Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2809/12 (M.T.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2809/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 2809/12, rješavajući zahtjev M.T. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev M.T. za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje kazne zatvora izrečene pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj 64 0 K 016615 10 K od 30. juna 2011. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. M.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Mostara, podnio je 27. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 64 0 K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 64 0 K 016615 11 K 2 od 25. aprila 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj 64-0-K-016615 10 K od 30. juna 2011. godine, odnosno «poduzimanje bilo kakvih kazneno pravnih procesnih radnji do donošenja odluke o meritumu po ovoj apelaciji [...]».

2. Presudom Općinskog suda broj 64-0-K-016615 10 K od 30. juna 2011. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 64 0 K 016615 11 Kž od 6. marta 2012. godine, apelant je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela bludnje radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom spolni odnos s djetetom iz člana 207. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa ga je sud primjenom navedenog zakonskog propisa i člana 42. i 43. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zatvora. Primjenom odredbe člana 76. KZ FBiH apelantu je uz izrečenu kaznu zatvora izrečena i sigurnosna mjera zabrana obavljanja zvanja nastavnika u trajanju od tri godine, jer je apelant krivično djelo počinio u vezi sa svojim pozivom, te zbog postojanja opasnost da bi takvo obavljanje moglo potencijalno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, odnosno zvanje i dužnost. Također, primjenom odredbi člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.450.00 KM i sudski paušal u iznosu od 100,00 KM. Primjenom odredbe člana 212. stav 3. ZKP FBiH oštećene su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućene na parnicu.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 K 016615 11 K 2 od 25. aprila 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio zamjenu kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine novčanom kaznom. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odredbom člana 43.a) Zakona o izmjenama i dopunama KZ FBiH («Službene novine FBiH» broj 42/10) propisano da se izrečena kazna zatvora do jedne godine može, na zahtjev osuđenika, zamjeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku od 30 dana. Također, Općinski sud je naveo da je zamjena kazne zatvora novčanom kaznom zakonom predviđena samo kao mogućnost, što upućuje da se u konkretnom slučaju radi o diskrecionom pravu suda u pogledu primjene navedene zakonske odredbe, a ne o obavezi suda. Nadalje je istaknuto da je sud, pri ocjeni da li će uvažiti zahtjev osuđenika i izrečenu kaznu zatvora zamijeniti novčanom kaznom, dužan voditi računa o svim okolnostima koje se odnose na krivično djelo i osobu osuđenika, odnosno, da bi zamjena kazne zatvora novčanom kaznom imala opravdanje samo u slučajevima kada sud ocjenom svih okolnosti zaključi da se i novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, cijeneći vrstu i težinu krivičnog djela, društvenu opasnost istog, posebno cijenio činjenicu da su predmetnim krivičnim djelom oštećena malodobna djeca, odnosno učenice koje moraju uživati posebnu zaštitu društva, te činjenicu da je predmetno krivično djelo počinio apelant kao nastavnik kome su djeca bila povjerena radi odgoja i obrazovanja, te da je isti izvršenjem krivičnog djela iskoristio i zloupotrijebio svoj položaj nastavnika, kao i broj oštećene djece predmetnim krivičnim djelom, što povećava društvenu opasnost djela, zbog čega je sud odbio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Konačno, Općinski sud je naveo da se novčanom kaznom, u konkretnoj situaciji, ne može postići svrha kažnjavanja propisana članom 42. KZ FBiH, niti svrha izvršenja kazne zatvora i da kao takva ne može preventivno uticati na apelanta kao počinitelja da ubuduće ne čini krivična djela, niti na druge potencijalne počinitelje krivičnih djela, zbog čega je na osnovu člana 43. a) KZ FBiH odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da je odredbom člana 43.a) KZ FBiH određeno da ocjenu opravdanosti zamjene izrečene kazne zatvora u trajanju do jedne godine novčanom kaznom vrši sud, te stoga, ocjena suda da zahtijevana zamjena izrečene kazne zatvora novčanom kaznom nije opravdana, sama po sebi i ne predstavlja povredu krivičnog zakona. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da navedena zakonska odredba mogućnost zamjene veže isključivo za visinu izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine, i kad se ne bi cijenile druge relevantne okolnosti osim visine izrečene kazne, zamjena bi bila obligatorna. S obzirom na navedeno zakonsko određenje, Kantonalni sud je ocijenio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, samo uslov da se može podnijeti zahtjev za zamjenu. Kako navedena odredba ne propisuje druge uslove, to je sud dužan ocijeniti relevantne okolnosti radi ocjene jesu li ispunjeni uslovi za njenu primjenu, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

5. Odlučujući o molbi apelanta kojom je tražio prolongiranje izvršenja kazne zatvora iz razloga predviđenih odredbama člana 27. stav 1. tačka 8. Zakona o izvršenu kaznenih sankcija u Federaciji BiH Općinski sud u Livnu je donio Rješenje, broj 68 0 K 022282 12 Iks od 3. jula 2012. godine kojim je odložio početak izdržavanja kazne zatvora za period od pet mjeseci. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je sud nakon razmatranja molbe i priloženih dokaza došao do zaključka da bi upućivanjem apelanta na izdržavanje kazne zatvora dovelo u pitanje izdržavanje porodičnog domaćinstva, te je sud našao da postoje opravdani razlozi za odlaganje početka izdržavanja kazne zatvora.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3. h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da su osporena rješenja donesena kao rezultat nezakonite, proizvoljne i diskriminirajuće primjene odredbe člana 43a. KZ FBiH, te nepravilnog postupka u cijelini, u smislu odredbe člana 6. stav 1. i člana 4. Protokla broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant naglašava da je u skladu sa odredbom člana 43a. KZ FBiH podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom jer su se za to stekli svi zakonom predviđeni uslovi, međutim zahtjev je odbijen uz obrazloženje da je sud vodio računa o svim okolnostima koji se odnose na krivično djelo i osobu osuđenika «tako da se postupak pretvorio u ponovno suđenje». U vezi s tim apelant je istakao da zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom treba cijeniti isključivo u sferi osuđenika, njegovoj slobodno izraženoj volji, a ne isključivo u sferi diskrecionog prava suda. Naime, prilikom izricanja kazne zatvora u trajanju od jedne godine prvostepenom sudu su bile poznate mogućnosti odredbe člana 43.a) KZ FBiH i tom prilikom je sud cijenio vrstu i težinu krivičnog djela, njegovu društvenu opasnost, kao i zaštićeno dobro. Apelant je u dopuni apelaciji dostavio neke odluke Suda BiH kao primjer važeće sudske prakse Suda BiH koja je suprotna praksi sudova u Federaciji BiH što ukazuje na kršenje principa vladavine prava.

7. S obzirom na sve navedeno apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložio početak izvršenja presude Općinskog suda od 30. novembra 2011. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelant navodi da je u ranije podnesenoj apelaciji AP 1606/12 već tražio donošenje privremene mjere, koja je odbijena kao neosnovana. Naveo je da je Općinski sud u Livnu rješenjem od 3. jula 2012. godine odložio početak izvršenja presude za period od pet mjeseci te da je taj rok istekao, te da se mora javiti KPZ Mostar radi izdržavanja kazne.Apelant zbog svega navedenog smatra osnovanim podneseni zahtjev za donošenje privremene mjere.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te u vezi s tim narašuvanja principa vladavine prava odnosno pravne sigurnosti, koja će Ustavni sud morati ispitati prilikom odlučivanja o apelaciji. Naime, u konkretnom slučaju apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 43a. KZ FBiH od strane redovnih sudova koji prilikom ocjene zahtjeva za zamjenu kazne zatvora ponovo vrše ocjenu okolnosti koje utiču na odmjeravanje i individualizaciju kazne što je sud već učinio prilikom izricanja kazne. U vezi sa ovim pitanjem apelant ukazuje na stajalište Sud BiH dostavljajući rješenja navedenog suda donesena povodom istog pravnog pitanja, a koja je Sud BiH riješio i obrazložio upravo suprotno stajalištu Općinskog i Kantonalnog suda u konkretnom slučaju zauzevši stav da je mogućnost predmetne zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, ostavljena na volju osuđenom te da sud u tom postupku nije ovlašten da ponovo preispituje pravosnažnu presudu na šta se u končanici i svodi postupak zamjene kazne zatvora novčanom kaznom u praksi entitetskih sudova. Ustavni sud smatra da iz svega navedenog jasno proizlazi da predmetna apelacija otvara ozbiljna pitanja kršenja principa pravne sigurnosti jer na području Bosne i Hercegovine postoji neujednačena praksa u pogledu primjene instituta zamjene kazne zatvora novčanom kaznom.

10. S obzirom na sve navedeno i činjenicu da predmetna apelacija pokreće pitanje kršenja temeljnih ustavnih prava Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi razlog da se ne udovolji apelantovom zahtjevu da se privremeno odloži izdržavanje kazne zatvora, a što je već učinio Općinski sud u Livnu odgodivši početak izdržavanja kazne zatvora na period od pet mjeseci, a koji je, u međuvremenu, istekao. Navedeno tim prije što apelant u ovom trenutku, osim apelacije, nema na raspolaganju drugi djelotvoran pravni lijek kojim bi, eventualno, osporio zakonitost osporenih rješenja. Uostalom, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

11. Stoga, imajući u vidu ozbiljna ustavna pitanja koja se pokreću apelacijom i koja je neophodno meritorno ispitati, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu apelanata i postupka pred Ustavnim sudom da se privremeno do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji odloži izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda, broj 64 K 016615 10 K od 30. juna 2011. godine.

12. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2809/12 (M.T.) | Sudska praksa | Aktio