisano.

33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1070/10 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio