Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1087/10 (A. S.)
Odluka donesena 14. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član porodičnog domaćinstva
- Šta se ne smatra domom
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1087/10
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1087/10, rješavajući apelaciju Arifa Samardžića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M.Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Arifa Samardžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042905 09 Gž od 29. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042905 03 P od 27. aprila 2009.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Arif Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Sofka Osmančević, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042905 09 Gž od 29. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042905 03 P od 27. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, koje zastupa Grad Banja Luka kao tuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i zastupnika tužene G. K. (u daljnjem tekstu: drugotužena) 3. decembra 2010. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i prvotuženi 20, 10. i 6. decembra 2010. godine dostavili su odgovore na apelaciju. Drugotužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. februara 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 042905 03 P od 27. aprila 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva stekao stanarsko pravo na stanu u Banjoj Luci (u izreci presude precizirana adresa stana, u daljnjem tekstu: sporni stan), zbog čega su prvotuženi i drugotužena dužni priznati i trpjeti da se apelantu preda sporni stan na korištenje, da mu se naknade troškovi postupka, te da se naloži donošenje odgovarajućih akata na osnovu kojih će on zaključiti ugovor o korištenju spornog stana. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima propisano da se korisnikom stana smatra nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive. Odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano je da nakon smrti nosioca stanarskog prava stan nastavljaju koristiti članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji će sa vlasnikom stana zaključiti ugovor o korištenju. Odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano je da članovi porodičnog domaćinstva koji su živjeli sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo na povrat stana. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelantova majka koristila sporni stan, da je imala ugovor o korištenju spornog stana i da je umrla 5. septembra 1994. godine. Nesporno je i da je vođen postupak pred organom uprave za utvrđivanje nesmetanog i trajnog korištenja stana poslije smrti nosioca stanarskog prava, te da je 19. decembra 2006. godine apelantov zahtjev odbačen zbog nenadležnosti. Međutim, sporno je da li apelant ima pravo na nesmetano i trajno korištenje stana, odnosno da li potvrda o mjestu prebivališta može biti isključivi dokaz ekonomske zajednice života apelanta i njegove majke. Utvrđujući navedeno, Osnovni sud je istakao da je izvršio uvid u materijalne dokaze, te da je saslušao veći broj svjedoka nakon čega je zaključio da apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svoje majke. Naime, iz apelantovog iskaza slijedi da se oženio 1975. godine, da se on nakon razvoda preselio kod majke, da su nakon određenog vremena on i supruga ponovo odlučili da žive zajedno i da su živjeli kao podstanari, da je ponovo došlo do prekida braka, da se supruga vratila da živi sa svojim roditeljima, a da se on vratio da živi kod majke, te da je sve vrijeme mijenjao mjesto boravka. Iz iskaza svjedoka koji su tvrdili da je apelant živio s majkom slijedi da njima nije bilo poznato gdje su djeca išla u školu, a bilo im je poznato da je apelant sve vrijeme živio s majkom, a jedan od svjedoka je tvrdio da je apelant stalno živio s majkom, dok je njegova supruga povremeno dolazila. Osnovni sud je istakao da nije poklonio vjeru iskazima ovih svjedoka, jer su bili neodređeni i uglavnom im nisu bili poznati detalji o apelantovom odnosu sa suprugom, nije im bilo poznato gdje su djeca išla u školi, a bilo im je poznato da je apelant sve vrijeme živio s majkom. Uostalom, i apelant je tvrdio da nije sve vrijeme živio s majkom, već da je živio kao podstanar i da se prijavljivao na adresi kod sestre (Ulica Miće Radakovića broj 1). Dalje, kćerka apelantove sestre je izjavila da njen ujak nikada nije živio na adresi njene majke (apelantove sestre), nego da je živio u Ulici Rade Vranješević broj 41. Druga svjedokinja je izjavila da je apelant živio sa majkom, ali da joj nije poznato da li je prekinuta bračna zajednica između apelanta i njegove supruge. Osnovni sud je istakao da nije mogao pokloniti vjeru iskazima ovih svjedoka, jer su u suprotnosti sa pojedinim materijalnim dokazima, pa čak i sa apelantovim iskazom. Iz izvoda iz matične knjige rođenih slijedi da je apelant 9. aprila 1982. godine zaključio brak sa A. S., da je odredbama člana 4. Porodičnog zakona propisano da je brak uređena zajednica muškarca i žene, a da je apelant 1982. godine zaključio brak sa A. S. i samim tim sve vrijeme, sve do napuštanja Banje Luke, bio sa A. S. u toj zajednici. Iz uvjerenja Ministarstva odbrane i uvjerenja Centra javne sigurnosti Banja Luka slijedi da je apelant bio prijavljen na adresi stana njegove sestre (Ulica Miće Radakovića broj 1). Prema potvrdi Gradske uprave, apelant je bio na glasačkom mjestu koje pripada navedenoj ulici. Iz potvrde predsjednika kućnog savjeta slijedi da je apelant povremeno, u periodu od 1975. godine, živio s majkom i da je potrošnja vode plaćana nekada za jednog člana, nekada za dva, iako nije vidljivo na čije ime je plaćana voda. Iz uvjerenja MUP-a slijedi da je apelant od 13. juna 1975. godine do 22. maja 1987. godine stanovao na adresi spornog stana, a da je od 22. maja 1987. godine prijavio mjesto prebivališta u Ulici Rade Vranješević, te da iz potvrde Telekoma Srpske slijedi da je apelant bio pretplatnik telefonskog broja u Ulici Rade Vranješević. Osnovni sud je, dalje, naveo da tužena strana utemeljeno ističe da prijava o mjestu prebivališta ne može biti jedini dokaz u utvrđivanju da li je postojala ekonomska zajednica života, budući da se promjena prebivališta može izvršiti na osnovu slobodnog zahtjeva koji se podnosi kod nadležnog Centra javne sigurnosti Banja Luka. Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza slijedi da je apelant sa svojom suprugom i djecom bio u ekonomskoj zajednici, a da je formalno prijavio mjesto prebivališta kod majke, što je vrlo čest slučaj da se djeca prijavljuju kod roditelja s ciljem da, nakon njihove smrti, ostvare pravo stjecanja statusa nosioca stanarskog prava kao članovi porodičnog domaćinstva. Osnovni sud je zaključio da apelant nije živio u ekonomskoj zajednici sa svojom majkom zbog čega je odbio njegov tužbeni zahtjev.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud donio je Presudu broj 71 0 P 042905 09 Gž od 29. decembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svoje majke. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 47. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano i za nosioca stanarskog prava, kada povremeno navraća u stan, da se smatra da je prestao neprestano koristiti stan, i to je jedan od razloga za otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava. Odredbama člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojim temelje svoj zahtjev, odredbama člana 123. istog zakona propisano je da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojim temelji zahtjev, a odredbama člana 126. ZPP propisano je da, ako se na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka činjenica, sud će o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Okružni sud je istakao da je utemeljen stav prvostepenog suda da sama prijava prebivališta ne znači ekonomsku zajednicu života, jer bi apelant morao dokumentirati dokazom da boravi na toj adresi, što u konkretnom nije slučaj. Uvjerenje MUP-a ne može se smatrati vjerodostojnim dokazom u ovoj pravnoj stvari, zato što u tom uvjerenju stoji da je apelant svoje prebivalište prijavio na adresi spornog stana 2001. godine, kada je u tom stanu živjela drugotužena, tako da se ne može prihvatiti boravak dvije porodice u istom stanu. Osim toga, apelant navodi da živi i boravi u Visokom, što znači da ne stanuje na prijavljenoj adresi, tako da se svaki podatak mora uzeti s rezervom i ocijeniti u sklopu sa ostalima dokazima. Okružni sud je istakao da, kako apelant u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima nije dokazao da je sa svojom majkom neprekidno živio više od deset godina, neosnovan je njegov tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da suđenje nije bilo nepristrano, zato što je Z. K. bio sudija Okružnog suda, a potom i advokat, a njegova supruga (drugotužena) pravnik je u Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske. Dalje, imalo se utisak da se radi o bračnom sporu, jer nije uzeto u obzir da dva lica mogu živjeti odvojeno i ako se ne razvedu. Apelant navodi da nije utemeljen stav suda u vezi sa iskazima svjedoka, odnosno nejasno je zašto sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka, susjedu, koji je tvrdio da je apelant sve vrijeme živio s majkom. Apelant navodi i da sud nije prihvatio prijavu i uvjerenje MUP-a i zato što se on na adresi spornog stana prijavio 2001. godine. Međutim, da je sud detaljnije razmotrio predmet, jasno bi mu bilo da se apelant 2001. godine prijavio na tu adresu, jer se sporni stan danas vodi na njegovoj majci. Logično je da je prilikom izdavanja lične karte kao mjesto prebivališta prijavio adresu stana svoje majke. Drugotužena nelegalno koristi stan i nema nikakvo rješenje. Apelant navodi da je ovakvim odlukama redovnih sudova vraćen u status iz 1993. godine, kada je bio potpuno obespravljen, te da mu je zbog svega navedenog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom.
b) Odgovor na apelaciju
9. Okružni sud je istakao da apelacija nije osnovana, te da nisu utemeljeni apelantovi navodi da je revizija nedopuštena, jer se radi o utvrđujućoj parnici, u prvostepenoj i drugostepenoj presudi nije naznačena vrijednost spora, a odredbom člana 237. stav 3. ZPP propisano je da izuzetno sud može dopustiti reviziju u svim predmetima.
10. Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci, istaklo je da su neosnovani apelantovi navodi, jer je u postupku utvrđeno da on nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke. Osim toga, apelanta zastupa lice koje više ne obavlja poslove advokata.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93 i 12/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
13. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 042905 09 Gž od 29. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
19. Prije svega, Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojem je apelant tražio se utvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva stekao stanarsko pravo na spornom stanu, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno ocijenili dokaze i zato što sudovi nisu bili nepristrani.
21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud ocjenjuje obrazloženje redovnih sudova argumentiranim i logičnim. Naime, Ustavni sud nalazi da odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisuju: Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelant, u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP, dokazima koje je predložio nije dokazao da je neprekidno živio sa svojom majkom, nosiocem stanarskog prava, u ekonomskoj zajednici u istom stanu i time, u skladu sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima, stekao status člana porodičnog domaćinstva. U odnosu na navode iz apelacije da sudovi nisu prihvatili dokaze iz kojih slijedi da je apelant sve vrijeme stanovao sa svojom majkom, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje redovnih sudova iz kojih slijedi da nije poklonjena vjera iskazima ovih svjedoka, zato što su bili neodređeni, odnosno zato što su u suprotnosti sa pojedinim materijalnim dokazima, pa čak i sa iskazom samog apelanta. Osim toga, Ustavni sud smatra logičnim i stav redovnih sudova da sama prijava prebivališta, po automatizmu, ne znači (i) ekonomsku zajednicu života, jer bi apelant morao dokazati da zaista i boravi na toj adresi, što u konkretnom nije slučaj. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud podsjetio na odredbu člana 47. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojim je i za samog nosioca stanarskog prava (što apelant nikada nije bio) propisano kada povremeno navraća u stan da se smatra da je prestao neprestano koristiti stan, i to je jedan od razloga za otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava. Dakle, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u dijelu procjene činjenica i dokaza od redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatirati da odluke redovnih sudova krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je odbijen apelanov tužbeni zahtjev. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da nisu utemeljeni apelantovi navodi kojim je ukazivao na proizvoljnost u utvrđenom činjenično stanju i u ocjeni dokaza.
23. U odnosu na apelantove navode kojim se ukazuje na pristranost sudova, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je muž drugotužene bio sudija Okružnog suda, a drugotužena je zaposlena u Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske. Ustavni sud smatra da apelant tvrdnje o subjektivnoj pristranosti nije potkrijepio relevantnim činjenicama. S druge strane, Ustavni sud naglašava da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da su sudovi bili nepristrani. Međutim, u konkretnom slučaju navedenog nema. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelantove navode ocjenjuje kao neosnovane.
24. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
25. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Apelant traži utvrđenje da je kao član porodičnog domaćinstva svoje majke stekao stanarsko pravo. Međutim, apelant nije predočio dokaze na osnovu kojih bi u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima stekao status člana porodičnog domaćinstva. Dakle, apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će njegovom zahtjevu za utvrđenje prema Zakonu o stambenim odnosima biti udovoljeno.
26. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani, budući da apelant nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na dom
27. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
28. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56, stav 31).
29. Apelant smatra da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva svoje majke stekao stanarsko pravo došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora najprije utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li pobijane presude predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju sporni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, jer je u postupku utvrđeno da apelant nije živio u predmetnom stanu i da nije obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja u tom stanu, nego je povremeno dolazio svojoj majci. U tom smislu Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u sličnim predmetima. U predmetu broj AP 142/02 Ustavni sud je izrazio stav: «Ne predstavlja apelantov dom stan u kojem je apelant, odlaskom na rad u inozemstvo 1969. godine, prekinuo faktičku zajednicu života sa svojom majkom, u kojem nije niti živio, niti obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanje, odnosno ostvario dovoljno jaku vezu kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 142/02 od 15. juna 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 40/04, stav 24). Ni apelantov navod, iznesen u apelaciji, da se „imalo utisak da se radi o bračnom sporu, jer nije uzeto u obzir da dva lica mogu živjeti odvojeno i ako se ne razvedu“, nije mogao dovesti do drukčijeg zaključka Ustavnog suda, jer lica koja su u braku, koja, dakle, nisu razvedena, uobičajeno ne žive odvojeno.
31. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
32. U situaciji kada su redovni sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelantov zahtjev za utvrđenje da je kao član porodičnog domaćinstva svoje majke stekao stanarsko pravo na stanu na kojem je njegova majka bila nositeljica stanarskog prava, kada apelant nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kada se sporni stan ne može smatrati apelantovim domom, ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić