Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-190/10 (N. Š.)

Odluka donesena 14. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-190/10

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 190/10, rješavajući apelaciju Nedeljka Šagovnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Šagovnovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900680 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nedeljko Šagovnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Advokature «Ćupina & Co» d.o.o. Mostar, podnio je 18. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900680 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Javnog pravobranilaštva Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 23. i 24. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. oktobra 2010. godine, dok Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda na apelaciju dostavljen je apelantu 31. marta 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Stavom I Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900680 04 P od 28. februara 2007. godine tuženi Grad Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Adnan Salčin (u daljnjem tekstu: drugotuženi) su obavezani da apelantu na ime naknade pričinjene štete na porodičnom stambenom objektu, izgrađenom na k.č. broj 871 k.o. Željuša, solidarno isplate novčani iznos od 4.120,60 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 9. maja 2002. godine. Stavom II izreke ove presude drugotuženi je obavezan da apelantu na ime dospjelog a neisplaćenog duga za utrošenu električnu energiju isplati novčani iznos od 1.002,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 26. jula 2002. godine. Stavom III dispozitiva presude tuženi su obavezani da apelantu solidarno naknade troškove vještačenja i sudske takse u spisu broj R-203/04 Općinskog suda u iznosu od 580,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 8. oktobra 2005. godine i troškove parničnog postupka u iznosu od 732,30 KM (stav IV). Stavom V izreke presude odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu za utrošenu električnu energiju u odnosu na prvotuženog u iznosu od 2.022,40 KM. Stavom VI presude u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio: da se obavežu tuženi da mu na ime naknade štete solidarno isplate kirije za period od 15. maja 2000. godine do 15. augusta 2004. godine u iznosu od 11.400,00 KM pa do konačne isplate, a ubuduće da mu isplaćuju mjesečne iznose od po 150,00 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate pa sve do apelantovog povratka u posjed predmetnog porodično-stambenog objekta, da mu tuženi na ime naknade štete za uništena stabla voćaka i izgubljene dobiti solidarno isplate novčani iznos od 7.047,00 KM i da mu na ime otuđenih pokretnih stvari, bliže definiranih izrekom ove presude, isplate iznos od 1.270,00 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je nesporno da je apelantov stambeni objekt (u daljnjem tekstu: predmetni objekt) u toku rata oštećen, nakon čega je 1999. godine obnovljen donatorskim sredstvima NGO-Partner za implementaciju, DRC-a Mostar (u daljnjem tekstu: DRC) na temelju tripartitnog ugovora zaključenog 29. oktobra 1998. godine između DRC-a, apelanta i prvotuženog, koji je apelant u novembru 1999. godine preuzeo u posjed u skladu sa članom 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona) i odredaba tripartitnog ugovora. Nakon preuzimanja u posjed apelant je predmetni objekt ustupio na privremeno korištenje komšiji Ekremu Zvoniću (u daljnjem tekstu: Ekrem Zvonić) na period od tri mjeseca, tj. do završetka obnove njegove porodične kuće. Općinski sud je, nakon utvrđenog činjeničnog stanja i izvršenog uvida u tripartitni ugovor, utvrdio da je apelant, u skladu sa odredbama ovog ugovora, bio dužan da se vrati u predmetni objekt u roku od trideset dana od dana završetka planiranih radova i prijema ključeva od objekta. Osim toga, kao vlasnik predmetnog objekta, istim ugovorom se obavezao da u roku od tri godine neće prodati, zamijeniti, ni pokloniti obnovljeni objekt, ali mu isto tako nije bilo zabranjeno da privremeno objekt može dati na korištenje, što je apelant i učinio. Članom 8. tačka 5. ugovora je definirano da, u slučaju opravdane spriječenosti za povratak, vlasnik obnovljenog objekta pristaje i postupit će u skladu sa članom 6. ugovora kojim je propisano da, u slučaju da se vlasnik obnovljene kuće ne vrati u predviđenom roku, a nije mu dozvoljeno produženje roka povratka, nadležni organ prvotuženog može raspolagati obnovljenim objektom. Općinski sud je, također, utvrdio da se apelant nije vratio u predviđenom roku, da se Ekrem Zvonić iselio u martu 2009. godine iz njegovog objekta i da je ključeve objekta predao nadležnom organu prvotuženog umjesto apelantu, nakon čega je ovaj organ dao saglasnost da objekt privremeno koristi drugotuženi kao raseljeno lice na period ne duži od tri godine. Drugotuženi je objekt koristio dvije godine da bi 9. maja 2002. godine ključeve objekta predao nadležnom organu prvotuženog s obzirom na to da je apelant u međuvremenu podnio zahtjev za povrat svog objekta, te nakon donošenja Zaključka o prinudnom izvršenju od 3. aprila 2002. godine i zakazane deložacije. Nakon iseljenja drugotuženog, nadležni organ prvotuženog je sačinio zapisnik o stanju predmetnog objekta i pozvao apelanta da ga preuzme u posjed, što je ovaj odbio uz obrazloženje da će objekt preuzeti samo u stanju u kakvom je bio kada je obnovljen. Uvidom u zapisnik o preuzimanju predmetnog objekta Općinski sud je zapazio da je njime konstatirano da je drugotuženi prilikom iseljenja predmetni objekt oštetio, prisvojio određene pokretne stvari koje su apelantovo vlasništvo, bliže definirane izrekom presude, za koje radnje je drugotuženi i pravomoćnom presudom suda u krivičnom postupku proglašen krivim, te da je ostavio neplaćene račune za električnu energiju u iznosu od 1.002,00 KM zbog čega je u objektu isključena struja.

8. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je konstatirao da je među parničnim strankama sporno ko je odgovoran za štetu pričinjenu na apelantovom predmetnom objektu, visina štete, neplaćeni računi za utrošenu električnu energiju, kao i osnov svih vidova štete koju apelant potražuje. Općinski sud je u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu štete pričinjene na predmetnom objektu zaključio da su tuženi solidarno odgovorni, da odgovornost prvotuženog proizlazi iz odredbe člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona, kojom je definirano da je nadležni organ odgovoran za sva oštećenja na nekretninama nastala od trenutka kada ih je napustio vlasnik do trenutka njihovog vraćanja u posjed vlasniku, odnosno zato što nadležni organ prvotuženog nije preduzeo sve mjere zaštite apelantovih nekretnina, te stoga postoji njegova odgovornost za pričinjenu štetu nezavisno od obaveza preuzetih shodno odredbama tripartitnog ugovora. Što se tiče odgovornosti drugotuženog, Općinski sud je zaključio da odgovornost drugotuženog za pričinjenu štetu nije ni bila upitna, što je ovaj i sam priznao, zbog čega je u krivičnom postupku pravomoćnom Presudom ovog suda broj K-012621/06 od 12. septembra 2006. godine proglašen krivim u smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je visinu pričinjene štete utvrdio na temelju nalaza vještaka građevinske struke sačinjenog po apelantovom prijedlogu u vanparničnom postupku R-203/04, na okolnost stanja objekta nakon njegove obnove od DRC-a u odnosu na zatečeno stanje na dan izlaska na lice mjesta 20. oktobra 2005. godine, te uvidom u stanje spisa predmeta. Prema nalazu vještaka koji je sud ocijenio stručnim i objektivnim, za obnovu objekta su potrebna novčana sredstva u iznosu od 4.120,76 KM, pa je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tužene da apelantu solidarno na ime naknade pričinjene štete isplate navedeni iznos prema odredbi čl. 185. i 206. Zakona o obligacionom odnosu (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je, dalje, primjenom člana 154. ZOO usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao drugotuženog da apelantu na ime dospjelog a neisplaćenog duga za utrošenu električnu energiju isplati iznos od 1.002,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 26. jula 2002. godine. Također, ovaj sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanje naknade za plaćene troškove vještačenja i uviđaja u predmetu broj R-203/04, tako da je obavezao tužene da apelantu solidarno naknade troškove vještačenja i sudske takse u spisu broj R-203/04 u iznosu od 580,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 8. oktobra 2005. godine, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 732,30 KM, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog kojim je tražio naknadu za utrošenu električnu energiju u iznosu od 2.022,40 KM. Dalje, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu štete pričinjene apelantu na ime otuđenih pokretnih stvari iz predmetnog objekta, budući da je utvrđeno da je vrijednost ovih stvari, prema nalazu vještaka, uračunata u visinu štete pričinjene na objektu, stoga apelant nema pravo dva puta potraživati isti vid štete, jer bi u tom slučaju došlo do njegovog neosnovanog bogaćenja. Odbijen je kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu štete na ime plaćanja kirije za iznajmljeni stan za period od 15. maja 2000. godine do 15. augusta 2004. godine u iznosu od po 150,00 KM mjesečno. Apelant je kao dokaz sudu da je plaćao naknadu za iznajmljeni stan u Nevesinju dostavio Ugovor o zakupu stambenog prostora zaključen 1. marta 2002. godine sa zakupodavcem (Borisom Kolarem iz Nevesinja) iz kojeg proizlazi da je za zakupljeni stan apelant obavezan plaćati mjesečno navedeni iznos zakupnine. Međutim, prema ocjeni suda, apelant nije dokazao da je po navedenom ugovoru predmetnu zakupninu i plaćao, niti da je zakupljeni stan uopće koristio, te je primjenjujući pravila o teretu dokazivanja shodno članu 126. ZPP, apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio kao neosnovan. Općinski sud, osim navedenog, smatra da je apelant od 15. maja 2005. godine, odnosno datuma od kada potražuje zakupninu, imao mogućnost stupiti u posjed svog objekta, što nije učinio, te da je na taj način došao u docnju, što tužene oslobađa od odgovornosti za štetu koju je pretrpio, te da se ne može smatrati osnovanim razlogom apelantovo odbijanje da stupi u posjed predmetnog objekta zato što je on bio oštećen, jer je, po ocjeni suda, apelant imao mogućnost odmah tražiti naknadu štete u sudskom postupku, što je ovaj i učinio, ali tek protekom više od dvije godine od pričinjene štete, odnosno preduzeti radnje da se šteta otkloni. Općinski sud je, također, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao naknadu štete za uništeni voćnjak. Smatra da činjenica koju je apelant naveo da mu je bila isključena električna energija i da zbog toga nije mogao zalijevati voćnjak, ne može biti osnov za naknadu štete, pogotovo u odnosu na prvotuženog, te zato što je kao nesporno utvrđeno da je apelantu električna energija isključena zbog neplaćanja, i to nakon što se drugotuženi iselio iz objekta. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio na temelju odredbe člana 386. ZPP, jer je apelantov uspjeh u ovoj parnici ocijenio sa oko 20%, pa mu je s tim u vezi dosuđen srazmjeran dio troškova u iznosu od 732,30 KM.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 672 od 4. decembra 2007. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu djelimično preinačio na način što su tuženi obavezani da apelantu solidarno na ime naknade štete na ime isplaćene zakupnine-kirije za period od 15. maja 2000. godine do 15. augusta 2004. godine isplate iznos od 7.650,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 13. septembra 2004. godine. Kantonalni sud je, također, usvojio apelantovu žalbu u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i preinačio prvostepenu presudu na način što je obavezao tužene da apelantu solidarno na ime naknade troškova postupka isplate iznos od 1.830,80 KM, umjesto ranije dosuđenog, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, postupajući na temelju odredbe člana

221. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Uvidom u spise predmeta Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona, kada je utvrdio odgovornost prvotuženog za štetu pričinjenu apelantu na predmetnom objektu. Prema ocjeni ovog suda, prvotuženi je odgovoran za sva oštećenja na apelantovom objektu, od trenutka kada ga je napustio njegov vlasnik do trenutka vraćanja u posjed vlasniku, odnosno zbog toga što prvotuženi nije preduzeo nikakve mjere radi zaštite predmetnog objekta. Također, smatra pravilnim stav prvostepenog suda da je odgovornost drugotuženog neupitna, pa su stoga tuženi solidarno odgovorni za štetu pričinjenu apelantu kako na samom objektu, tako i u vezi sa otuđenim pokretnim stvarima iz objekta. Kantonalni sud je, dalje, ocijenio osnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu isplaćenih stanarina-kirija za period od 15. maja 2000. godine do 15. augusta 2004. godine, koju je plaćao po ugovoru o zakupu stana u Nevesinju. Uvidom u Ugovor o zakupu stana od 1. marta 2002. godine utvrđeno je da iz njega proizlazi da zakupodavac stana Boris Kolar apelantu iznajmljuje stan u Nevesinju, u Ulici Riste Prorokovića broj 5, površine 40 m2, te da se apelant obavezuje zakupodavcu mjesečno na ime zakupnine plaćati iznos od 150,00 KM. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da upravo zbog toga što apelantu krivnjom tuženih nije vraćen u posjed njegov objekt, zato što je bio devastiran i zato što nije bio uvjetan za normalan život, apelant je bio prisiljen iznajmljivati i plaćati zakupninu za iznajmljeni stan u Nevesinju, zbog čega je pretrpio štetu koju su mu tuženi dužni nadoknaditi. Međutim, isto tako ovaj sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da su mu tuženi dužni i ubuduće isplaćivati naknadu na ime zakupnine, jer se, prema ocjeni suda, radi o budućim potraživanjima koja apelant može ostvariti njihovim dospijećem. Preinačavanjem prvostepene presude Kantonalni sud je preinačio i odluku o troškovima parničnog postupka primjenom odredaba čl. 383. i 386. ZPP, vodeći računa o postignutom apelantovom uspjehu u ovom postupku, pa je primjenom odredaba člana 229. stav 1. tačka 4. u vezi sa članom 224. stav 1. tačka 5. i članom 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 900680 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine reviziju prvotuženog uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako da je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotuženog za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.320,00 KM.

12. Razmatrajući reviziju prvotuženog, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 172. ZOO kojom je propisana odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem funkcije. Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev za reviziju prvotuženog osnovan, jer, prema ocjeni ovog suda, nije bilo materijalnopravnog osnova da nižestepeni sudovi odgovornost prvotuženog vežu za primjenu odredbe člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona zbog toga što je apelantu predmetni objekt vraćen u posjed u skladu sa odredbama navedenog zakona u novembru 1999. godine, tj. preuzimanjem u posjed predmetnog objekta obnovljenog u skladu sa odredbama tripartitnog ugovora. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant je sa navedenim datumom i prema navedenim odredbama zakona vratio u posjed svoju nekretninu koja je bila napuštena usljed ratnih okolnosti. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant predmetni objekt odmah nakon preuzimanja ustupio na privremeno korištenje Ekremu Zvoniću na period od tri mjeseca, koji je nakon dogovorenog roka ključeve objekta predao nadležnom organu prvotuženog umjesto apelantu. Uvidom u odredbe tripartitnog ugovora Vrhovni sud je utvrdio da je apelant kao vlasnik predmetnog objekta bio dužan da se vrati u popravljeni objekt u roku od trideset dana od dana završetka planiranih radova i prijema ključeva objekta, što apelant nije učinio. Kako je članom 8. tačka 5. regulirano da, u slučaju spriječenosti za povratak, vlasnik obnovljenog objekta pristaje i postupit će u skladu sa članom 6. ugovora kojim je definirano da u slučaju da se vlasnik popravljene kuće ne vrati u predviđenom roku a nije mu dozvoljeno produženje roka povratka, nadležni općinski organ može u obnovljeni objekt privremeno smjestiti raseljena lica na rok ne duži od tri godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je, dalje, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja konstatirao da je nadležni organ prvotuženog ključeve od predmetnog objekta dao drugotuženom, ali da nikad nije donio rješenje na osnovu kojeg bi prvotuženi i raspolagao ovim pravom iz ugovora. Vrhovni sud smatra da, i pored ovog propusta prvotuženog, ne može se izvesti zaključak da je prvotuženi postupio nezakonito, jer iz sadržine tripartitnog ugovora sa kojom se apelant, kako je već navedeno, saglasio prvotuženom je data mogućnost privremenog raspolaganja predmetnim objektom na period ne duži od tri godine radi privremenog smještaja raseljenih lica. Prema tome, kako se drugotuženi uz saglasnost prvotuženog uselio u predmetni objekt, nakon čega je u roku od dvije godine iseljen, dakle, u roku u okviru kojeg je prvotuženi imao pravni osnov za preduzimanje navedenih radnji, prema ocjeni ovog suda, nema osnova za odgovornost prvotuženog u pogledu bilo kakve štete koju apelant traži zbog posljedica nastalih isključivo radnjama privremeno useljenog lica, drugotuženog za što je ovaj u krivičnom postupku pravomoćnom Presudom ovog suda broj K- 012621/06 od 12. septembra 2006. godine i proglašen krivim u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP.

13. Vrhovni sud je, na kraju, zaključio da je apelant na temelju tripartitnog ugovora ovlastio prvotuženog da može u obnovljeni objekt smjestiti raseljeno lice u slučaju da se on u njega ne vrati u predviđenom roku, pa kako nije postupio u skladu sa odredbama navedenog ugovora i kako se nije vratio u obnovljeni objekt u roku od trideset dana od dana prijema ključeva obnovljenog objekta, to smatra da ne postoji odgovornost prvotuženog za štetu koja je nastala boravkom drugotuženog u apelantovoj kući, kao licem koje je, prema ocjeni ovog suda, isključivo odgovorno za sve štetne posljedice nastale njegovim boravkom u predmetnom objektu. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da prvotuženi osnovano revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te da postoji njegova pasivna legitimacija koja, nasuprot stavu izraženom u drugostepenoj presudi, nema osnova u odredbi člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona, pa je primjenom člana 250. stav 1. ZPP reviziju prvotuženog uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. S tim u vezi, također je preinačio i odluku o troškovima postupka shodno članu 397. stav 2. ZPP u odnosu na prvotuženog na način da je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji prvenstveno navodi hronologiju postupanja redovnih sudova. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava u postupku pred Vrhovnim sudom, konkretno člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona. Smatra da je Vrhovni sud prvotuženog neosnovano oslobodio obaveze na naknadu za pričinjenu štetu, jer je, kako navodi, shodno navedenoj odredbi zakona „nadležni organ prvotuženog je bio odgovoran i dužan da se stara o napuštenim nekretninama i za sva oštećenja na istim nastala od trenutka kada je nekretnina napuštena od njenog vlasnika do njenog vraćanja u posjed vlasniku“. Osim toga, tvrdi da prvotuženi nije preduzeo potrebne mjere radi zaštite njegovog objekta, a koje je bio dužan preduzeti.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji, da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i datom obrazloženju u njoj. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer smatra da je presuda tog suda donesena u skladu sa Zakonom i Ustavom BiH.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03) relevantne odredbe glase:

Član 17d. stav 3.

Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena ili zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku.

VI. Dopustivost

17. Shodno članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Shodno članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 900680 08 Rev od 20. oktobra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

22. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza.

23. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio naknadu štete, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. Shodno navedenom, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je Vrhovni sud u postupku odlučivanja po izjavljenoj reviziji prvotuženog proizvoljno primijenio materijalno pravo, član 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona, i prvotuženog neosnovano oslobodio obaveze plaćanja naknade za pričinjenu štetu na predmetnom objektu, odnosno zato što nije preduzeo potrebne mjere radi zaštite njegovog objekta.

25. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoj principijelan stav prema kojem, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora.

26. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da iz činjeničnog stanja slijedi da je u predmetnom parničnom postupku bilo sporno postojanje odgovornosti tuženih za štetu pričinjenu na apelantovoj nekretnini - predmetnom objektu koji je obnovljen nakon prestanka ratnih okolnosti donatorskim sredstvima DRC-a na temelju tripartitnog ugovora zaključenog 29. oktobra 1998. godine između DRC-a, apelanta i prvotuženog, koji je apelant preuzeo u posjed u novembru 1999. godine u skladu sa članom 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona i odredbama tripartitnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud utvrdili da su tuženi solidarno odgovorni za pričinjenu štetu apelantu, kao vlasniku predmetnog objekta, u iznosu od 4.120.60 KM. Iz obrazloženja presuda ovih sudova Ustavni sud primjećuje da su odgovornost prvotuženog za pričinjenu štetu apelantu sudovi upravo temeljili na odredbi člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona.

27. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, suprotno stavu nižestepenih sudova, zaključio da su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu, zaključivši da su tuženi solidarno odgovorni za pričinjenu štetu, jer, prema ocjeni ovog suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da nije bilo materijalnopravnog osnova da se odgovornost prvotuženog veže za primjenu odredbe člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona.

28. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 17.d stav 3. propisano da je Nadležni organ odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena ili zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ne može ustanoviti da je obrazloženje presude Vrhovnog suda proizvoljno zbog sljedećih razloga: Iz obrazloženje presude Vrhovnog suda argumentirano proizlazi da nema odgovornosti prvotuženog za štetu prema članu 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona, jer je apelantu upravo na temelju navedenih odredbi Zakona predmetni objekt, nakon što je obnovljen od posljedica ratnih dešavanja, vraćen u posjed u novembru 1999. godine. Ustavni sud smatra da je svako daljnje postupanje sa navedenim objektom predmet tripartitnog ugovora, tj. obligacionog odnosa, sa kojim odredbama ugovora je apelant bio saglasan.

29. Ustavni sud ne može ustanoviti da je obrazloženje presude Vrhovnog suda proizvoljno i zbog razloga, odnosno mogućnosti koje je apelant imao nakon preuzimanja u posjed objekta, ali koje nije koristio, tj. da nakon uvođenja u posjed obnovljeni objekt nastavi da koristi i da na taj način spriječi prvotuženog da postupi po odredbama tripartitnog ugovora i drugotuženom dâ saglasnost za njegovo korištenje. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje za svoj zaključak u pogledu primjene materijalnog prava kada je Vrhovni sud naglasio da na konkretan odnos i u predmetnom slučaju na prvotuženog ne treba primijeniti odredbe člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona, jer je daljnje postupanje prvotuženog sa predmetnim objektom obligacioni odnos utemeljen na odredbama tripartitnog ugovora, koji ne predviđa odgovornost prvotuženog u slučaju davanja saglasnosti trećem licu da se useli u njega ukoliko se apelant u svoj objekt ne vrati u ostavljenom roku, te stoga ne postoji odgovornost prvotuženog za nastalu štetu pričinjenu boravkom drugotuženog u predmetnom objektu.

30. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

32. U situaciji kada je Vrhovni sud argumentirano obrazložio svoju odluku da nije bilo materijalnopravnog osnova da se odgovornost prvotuženog veže za primjenu odredbe člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona, ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-190/10 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio