Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-204/10 („Neimarstvo“ a.d. Trebinje i Z. K. iz Trebinja)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pristup sudu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-204/10
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 204/10, rješavajući apelaciju „Neimarstva“ a.d. Trebinje i Zdravka Kecojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Neimarstva“ a.d. Trebinje i Zdravka Kecojevića.
Utvrđuje se povreda pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 09-000 094 od 25. novembra 2009. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Neimarstvo“ a.d. Trebinje i Zdravko Kecojević iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijeli su 13. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 094 od 25. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-08-000-142 od 8. januara 2009. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno stavio van snage osporene presude Osnovnog i Okružnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom Ustavni sud je donio Odluku broj AP 204/10 od 27. juna 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio zahtjev apelanata za izdavanja privremene mjere.
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i advokata Predraga Ivankovića, punomoćnika druge strane u postupku Ilije Pavlovića, zatraženo je 22. novembra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 25. decembra 2012. godine zatraženo da dostavi spis broj 095-0-P-08-000- 142.
3. Okružni sud je 28. novembra 2012. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 3. decembra 2012. godine. Advokat Predrag Ivanković nije dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 31. decembra 2012. godine dostavio spis broj 095-0-P-08-000-142.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelanata 8. januara 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Ilija Pavlović (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata kojom je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana, sa generalijama kao u spisu, koji se nalazi u Trebinju, Ulica Herceg-Stefana Kosače broj 13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između apelanata i ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem OV-095-0-II-07-003782 od 6. septembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da se obaveže prvoapelant „da izvrši raspodjelu jednosobnog [predmetnog] stana prema posljednjoj bodovnoj listi broj 22/02 od 23. januara 2002. godine, te mu nadoknadi troškove parničnog postupka“.
7. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-08-000-142 od 8. januara 2009. godine utvrđeno je da je ništav sporni ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen između apelanata, te je obavezan prvoapelant „da izvrši ponovnu raspodjelu predmetnog stana“. Presudom je dalje odbačena tužba u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se „raspodjela predmetnog stana izvrši prema posljednjoj bodovnoj listi broj 22/02 od 23. januara 2002. godine“. Istom presudom apelanti su obavezani da solidarno nadoknade troškove parničnog postupka tužiocu u iznosu od 870 KM, u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je tužilac kod Osnovnog suda vodio dva parnična postupka. Presudom broj 095-0-P-07-000-240 od 5. marta 2008. godine odbačena je tužba tužioca kojom je tražio da se obaveže prvoapelant da izvrši raspodjelu svih postojećih stanova prema rang-listi broj 22/02 od 23. januara 2002. godine (iz razloga što se nije radilo o sporu tzv. pune jurisdikcije), a Presudom broj P- 210/05 od 17. januara 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca da se poništi privremeno Rješenje prvoapelanta broj 70/00 od 10. maja 2000. godine o dodjeli predmetnog stana (iz razloga što je navedeno rješenje imalo karakter privremenog rješenja i nije predstavljalo konačno rješenje o dodjeli stana, te što sporovi iz stambenih odnosa nisu sporovi tzv. pune jurisdikcije). Dalje je navedeno da je nesporno da predmetni stan nikada nije bio predmet raspodjele u smislu Zakona o stambenim odnosima i važećeg Pravilnika o stambenim odnosima prvoapelanta, nego je prvoapelant predmetni stan dodijelio na privremeno korišćenje drugoapelantu, do konačne raspodjele stana koja se ima izvršiti prema bodovnoj listi. Osnovni sud je kao nespornu činjenicu među parničnim strankama utvrdio i da raspodjela predmetnog stana prema bodovnoj listi nikada nije učinjena, te da su apelanti zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana. Dalje je navedeno da je drugoapelant, saslušan kao parnična stranka, pojasnio da je na njegov zahtjev u toku 2006. godine prvoapelant donio trajno rješenje o korišćenju predmetnog stana, a da se prvoapelant rukovodio odredbama Zakona o stambenim odnosima koji predviđa da se u dva slučaja privremeno rješenje može smatrati trajnim rješenjem.
9. Osnovni sud je naveo da, prema odredbi člana 27. Zakona o stambenim odnosima, ugovor o korišćenju stana zaključuje se na neodređeno vrijeme, a na određeno vrijeme samo onda ako se stan daje na privremeno korišćenje do obezbjeđenja drugog ugovornog stana, ili ako se stan daje u zgradi koja se ima rušiti u roku koji nije duži od tri godine od dana zaključenja ugovora. U takvoj situaciji ugovor o korišćenju stana, zaključen na određeno vrijeme, ima se smatrati ugovorom o korišćenju stana zaključenim na neodređeno vrijeme ako se ne obezbijedi drugi ugovoreni stan do ugovorenog roka, odnosno ako se ne otpočne sa rušenjem zgrade do isteka roka određenog za rušenje zgrade. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedna od dvije situacije propisane Zakonom o stambenim odnosima, jer je privremenim Rješenjem broj 70/00 od 10. maja 2000. godine predmetni stan dat na privremeno korišćenje do konačne raspodjele i do donošenja rang-liste prvoapelanta, kada je predmetni stan trebalo da se raspodijeli prema rang-listi za raspodjelu stanova. Pošto te rang-liste nije ni bilo, Opštinski sud je zaključio da prvoapelant nije mogao da donese ni trajno rješenje o dodjeli stana na korišćenje, pa prema tome ni da zaključi ugovor o korišćenju stana, odnosno ni ugovor o otkupu stana, s obzirom na to da je on zaključen sa drugoapelantom kao nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu Ugovora o korišćenju stana broj 913/06 od 15. avgusta 2006. godine.
10. Na osnovu utvrđenog Osnovni sud je zaključio da je ništavo rješenje o dodjeli predmetnog stana drugoapelantu, doneseno u toku 2006. godine, Ugovor o korišćenju stana broj 913/06 od 15. avgusta 2006. godine, na osnovu kojeg je zaključen ugovor o otkupu stana, te shodno članu 52 Zakona o obligacionim odnosima, ništav je i pobijani ugovor o otkupu predmetnog stana. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se obaveže prvoapelant da predmetni stan raspodijeli prema posljednjoj bodovnoj listi broj 22/02 od 23. januara 2002. godine, tužba je odbačena. Osnovni sud je, u vezi sa ovim, naveo da sporovi iz stambene oblasti nisu sporovi pune jurisdikcije, odnosno da bi sud mogao nalagati određenu činidbu. Stoga samo prvoapelant kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu može da vrši raspodjelu, a način kako će to činiti, da li po bodovnoj listi iz 2002. godine, ili će raspisati novi konkurs, jeste ovlašćenje prvoapelanta, a ne suda.
11. Prvoapelant je posredstvom punomoćnika 30. januara 2009. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Drugoapelant je lično 30. januara 2009. godine podnio žalbu protiv usvojenog dijela prvostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obje žalbe su, zatim, dostavljene tužiocu na odgovor i tužilac je 20. februara 2009. godine Osnovnom sudu dostavio odgovor na žalbe prvoapelanta i drugoapelanta. Osnovni sud je, zatim, dostavio spis broj 095-0-P-08-000-142 sa žalbom prvoapelanta i odgovorom na žalbe Okružnom sudu na daljnji postupak.
12. Odlučujući u žalbenom postupku, Okružni sud je, kako je navedeno u uvodu presude, „ispitujući žalbu prvotuženog [prvoapelanta]“, donio Presudu broj 015-0-Gž-09-000 094 od 25. novembra 2009. godine kojom „odbija se žalba prvotuženog [prvoapelanta] i Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-08-000-142 od 8. 1. 2009. godine potvrđuje“.
13. Imajući u vidu sve činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, kao i pravilno pozivanje prvostepenog suda na član 27 Zakona o stambenim odnosima, Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da, s obzirom na to da nije bilo rang-liste, niti raspodjele predmetnog stana, prvoapelant nije ni mogao donijeti trajno rješenje o dodjeli stana i zaključiti ugovor o korišćenju stana, kao ni ugovor o otkupu stana. Zbog svega navedenog, Okružni sud je ocijenio da se neosnovano u žalbi navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno prava smatrajući da ne postoji nijedan od uslova iz člana 27 stav 2 Zakona o stambenim odnosima. Takođe, zaključeno je da je neosnovano i pozivanje žalbe na sudsku praksu za istovjetno rješavanje predmetnog odnosa, jer usvojeno stanovište Okružnog suda u Rješenju broj Gž-395/02 od 14. novembra 2002. godine nije u potpunosti identično sa činjeničnim stanjem u konkretnom predmetu. Pošto Okružni sud prilikom ispitivanja prvostepene presude nije našao povrede odredaba procesnog i materijalnog prava u smislu člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio je kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelanti nalaze u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova, te smatraju da je primjena prava bila diskriminatorska u odnosu na apelante. Apelanti tvrde da u osporenoj presudi Okružnog suda nisu dati odgovori na žalbene prigovore prvoapelanta, niti su se bavili njegovim žalbenim prigovorima. Takođe, ističu da o žalbi drugoapelanta Okružni sud uopšte nije odlučio, te je, stoga, očito da je povrijeđeno pravo drugoapelanta na pristup sudu, a time i pravo na pravičan postupak. Dalju povredu procesnog prava apelanti vide i u tome što je sud jasan zahtjev tužioca da se izvrši raspodjela stana po bodovnoj listi iz 2002. godine razdvojio u dva zahtjeva, pri čemu je dodana riječ „ponovno“, te stoga redovni sud nije odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističu da je o navedenom tužbenom zahtjevu, zbog same njegove prirode, moguće odlučiti samo kao o cjelini. Smatraju da je zahtjev za ponovnu dodjelu predmetnog stana širi od zahtjeva da se njegova dodjela izvrši u skladu sa postojećom rang-listom s obzirom na to da ponovna raspodjela podrazumijeva sprovođenje cjelokupnog postupka i pod uslovima iz novog konkursa. Apelanti tvrde da je ovo urađeno iz razloga da se izbjegnu procesne posljedice činjenice da je sud o istovjetnom zahtjevu (o dodjeli stana po rang-listi broj 22/02) već dva puta odlučivao. Stoga je Osnovni sud, da bi uopšte mogao meritorno da odlučuje o dodjeli predmetnog stana, prethodno „morao“ da izmijeni identitet zahtjeva. Apelanti tvrde da se ovdje radilo o presuđenoj stvari i da je Osnovni sud trebalo da odbaci tužbu zbog postojanja pravosnažne presude o istoj pravnoj stvari. Takođe, smatraju da je Osnovni sud trebalo da odbaci tužbu zbog nepostojanja pravnog interesa tužioca za isticanje utvrđujućeg dijela tužbenog zahtjeva shodno odredbi člana 54 stav 2 ZPP. U pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava, apelanti tvrde da nije mogla da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu predmetnog stana sve dok je na snazi njegov pravni osnov - rješenje o trajnoj dodjeli predmetnog stana drugoapelantu i ugovor o korišćenju stana. Dalje, osporenim presudama prvoapelant je obavezan da izvrši ponovnu raspodjelu stana, ali tvrdi da to nije moguće uraditi iz razloga što je raspodjela predmetnog stana već izvršena u toku 2006. godine i odgovarajuće rješenje o dodjeli stana nije pobijano ni u postupku interne, niti u postupku sudske zaštite.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje u cijelosti pri odgovorima navedenim u obrazloženju osporene presude. Smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata i da je apelacija neosnovana.
16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u osporenoj prvostepenoj presudi dao valjane razloge za njeno donošenje. Navodi da, pošto je drugoapelantu predmetni stan dat na privremeno korišćenje, i to do konačne raspodjele i donošenja rang-liste prvoapelanta, to nije bilo zakonske mogućnosti da on zaključi ugovor o korišćenju predmetnog stana, niti ugovor o otkupu stana. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbačen, Osnovni sud je istakao da sporovi iz stambene oblasti nisu sporovi tzv. pune jurisdikcije, pa da sud može da naloži prvoapelantu sprovođenje određene činidbe, jer samo prvoapelant, kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, može da vrši raspodjelu stana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 27. st. 2. i 3.
Ugovor o korišćenju stana može se zaključiti na određeno vrijeme, ako se stan daje na privremeno korišćenje do obezbjeđenja drugog ugovornog stana ili ako se daje stan u zgradi koje se ima rušiti u roku koji nije duži od tri godine od dana zaključenja ugovora.
Ugovor o korišćenju stana iz prethodnog stava, zaključen na određeno vrijeme, ostaje na snazi kao ugovor o korišćenju stana zaključen na neodređeno vrijeme, ako se ne obezbijedi drugi ugovoreni stan do ugovorenog roka, odnosno ako se ne otpočne sa rušenjem zgrade do isteka roka određenog za rušenje zgrade.
18. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 213. stav 1.
Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbaciće rješenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta.
Član 215. stav 1.
Po prijemu odgovora na žalbu ili po proteku roka za odgovor na žalbu prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnijet, sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu najdocnije u roku od osam dana.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 224.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:
1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu;
2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;
3) ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje;
4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili 5) preinačiti prvostepenu presudu.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000 094 od 25. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda punomoćnik apelanata je primio 2. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 13. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti pobijaju navedene presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana i njegove raspodjele, odnosno da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava. Apelanti u prvom redu ističu da se Okružni sud nije bavio, niti odgovorio na sve žalbene prigovore prvoapelanta, te da nije uopšte odlučio o žalbi drugotuženog. U prilog ovim navodima apelanti su uz apelaciju predočili i kopije podnesenih žalbi u kojim je naznačeno da ih je podnio prvoapelant, odnosno drugoapelant, protiv presude Osnovnog suda.
28. Ustavni sud ističe da «pravo žalbe višem sudu nije definisano, niti se podrazumijeva u članu 6 stav 1 Evropske konvencije». Međutim, ako je žalba omogućena i ako je podnesena, a sud tog stepena pozvan da «utvrdi» činjenice, prvi stav člana 6 Evropske konvencije je primjenjiv (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, serija A broj 11, str. 14-15). Ustavni sud ističe da, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije ne podrazumijeva pravo žalbe višem sudu, ako se zakonom ovo pravo propiše, onda moraju da se obezbijede garancije za njegovu dosljednu primjenu kroz jasnu i preciznu normu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/09 od 30. marta 2012. godine, stav 49, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/12).
29. U pogledu žalbe prvoapelanta, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant njome pobijao prvostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Pri tome, prvoapelant je opširno i detaljno obrazložio navodne povrede, koje je poslije naveo i u apelaciji: prekoračenje tužbenog zahtjeva, postojanje pravosnažne presude o istoj stvari, tužilac nema pravni interes za podnošenje tužbe, primjena člana 27 Zakona o stambenim odnosima u odnosu na sudsku praksu, utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana dok su na pravnoj snazi njegov pravni osnov
– rješenje o trajnoj dodjeli predmetnog stana i ugovor o korišćenju stana, te obavezivanje na ponovnu raspodjelu predmetnog stana u situaciji kad je raspodjela već izvršena konačnim aktom prvoapelanta. Dakle, prvoapelant je isticao, između ostalog, i žalbene prigovore koji su mogli da dovedu do eventualnog odbacivanja tužbe (član 67 ZPP) i stoga predstavljaju žalbene prigovore koji su od odlučnog značaja za postojanje same parnice. Međutim, Okružni sud, u obrazloženju osporene presude, kratko je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da, pošto nije bilo rang-liste, niti raspodjele predmetnog stana, prvoapelant nije ni mogao donijeti trajno rješenje o dodjeli stana i zaključiti ugovor o korišćenju stana, kao ni ugovor o otkupu stana, te da stoga nije povrijeđeno materijalno pravo u konkretnom slučaju. Takođe, ocijenio je neosnovanim i žalbeni prigovor prvoapelanta koji se odnosio na sudsku praksu u tumačenju člana 27 Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud zapaža da Okružni sud (osim paušalnog pozivanja na zaključke prvostepenog suda) nije posebno razmotrio i obrazložio žalbene navode prvoapelanta koji su se odnosili na činjenicu da su i dalje ostali na snazi trajno rješenje o dodjeli predmetnog stana i ugovor o korišćenju stana i da je već izvršena raspodjela predmetnog stana konačnim aktom prvoapelanta, a ti prigovori su ključni-suštinski za ostvarivanje prvoapelantovih prava i sud se o takvim prigovorima, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev kojim nije traženo utvrđenje ništavosti tih akata koji predstavljaju pravni osnov za zaključenje spornog ugovora o otkupu stana, u okolnostima konkretnog slučaja, trebalo da decidirano izjasni. U pogledu žalbenih prigovora prvoapelanta koji su se odnosili na povrede odredaba parničnog postupka (prekoračenje tužbenog zahtjeva u smislu dodavanja riječi „ponovnu“, postojanje pravosnažne presude o istoj stvari, tužilac nema pravnog interesa za podnošenje tužbe), Okružni sud ih, takođe, nije posebno obrazložio, već je samo naveo da nije našao povrede odredaba procesnog prava.
30. Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
31. Imajući u vidu sadržinu žalbe prvoapelanta i obrazloženje drugostepene presude, Ustavni sud zaključuje da Okružni sud nije dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, odnosno nije odgovorio na bitne žalbene prigovore prvoapelanta. Suprotno tome, proizilazi da je sud svoju odluku bazirao isključivo na jednom žalbenom prigovoru prvoapelanta – pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji, takođe, nije adekvatno obrazložio, a da nije dao jasne i razumljive razloge zašto ostali žalbeni navodi prvoapelanta (prekoračenje tužbenog zahtjeva, postojanje pravosnažne presude o istoj stvari, tužitlac nema pravni interes za podnošenje tužbe) ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ovo posebno kad se ima u vidu da ni Osnovni sud nije obrazložio uticaj prijašnjih postupaka koje je pokrenuo tužilac na predmetni spor, a ticali su se istog stana, pravni interes tužioca za podnošenje tužbe, niti je obrazložio zašto je izmijenio tužiočev tužbeni zahtjev koji se odnosio na raspodjelu predmetnog stana.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Okružnog suda ne zadovoljava zahtjev koji diktira standard ustavnog prava na pravično suđenje, jer ne sadrži stav tog suda u pogledu bitnih žalbenih prigovora prvoapelanta.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u slučaju prvoapelanta povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. U pogledu žalbe drugoapelanta, Ustavni sud zapaža da ju je drugoapelant lično podnio 30. januara 2009. godine i da je ona proslijeđena tužiocu na odgovor. Međutim, iz sudskog spisa ne može da se zaključi da li je i na koji način odlučeno i o žalbi drugoapelanta.
35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 203 ZPP nedvosmisleno propisano da protiv odluke donesene u prvom stepenu stranke mogu da izjave žalbu u roku od 30 dana i da o žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud. Prvostepeni sud će rješenjem, bez održavanja ročišta, odbaciti neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu (član 213 ZPP). Članom 224 ZPP propisano je da drugostepeni sud može: žalbu odbaciti kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu, žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu, prvostepenu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, prvostepenu presudu ukinuti i odbaciti tužbu ili prvostepenu presudu preinačiti. Pritom, obaveza drugostepenog suda je da ispita prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te da u obrazloženju svoje odluke obrazloži žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
36. U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je žalba drugoapelanta odbačena kao nedozvoljena, neblagovremena ili izjavljena od neovlašćenog lica, odnosno da je o žalbi drugoapelanta odlučeno na bilo koji način. Naime, prema stanju spisa, Osnovni sud je žalbu drugoapelanta, zajedno sa žalbom prvoapelanta, proslijedio tužiocu na odgovor, koji je dostavio odgovor na obje žalbe. Nakon toga, Osnovni sud je dostavio spis broj 095-0-P-08-000-142 sa žalbom prvoapelanta i odgovorom na žalbe Okružnom sudu na daljnji postupak, bez pominjanja žalbe drugoapelanta. Iz navedenog, dakle, nije vidljivo niti da je prvostepeni sud žalbu drugoapelanta odbacio u smislu člana 213 ZPP kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu niti da je tu žalbu dostavio na rješavanje drugostepenom sudu. Dalje, u osporenoj presudi Okružnog suda, i u uvodu i u obrazloženju, izričito se navodi jedino žalba prvoapelanta. Prema navedenom, slijedi da Okružni sud presudu Osnovnog suda nije ni ispitivao u skladu sa zakonskom obavezom da to učini u granicama razloga navedenih u žalbi drugoapelanta.
37. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da povede pred sudom postupak u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama: na taj način ovaj član uključuje „pravo na sud“, od čega pravo pristupa, to jest pravo na pokretanje postupka u građanskim predmetima, predstavlja jedan aspekt (vidi, Evropski sud, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991, serija A broj 209, str. 20, stav 59). Zatim, koncept „odluka“, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pretpostavlja konačno rješenje spora pred sudom, a to i jeste svrha „prava na sud“. Stoga, u situaciji kada je zakonom dozvoljena mogućnost izjavljivanja žalbe i takva žalba bude izjavljena sudu koji je nadležan da odluči o činjeničnim i pravnim pitanjima, svrha „prava na sud“ u vidu „odluke“ koja predstavlja konačno rješenje o pravu će postojati tek kada o izjavljenoj žalbi bude i odlučeno.
38. Dovodeći u vezu navedene stavove sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, propustom da odluči i o žalbi drugoapelanta garantovanoj zakonom protiv presude Osnovnog suda, kao sud koji je nadležan da odluči o činjeničnim i pravnim pitanjima, drugoapelantu uskratio „odluku“ koja predstavlja konačno rješenje o njegovom pravu, pa tako pravo drugoapelanta na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje učinio iluzornim.
39. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja drugoapelantu povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. S obzirom na zaključke u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na prvoapelanta u situaciji kada osporena odluka Okružnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Dalje, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na drugoapelanta kada sud, nadležan da odluči o činjeničnim i pravnim pitanjima, propusti da odluči o izjavljenoj žalbi koja je garantovana zakonom, a što kao posljedicu ima izostanak odluke koja predstavlja konačno rješenje o pravu žalioca.
42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić