Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3556/09 (J. Š.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3556/09

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3556/09,rješavajući apelaciju Jovana Šešuma, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 14. februara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jovana Šešuma.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001110-19/09 od 3. septembra 2009. godine.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da apelantu Jovanu Šešumu, u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Šešuma, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001110-19/09 od 3. septembra 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jovan Šešum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika podnio je 12. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001110-19/09 od 3. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda i Stambeno-komunalnog fonda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. maja 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 26. maja i 3. juna 2010. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda dostavljeni su apelantu 7. juna 2010. godine i 24. oktobra 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je 13. decembra 1999. godine podnio tužbu protiv tuženog radi povraćaja novčanih sredstava koja su uplaćena za izgradnju poslovnog prostora. U tužbi je naveo da je zaključio ugovor o izgradnji i kupovini poslovnog prostora sa SIZ-om za stanovanje i komunalne djelatnosti Novi Travnik broj 66/92 od 21. februara 1992. godine u stambeno-poslovnom objektu u Novom Travniku. Istakao je da je izvršio uplatu novčanih sredstava za izgradnju i kupovinu navedenog poslovnog prostora u iznosu od ukupno 34.500 DEM u protivvrijednosti u tadašnjim YU dinarima kao valute plaćanja, a prodavac je predmetni prostor trebao da izgradi i preda ga apelantu kao kupcu najkasnije do 30. maja 1992. godine. Apelant je naveo da mu tuženi nije predao poslovni prostor u posjed i na raspolaganje u onakvom stanju kakvo je dogovoreno. Stoga je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati na ime povraćaja sredstava koja su uplaćena za izgradnju poslovnog prostora iznos od 34.500 DEM u protivvrijednosti KM.

7. Do donošenja presude Opštinskog suda od 28. marta 2000. godine prvostepeni sud je zakazao tri ročišta na koja je pristupio apelant.

8. Presudom Opštinskog suda broj P-189/99 od 28. marta 2000. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati na ime povraćaja novčanih sredstava koja su uplaćena za izgradnju poslovnog prostora iznos od 33.952,80 KM sa zakonskom i pripadajućom kamatom počev od dana uplate 24. februara 1992. godine pa do konačne isplate kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.336,50 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi je obavezan da izmiri troškove takse na tužbu i presudu u iznosu od 929,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. Protiv prvostepene presude tuženi je 18. oktobra 2000. godine podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-338/00 od 18. januara 2001. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da se iz obrazloženja prvostepene presude ne vidi na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da zastara nije tekla do 23. decembra 1996. godine. Dalje iz podataka u spisu ne može da se utvrdi da li je apelant mogao i ranije da se obrati Opštinskom sudu kao mjesno nadležnom, odnosno da li je zahtjev mogao da podnese i nekom drugom sudu radi sprečavanja nastupanja zastare potraživanja, a sve u smislu odredbe člana 383 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga, zbog toga što je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku Opštinski sud je do donošenja presude od 15. oktobra 2001. godine zakazao četiri ročišta na koja je apelant pristupio.

11. Presudom Opštinskog suda broj P-23/01 od 15. oktobra 2001. godine tuženi je obavezan da apelantu preda na raspolaganje, slobodan od lica i stvari poslovni prostor u stambeno-poslovnoj zgradi SP 2/12, koji se nalazi u ulici Veljka Vlahovića broj 8 E (sada Stjepana Radića), površine 36,12 m², te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.475,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

12. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu 11. oktobra 2002. godine koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-477/02 od 27. marta 2003. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da u prvostepenom postupku činjenično stanje nije pravilno ni potpuno utvrđeno zbog čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava i povrede na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

13. U ponovnom postupku do donošenja presude od 10. septembra 2003. godine Opštinski sud je zakazao dva ročišta na koja je apelant pristupio.

14. Opštinski sud je Presudom broj P-73/03 od 10. septembra 2003. godine odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povraćaj novčanih sredstava bez ikakve denominacije. Određeno je da će se po pravosnažnosti prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva odlučivati o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju poslovnog prostora apelantu. Apelant je obavezan da u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja sudu naknadi troškove postupka u iznosu od 940,00 KM, koji se odnose na taksu na tužbu i presudu.

15. Protiv prvostepene presude apelant je 19. januara 2004. godine podnio žalbu. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-668/04 od 13. aprila 2005. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336 stav 2 tačka 13 tada važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a po novom ZPP radi se o povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209 ZPP, jer je izreka presude nerazumljiva i presuda ne može da se ispita. Istaknuto je da u presudi mora potpuno da se odredi tužbeni zahtjev koji se usvaja kao i onaj koji se odbija. Po mišljenju Kantonalnog suda žalba je osnovano ukazala da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o prvom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na vraćanje uplaćenih novčanih sredstava za poslovni prostor u smislu člana 7 tada važećeg ZPP trebao da odredi vještačenje vještaka finansijske struke radi pravilnog utvrđenja uplaćenih novčanih sredstava u YU dinarima pretvoreno u sada važeću novčanu jedinicu, konvertibilnu marku, u smislu odredbi člana 394 ZOO.

16. U ponovnom postupku do donošenja presude od 9. juna 2006. godine Opštinski sud je zakazao dva ročišta na koja je apelant pristupio.

17. Presudom Opštinskog suda broj P-255/05 od 9. juna 2006. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu preda na raspolaganje poslovni prostor slobodan od lica i stvari u stambeno-poslovnoj zgradi SP 2/12 u ulici Veljka Vlahovića broj 8 E, sada ulica Stjepana Radića, Novi Travnik, površine 36,12 m² u onakvom stanju u kakvom je to precizirano Ugovorom broj 66/92 od 21. februara 1992. godine. Ili, ako tuženi nije u mogućnosti da ispuni ove obaveze da apelantu isplati iznos od 33.952,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate 24. februar 1992. godine do konačne isplate, te da plati troškove spora. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

18. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim stankama nesporno da su parnične stranke sklopile ugovor za kupovinu poslovnog prostora u objektu SP 2/12 u Novom Travniku 21. februara 1992. godine. Dalje je nesporno da je apelant izvršio uplatu novčanih sredstava za izgradnju i kupovinu navedenog poslovnog prostora u tadašnjim YU dinarima, a prodavac je predmetni prostor trebao da izgradi i preda ga apelantu kao kupcu najkasnije do 30. maja 1992. godine. Istaknuto je da tuženi apelantu nije predao predmetni prostor u posjed i na raspolaganje u onakvom stanju i tehničkim uslovima kako je bilo ugovoreno i navedeno u ugovoru. Po mišljenju Opštinskog suda sporan je apelantov tužbeni zahtjev i prigovor zastare apelantovog potraživanja koje je istakao tuženi u toku postupka.

19. Opštinski sud je naveo da je osnovan prigovor zastare potraživanja koje je istakao tuženi, te da je o tome odlučeno Odlukom Opštinskog suda broj P-189/99 od 28. marta 2000. godine. Međutim, Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-338/00 od 18. januara 2001. godine data su jasna uputstva za apelanta i sud u vezi sa zastarom. Opštinski sud je istakao da apelant nije postupio po uputstvima Kantonalnog suda u Travniku iz Rješenja broj GŽ-338/00 od 18. januara 2001. godine i nije dokazao u toku postupka da li je mogao i ranije da se obrati Opštinskom sudu u Novom Travniku, kao mjesno nadležnom sudu, odnosno da li je zahtjev mogao da podnese nekom drugom sudu radi sprečavanja nastupanja zastare potraživanja, a sve u smislu odredbe člana 383 ZOO.

20. Takođe po mišljenju Opštinskog suda apelant nije dokazao da na njega može da se primijeni odredba člana 382 ZOO koja propisuje da zastarjevanje ne teče za vrijeme neposredne rate opasnosti ili rata, ali samo za potraživanja lica na vojnoj dužnosti, a u predmetnoj pravnoj stvari apelant nije priložio da se radi o takvom licu. Opštinski sud je naveo da je apelant tužbu podnio 13. decembra 1999. godine, a njegova potraživanja su iz maja mjeseca 1992. godine, što znači da je prošlo više od sedam godina od nastanka potraživanja do podnošenja tužbe. Stoga, po ocjeni Opštinskog suda, apelantova potraživanja su zastarjela shodno odredbi člana 371 ZOO.

21. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu 21. juna 2006. godine. Rješavajući žalbu Kantonalni sud je Presudom broj 006-0-Gž-06-000 546 od 22. februara 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

22. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da se apelant u žalbi poziva na ratno stanje kao razlog zbog kog smatra da nije nastupila zastara, kao i to da se obraćao tuženom radi sporazumnog rješenja ovog spora. Istaknuto je da je tačno da je odredbom člana 382 stav 1 ZOO propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme mobilizacije i u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata, ali samo za potraživanja lica na vojnoj dužnosti.

23. Navedeno je da je apelant tek uz žalbu priložio uvjerenje Odjela za obranu Novi Travnik od 17. oktobra 2006. godine prema kojem je on bio pripadnik HVO-a u periodu od 1. juna 1993. godine do 15. oktobra 1993. godine, kao i Civilne zaštite od 16. oktobra 1993. godine do 14. aprila 1994. godine. Kantonalni sud je naveo da ovaj dokaz ne bi mogao da se prihvati u smislu odredbe člana 207 ZPP kojim je propisano da u žalbi mogu da se iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi osim ako žalitelj pruži dokaze da bez svoje krivice nije mogao da ih iznese odnosno predloži do zaključenja glavne rasprave. Međutim po mišljenju Kantonalnog suda, sve i kada bi se prihvatio navedeni dokaz to ne bi moglo da dovede do drugačije odluke pošto bi i u tom slučaju nastupila zastara potraživanja. Istaknuto je da je apelant, počev od 1995. godine, mogao da se obrati Opštinskom sudu u Novom Travniku i zaštiti svoja prava, što je on propustio da učini.

24. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju 2. aprila 2007. godine. Opštinski sud je dostavio spis Vrhovnom sudu 21. juna 2007. godine radi rješavanja po reviziji. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001110 od 23. septembra 2009. godine apelantova revizija je uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud cijeno žalbene navode u vezi s vojnim angažmanom (čl. 382 ZOO) ali ne i apelantove navode u vezi s tvrdnjom da su postojale objektivne okolnosti o nesavladivim preprekama kada je napustio područje Novog Travnika u ratu i poratnom periodu. Istaknuto je da odredba člana 383 ZOO propisuje da zastarjelost ne teče svo vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Po mišljenju Vrhovnog suda radi se o odlučnom žalbenom prigovoru zbog pravilne primjene materijalnog prava (član 383 ZOO).

25. Vrhovni sud je naveo da prema sudskoj praksi u primjeni te zakonske odredbe vrijeme ratnog stanja nije bilo nesavladiva prepreka koja bi vjerovniku onemogućavala da sudskim putem zahtijeva da se ispune obaveze ako su za to vrijeme vjerovnik i dužnik boravili na području pod kontrolom istih oružanih snaga.

26. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-08-000 510 od 20. januara 2009. godine uvažena je apelantova žalba i presuda Opštinskog suda od 9. juna 2006. godine preinačena tako da se tuženi obavezuje da apelantu isplati iznos od 33.952,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate 30. aprila 1992. godine do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove spora u iznosu od 3.285,50 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.

27. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da, polazeći od toga da je apelant podnio tužbu kojom je tražio povraćaj novčanih sredstava uplaćenih za izgradnju predmetnog poslovnog prostora 13. decembra 1999. godine, te prihvatajući stav Vrhovnog suda da zastara predmetnog potraživanja može početi da teče tek nakon prestanka ratne opasnosti, a što je uslijedilo 26. decembra 1996. godine, po mišljenju Kantonalnog suda nije došlo do zastare predmetnog potraživanja. S obzirom da je nesporno utvrđeno da taj poslovni prostor nije ni izgrađen, a imajući u vidu da se apelant opredijelio da traži uložene kupoprodajne cijene, Kantonalni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke udovoljio apelantovom zahtjevu da tuženi treba da mu isplati uplaćeni iznos za neizgrađeni poslovni prostor.

28. Navedeno je da je Kantonalni sud prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka budući da je apelant kupoprodajnu cijenu plaćao sa svoje devizne knjižice, tj. u devizama. Prema tome, po mišljenju Kantonalnog suda, osnovan je apelantov zahtjev da mu se uplaćeni iznos vrati u sada važećoj valuti KM, kako je to pravilno obračunao vještak, dok je tužbeni zahtjev preko ovog iznosa neosnovan. Po ocjeni Kantonalnog suda nije osnovan ni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed navedenog poslovnog prostora jer je nesporno utvrđeno da taj prostor nije ni izgrađen.

29. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju 13. februara 2009. godine. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0- Rev-07-001110-19/09 od 3. septembra 2009. godine reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako da se tuženi obavezuje da apelantu isplati iznos od 0,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. februara 1992. godine do isplate u roku od 30 dana. U ostalom dijelu revizija je odbijena.

30. U obrazloženju revizione presude se navodi da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava s obzirom da je tuženi osnovano naveo da u kupoprodajnom ugovoru nije ugovorena valutna klauzula. Shodno tome, po mišljenju Vrhovnog suda, nije bilo valjanog pravnog uporišta da se u drugostepenoj presudi protivvrijednost izvršene uplate vezuje za DEM a zatim i KM, jer prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za isplatu novčane obaveze koja glasi u dinarima drugostepeni sud je bio dužan da primjeni odredbu člana 394 ZOO.

31. Istaknuto je da je navedenom odredbom, koja je prisilne prirode, propisan princip monetarnog nominalizma prema kojem kad obaveza ima za predmet svotu novca dužnik je obavezan da povjeriocu isplati onaj broj novčanih jedinica na koji glasi obaveza, izuzev ako zakon određuje nešto drugo. To nešto drugo se odnosi na tzv. zaštitne klauzule koje apelant u potpisanom ugovoru nije obezbijedio što je očito iz sadržaja ugovora koji se nalazi u spisu predmeta iako su tada promjene smanjenja kupovne snage novca bile stalne i mogle su se i dalje očekivati.

32. Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule (tj. novčane dinarske obaveze u visini dinarske protivvrijednosti određenog iznosa strane valute po kursu u momentu ispunjenja obaveze) u smislu člana 11 Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju („Službeni list SFRJ“ broj 85/89) od kada je taj zakon stupio na pravnu snagu, tj. od 1. januara 1990. godine. Samo ugovorena valutna klauzula otklanja rizik od pada vrijednosti ugovorene novčane jedinice (valute), pa kod toga da ona nije ugovorena irelevantni su apelantovi navodi da je kupoprodajnu cijenu poslovnih prostorija isplatio u DEM valuti. Navedeno iz razloga što ti navodi ne odgovaraju stanju rezultata provedenih dokaza koje je sam apelant iznio tokom postupka, a što jasno potvrđuje da je kupoprodajna cijena na račun prodavca uplaćena u dinarima a ne u stranoj DEM valuti.

33. Vrhovni sud je naveo da to što je apelant pri isplati kupoprodajne cijene prodao 34.054,97 DEM s deviznih štednih knjižica radi dobijanja novčanog iznosa od 2.206.932,00 YU dinara zbog izmirenja novčane dinarske obaveze osnovano ukazuje na porijeklo YU dinara uplaćenog prodavcu na ime kupoprodajne cijene.

34. Prema tome, kako predmetni ugovor ne sadržava valutnu klauzulu, te kako je kupac uplatio kupoprodajnu cijenu iznosom od 2.206.932,00 YU dinara, kao broju novčanih jedinica na koji je bila ugovorena novčana dinarska obaveza (član 2), a da tom iznosu YU dinara odgovara 0,22 KM (zapisnik s glavne rasprave od 4. juna 2006. godine), to je po ocjeni Vrhovnog suda pri donošenju osporavane presude drugostepeni sud propustio da primijeni odredbu člana 394 ZOO koju je trebao da primijeni. Po mišljenju Vrhovnog suda navedeno odgovara principu monetarnog nominalizma izraženom u članu 394 ZOO, jer povraćaj kupoprodajne cijene kao novčane obaveze isplaćene u iznosu od 2.206.932,00 YU dinara pretvorena je silom prinudnih propisa o novcu u tražbinu iskazanu u KM, te mora da se namiri u onom broju novčanih jedinica na koje poslije konvertovanja obaveza glasi, a to je 0,22 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

35. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. Takođe smatra da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Ističe da je isplatio kupoprodajnu cijenu sa svog deviznog računa i svojim deviznim novčanim sredstvima. Traži naknadu štete zbog neopravdanog odugovlačenja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

36. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te se pozvao na obrazloženje iz svoje osporene presude.

37. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava

38. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da predmetni postupak nije „stajao“ nego je stalno vođen na raznim instancama na kojima su nadležni sudovi donosili svoje odluke. Smatra da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

39. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

40. Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

41. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» br. 29/03 i 42/11) relevantna odredba glasi: Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

VI. Dopustivost

42. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001110-19/09 od 3. septembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

46. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao i ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

47. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak povraćaja novčanih sredstava, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv u ovom predmetu.

48. Ustavni sud prije svega ističe da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

49. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

50. Na kraju Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske , presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). Analiza razumnosti trajanja postupka

51. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut 13. decembra 1999. godine, te da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 3. septembra 2009. godine. Dakle predmetni postupak je trajao ukupno devet godina i osam mjeseci.

52. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi povraćaja novčanih sredstava koje je platio po osnovu kupoprodajnog ugovora za izgradnju poslovnog prostora. Shodno mišljenju Ustavnog suda, ovaj predmet može da se smatra relativno složenim s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je bilo potrebno utvrditi, rasvijetliti i dati odgovore na njih.

53. U odnosu na apelantov doprinos, Ustavni sud nalazi da apelant nije doprinio dužini postupka, nije preduzimao radnje niti je koristio metode kojima bi odugovlačio postupak.

54. U vezi s doprinosom redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je Opštinski sud preduzimao procesne radnje u relativno kratkom vremenskom periodu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u tri navrata prvostepenu presudu ukidao i predmet vraćao Opštinskom sudu na ponovni postupak zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što je uticalo na pravilnu primjenu materijalnog prava, kao i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Po mišljenju Ustavnog suda navedeno je u značajnoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud presudom od 23. septembra 2007. godine uvažio reviziju, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga po mišljenju Ustavnog suda i navedeno je imalo uticaja na ukupnu dužinu postupka u čemu Ustavni sud vidi odgovornost Kantonalnog suda.

55. U odnosu na Vrhovni sud Ustavni sud zapaža da je navedeni sud, kada mu je spis dostavio Opštinski sud na rješavanje po reviziji 21. juna 2007. godine, presudu donio 23. septembra 2009. godine. Dakle, po reviziji je rješavao u periodu dužem od dvije godine, a što je po mišljenju Ustavnog suda imalo uticaja na ukupnu dužinu predmetnog postupka.

56. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi, a posebno Opštinski sud, svojim propustima doprinijeli da predmetni postupak ne bude okončan u razumnom roku kako to zahtijeva odredba člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud primjećuje da za ovako dugo trajanje postupka redovni sudovi nisu dostavili razumno i objektivno opravdanje.

57. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

58. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog predugog trajanja predmetnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).

59. Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijumima trebalo da se isplati iznos od 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Srednjobosanskog kantona, s obzirom na sjedište Opštinskog suda koji je u najvećoj mjeri doprinio predmetnoj dužini postupka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

60. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

61. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

62. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju trebalo da se primjeni princip monetarnog nominalizma koje je propisano odredbom člana 394 ZOO. Navedenom odredbom je propisano da, kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je obavezan da povjeriocu isplati onaj broj novčanih jedinica na koji glasi obaveza izuzev kada zakon određuje nešto drugo. S tim u vezi je utvrđeno da u predmetnom ugovoru nije ugovorena tzv. zaštitna klauzula iako je u vrijeme njegovog zaključenja bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule (tj. novčane dinarske obaveze u visini dinarske protivvrijednosti određenog iznosa strane vlaute po kursu u momentu ispunjenja obaveza) u smislu člana 11 Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju („Službeni list SFRJ“ broj 85/89). Dakle, jedino je ugovaranjem navedene klauzule bilo moguće da se otkloni rizik od pada vrijednosti ugovorene valute. Pri tome je Vrhovni sud u osporenoj odluci konstatovao da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora promjene smanjenja kupovne snage novca bile stalne i kao takve su se mogle i dalje očekivati. S obzirom da u konkretnom slučaju valutna klauzula nije bila ugovorena bilo je neophodno da se primijeni odredba člana 394 ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu primjene materijalnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

63. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (jer apelant u odnosu na kršenje prava na imovinu u suštini iznosi iste argumente kao i za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje) neosnovani.

VIII. Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se, u parničnom postupku koji je trajao ukupno devet godina i osam mjeseci, trajanje postupka u ukupnom periodu može da se stavi na teret redovnim sudovima (posebno prvostepenom sudu), koji nisu dali razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

65. Ustavni sud, međutim, zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i precizne razloge za odlučenje.

66. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3556/09 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio