Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-289/13 (J. P.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-289/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 289/13, rješavajući zahtjev Z. M. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Josipa Pavlovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 23. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 001703 11 Rev od 30. oktobra 2012. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 001703 10 Gž od 17. juna 2011. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud ) broj 07 53 P 001703 98 P od 15. januara 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja presude Kantonalnog suda broj 53 0 P 001703 10 Gž od 17. juna 2011. godine koje se provodi u predmetu Općinskog suda broj 53 0 P 001703 11 I.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 001703 98 P od 15. januara 2010. godine naloženo je apelantu i drugotuženoj Gloriji Pavlović (u daljnjem tekstu: drugotužena) da tužitelju «Auto-kuća Čapljina» d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) predaju u posjed rezervne dijelove, precizno navedene u izreci presude, koji su tužiteljevo vlasnišvo a koji se nalaze u poslovnom objektu koji je u vlasništvu apelanta i drugotužene u Čapljini (stav I izreke presude). Istom presudom je naloženo apelantu da tužitelju preda u posjed specijalne alate, preciznije označene u izreci presude, koji su tužiteljevo vlasništvo a nalaze se u poslovnom objektu apelanta (stav II izreke presude). Apelant i drugotužena su obavezani solidarno naknaditi štetu tužitelju nastalu pogoršanjem i propašću stvari i rezervnih dijelova i opreme za automobile iz stava I tužbenog zahtjeva u iznosu od 45.482,33 KM u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom izvršenja (stav III izreke presude). Navedenom presudom obavezan je apelant tužitelju naknaditi štetu zbog pogoršanja i propasti stvari, specijalnih alata iz stava II tužbenog zahtjeva u iznosu od 20.411,45 KM u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom izvršenja (stav IV izreke presude). Apelant i drugotužena su oabvezani solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporan prigovor pasivne legitimacije drugotužene (koja je razriješena dužnosti skladištara kod tužioca), zatim pravni osnov tužbenih zahtjeva, visina tužbenih zahtjeva, dok nije sporno da se predmetni rezervni dijelovi i dio opreme nalaze u posjedu apelanta. Također, nije sporno da je apelantu i drugotuženoj 31. decembra 1997. godine prestao radni odnos kod tužioca. Dalje je navedeno da nije sporno da je apelant suosnivač tužioca. Međutim, sporan je osnov tužbenog zahtjeva obzirom da je apelant tokom postupka isticao da između njega i tužioca kao suosnivača predmetnog društva sa ograničenom odgovornošću nije izvršena diobena bilansa, da su mu povrijeđena imovinska prava po osnovu 35% udjela radi čega je bio prinuđen da sredstva koja su se zatekla u njegovom posjedu zadrži do odluke suda o njegovom tužbenom zahtjevu protiv tužioca. Općinski sud je, pozivajući se na član 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima zaključio da je tužioc u konkretnoj pravnoj stvari podnio vlasničku tužbu upravljenu na povrat stvari tzv. rei vindicatio kojom vlasnik neposjednik zahtijeva od nevlasnika da mu povrati njegovu stvar u posjed, a te stvari je tužioc identificirao, individualizirao i poimenično odredio.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke.
Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je donio presudu broj 53 0 P 001703 10 Gž od 17. juna 2011. godine kojom je žalbu tužitelja djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu III izreke tako da je apelant obavezan tužitelju naknaditi štetu nastalu pogoršanjem i propašću stvari, rezervnih dijelova i opreme iz stava I izreke presude u iznosu od 239.503,65 KM umjesto dosuđenih 45.482,33 KM. Kantonalni sud je također djelimično uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbijen zahtjev tužitelja iz stava IV izreke prvostepene presude za naknadu štete zbog pogoršanja i propasti stvari specijalnih alata iz stava II izreke prvostepene presude u iznosu od 20.411,45 KM. U ostalom dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (stav I i II izreke prvostepene presudepredaja u poshjed rezervnih dijelova i specijalnih alata) žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Navedenom presudom žalba drugotužene je uvažena i u odnosu na tu tuženu tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen. U dijelu odluke o troškovima postupka prvostepena presuda je preinačena i apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 17.480,75 KM umjesto dosuđenih 17.745,00 KM. Navedenom presudom tužitelj je obavezan da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 14.333,50 KM. Tužitelj je obavezan da apelantu i drugotuženoj naknadi troškove za sastav žalbe, dok je zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu odbijen.
5. Protiv drugostepene presude reviziju se podnijele obje parnične stranke. Vrhovni sud je presudom broj 53 0 P 001703 11 Rev od 30. oktobra 2012. godine revizije odbio kao neosnovane.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, da su stvari koje su predmet spora (rezervni dijelovi i alati) imovina tužioca (društvo sa ograničenom odgovornošću), da je apelant isključen iz društva (odluka skupštine društva od 11. novembra 1999. godine) i da su iste u faktičkoj vlasti apelanta, pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima kada je usvojio tužbeni zahtjev tužioca za povraćaj određenih stvari. Dalje je navedeno da je apelant i u reviziji ponovio i tokom postupka isticao tvrdnje da je suvlasnik sa 35% u predmetnim stvarima, po osnovu svog udjela u društvu, a navedene prigovore su po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pravilno ocijenili neosnovanim. Istaknuto je da nakon osnivanja društva uložena novčana sredstva, stvari i prava prestaju biti vlasništvo ulagača i postaju vlasništvo osnovanog društva. Srazmjerno svom ulogu osnivač ili član društva stiče udio u društvu. U skladu s odredbama Zakona o preduzećima odnosno važećeg Zakona o privrednim društvima (član 342. stav 2.), član koji je istupio i član koji je isključen iz društva ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva, dok ne može pridržati nikakvo pravo niti može društvu nametnuti ograničenja na stvarima i pravima koje je unio kao ulog u društvo. Shodno navedenom, kako je dalje navedeno, ako je ulog činilo pravo vlasništva na stvarima one ostaju u imovini društva, a član će biti obeštećen isplatom naknade tržišne vrijednosti udjela. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je tužiocu dosudio naknadu štete nastale pogoršanjem i propašću stvari, rezervnih dijelova i opreme u skladu s odredbama člana 45. stav 3. Zakona o vlasničko pravnim odnosima za vrijeme od kada je apelant nesavjestan posjednik, od kada je po zahtjevu tužioca odbio izvršiti predaju stvari. Visinu naknade štete drugostepeni sud je utvrdio kao razliku u vrijednosti stvari za taj period to jeste na dan 31. decembra 1997. godine i na dan procjene od strane vještaka za vrijeme za koje tužioc nije u posjedu stvari. S obzirom da bi tužioc kao vlasnik stvari, da su stvari bile u njegovom posjedu iste mogao prodati ili koristiti kao dijelove za zamjenu, Vrhovni sud je ocijenio da stvari u tom slučaju ne bi propale i da tužioc ne bi imao štetu koju traži i koja mu pripada. Tužitelju je dosuđen povrat stvari umanjene vrijednosti i naknada štete nastala zbog pogoršanja i propasti stvari, pa se ne može smatrati, kako je zaključio Vrhovni sud, da je apelantu dosuđeno dvostruko ispunjenje jedne iste obaveze, kako je apelant istakao u reviziji.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz odredbi člana II/3. e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i očigledno proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Istakao je da ako je obavezan na povrat svih rezervnih dijelova prema popisu iz prvostepene presude, te specijalnih alata prema istom popisu onda po mišljenju apelanta ne može biti obavezan na novčano obeštećenje, posebno ne za propast stvari. Ako je apelant obavezan da plati na ime pogoršanja i propasti stvari cjelokupnu vrijednost tih stvari onda se ne može obavezati i na povrat. Apelant smatra da je sud morao zahtijevati od tužitelja uređenje tužbe i razdvajanje obaveze u smislu koje se stvari vraćaju a koje se nadoknađuju u novcu zbog pogoršanja odnosno propasti. Apelant smatra da mu je nezakonito nametnuta obaveza dvostrukog ispunjenja (slijedi da su dosuđene «i jare i pare» a po pravilnoj primjeni materijalnog prava moralo je biti dosuđeno «ili jare ili pare»). U okviru prava na pravično suđenje apelant je također naveo i povredu prava na suđenje u razumnom roku i prava na pristup sudu.
8. U zahtjevu za donošenje odluke o privremenoj mjeri apelant je naveo da je jasno da se u konkretnom slučaju radi o istovremenom dvostrukom izvršenju jedne te iste obaveze (i povrat stvari i naknada stvari u novcu) umjesto alternativnog –ili povrat ili nadoknada u novcu. U prigovoru na rješenje o dozvoli izvršenja u predmetu broj 53 0 P 001703 11 I apelant nema mogućnosti s uspjehom isticati prigovore koji zadiru u obveznost izreke pravomoćne presude zbog čega se prijedlog za odgodu predmetnog izvršenja čini opravdanim. Prijedlog odgode izvršenja, kako je naveo apelant, ima opravdanje i u pravomoćnoj odluci o utvrđivanju vrijednosti udjela apelanta u vlasničkoj strukturi tužioca od 35% na dan istupa 31. decembra 1997. godine, a koja je neprovodiva jer suprotna strana uskraćuje predati poslovnu dokumentaciju i to za vrijeme trajanja postupka. Apelant smatra da bi se u konkretnom slučaju radilo o uzajamnosti obveza (predaja dokumentacije i izračun 35% udjela, obračun međusobnih potraživanja i prijeboj, te isplata razlike).
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U vezi sa zahtjevom apelanta da Ustavni sud obustavi izvršenje sudskih odluka kojima su apelantu nametnute obavze vraćanja predmetnih stvari i isplata naknade štete, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda koji se odnose na meritum apelacije, nije naveo bilo kakve druge razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan. Pri tome Ustavni sud naglašava da navodi apelanta o njegovom suvlasničkom udjelu, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić