Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3517/12 (B. B., S. S., R. B. i N. B.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3517/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP-3517/12, rješavajući zahtjev Branka Baraća i dr za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Branka Baraća, Stevke Stjepanović, Radojke Barać i Nade Barać za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Barać, Stevka Stjepanović, Radojka Barać i Nada Barać (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Donjih Karajzovaca, koje zastupa Advokatska kancelarija Đorđa Marića, iz Banja Luke, podnijeli su 4. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 040693 11 Rev od 6. septembra 2012. godine. Apelanti su, također, tražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 040693 07 P od 29. jula 2009. godine obavezana je tužena „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime rente isplati iznos od 17.115,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. jula 2009. godine kao dana donošenja presude do isplate, na ime dospjele zakonske kamate iznos od 17.115,23 KM i troškove parničnog postupka u iznosu od 6.999,00 KM. Apelanti su odbijeni sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 34.230,46 KM od 1. maja 2009. godine i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u predmetnoj parnici, među strankama, bilo nesporno činjenično utvrđenje da je pravni prednik apelanata Milan Barać (pravni prednik apelanata) teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 6. juna 1981. godine te da je sa pravnim prednikom tužene ZOIL Sarajevo-Poslovana jedinica Banja Luka (pravni prednik tužene) 12. aprila 1984. godine zaključio sporazum o vansudskom poravnanju broj AO-451/84, kojim se pravni prednik tužene obavezao da će mu plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 6.500,00 dinara i to svakog mjeseca do 15-og u mjesecu za tekući mjesec. S tim u vezi utvrđeno je da je pravni prednik tužene po navedenom sporazumu ispunjavao svoju obavezu do 1. januara 1990. godine, nakon čega je isplata rente obustavljena. Na temelju nalaza vještaka finansijske struke je utvrđeno da obaveza tužene za period od 16. februara 1997. godine do smrti pravnog prednika apelanata 6. februara 2007. godine iznosi 17.115,23 KM. Osnovni sud je odbio kao neosnovan prigovor tužene da su potraživanja apelanata zastarjela. Prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS-a broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) radi se o povremenim potraživanjima, pa kada se uzme u obzir da je tužba podnesena 16. februara 2000. godine a da apelanti traže dospjelu rentu počev od 16. februara 1997. godine do 6. februara 2007. godine (do smrti pravnog prednika, i rješenja ovog suda o nasljeđivanju beoj 072-0-O-07-000203 od 28. augusta 2007. godine) slijedi da potraživanja dospjela nakon 16. februara 1997. godine nisu obuhvaćena zastarom u smislu člana 372. stav 1. ZOO. O troškovima postupka Osnovni sud je odlučio na temelju čl. 386., 387., i 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dok je o visini kamate odlučio na temelju člana 277. ZOO i istu dosudio apelantima na iznos dospjele rente od dana presuđenja kada je utvrđena njena visina. Dalje odbijen je kao neosnova zahtjev apelanata da im se dosudi zakonska kamata na iznos od 34.230,46 KM, jer je sud cijeneći nalaz vještaka da dospjela renta iznosi 17.115,23 KM u istom iznosu apelantima dosudio zakonsku kamatu. S tim u vezi je ukazao da obaveza plaćanja zatezne kamate nastaje kao posljedica zakašnjenja u ispunjavanju određene obaveze, što je u konkretnom slučaju isplata rente i da obaveza plaćanja zatezne kamate postoji sve do plaćanja glavnice, odnosno do ispunjenja glavne obaveze prema odredbi člana 295. stav 2. ZOO. Dakle sve dok postoji glavno potraživanje zakonska kamata se ne može pribrojiti glavnom dugu, jer je to suprotno odredbi člana 279. ZOO, jer se na taj način po ocjeni suda ostvaruje kamata na kamatu

4. Odlučujući o žalbi tužene podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 040693 10 Gž od 27. aprila 2010. godine žalbu tužene djelimično usvojio, Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 040693 07 P preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o kamati, tako da su apelanti odbijeni sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog potraživanja od 17.115,23 KM, počev od 29. jula 2009. godine do isplate, dok je žalba tužene u preostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Žalba apelanata je djelimično uvažena i prvostepena presuda je u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka preinačena, tako da se naknada troškova postupka povećava sa iznosa od 6.990,00 KM na iznos od 8.178,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate i tužena je obavezana da apelantima naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 868,00 KM.

5. Okružni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 371. ZOO, zaključivši da je nesporno da je u konkretnoj pravnoj stvari riječ o ugovornom odnosu na koji se primjenjuju opšti zastarni rokovi, pa kako je prema stanju spisa posljednja isplata mjesečne rente iz osnova predmetnog sporazuma izvršena za period od 1. jula 1989. godine do 31. decembra 1989. godine, a da je članom III ugovora definisano da tužena plaća pravnom predniku apelanata mjesečnu rentu na ime izgubljene trajne radne sposobnosti, svakog mjeseca do 15-og za tekući mjesec, iz čega proizilazi da je najstarije neispunjenje davanja dospjelo 15. januara 1990. godine. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja kada poslije dospjelosti najstarijeg neispunjenja potraživanja poslije kojeg tužena nije vršila davanja na ime rente, da je riječ o ugovornom odnosu sa opštim zastarnim rokom, da je parnični postupak pokrenut 16. februara 2000. godine, da je period neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja trajao od 15. aprila 1992. godine do 19. juna 1996. godine (kada je ukinuto ratno stanje prema Odluci Narodne Skupštine Republike Srpske broj 02-732/96), Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetno potraživanje po zahtjevu pravnog prednika apelanata za period od 16. februara 1997. godine do 6. februara 2007. godine nije zastarjelo (čl.383. i 384. ZOO). Dakle stav prvostepenog suda prihvata i ovaj sud, pa je navode tužene u pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja ocijenio neosnovanim. Međutim ovaj sud smatra da je odluka prvostepenog suda pogrešna u dijelu kojim je na dosuđeni iznos glavnog potraživanja zakonsku kamatu dosudio počev od 29. jula 2009. godine kao dana donošenja presude. Slijedi da apelanti osnovano prigovaraju da imaju pravo na zakonsku kamatu na dosuđeni iznos glavnog potraživanja i za taj period, da je Zakonom o visini stope zatezne kamate u RS-u („Službeni glasnik RS-a“, broj 19/01) utvrđena visina visina stope zatezne kamate u Republici Srpskoj u slučaju kada dužnik zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze u domaćoj ili stranoj valuti, međutim članom 4b Zakona o dopuni zakona o visini stope zatezne kamate je propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, zbog čega je odlučio kao u izreci presude. Osim toga Okružni sud je zaključio da apelanti osnovano žalbom osporavaju odbijajući dio odluke o troškovima postupka u dijelu koji se odnosi na PDV od 17%, pa kako su apelanti uspjeli u predmetnom sporu to im po osnovu člana 383. stav 2. ZPP-a a u vezi sa članom 386. i 387. istog zakona pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka, koji se odnose na ime izdataka učinjenih u toku i povodom postupka. Apelanti su preciziran zahtjev za naknadu troškova postupka postavili na glavnoj raspravi i u troškovniku naveli da prilažu rješenje o PDV-u, pa kako je SUD žalbu apelanata u tom dijelu djelimičn uvažio, u dijelu odluke o troškovima postupka koji se odnose na PDV, sud je naknadu troškova postupka povećao sa iznosa od 6.990,00 KM na iznos od 8.178,30 KM. Okružni sud je dalje ocijenio neosnovanim navode apelanata o dijelu odluke o troškovima parničnog postupka koji se odnose na sastav tri podneska, jer po ocjeni ovog suda preduzimanje tih pravnih radnji nije bilo nužno za vođenje ovog postupka. Osim toga budući da su apelanti uspjeli sa žalbom dosuđena im je i naknada troškova žalbenog postupka u iznosu od 868,00 KM. Dakle prvostepena presuda je ostala neizmjenjena u odbijajućem dijelu odluke o zakonskim kamatama.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 040693 11 Rev od 6. septembra 2012. godine odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 27. aprila 2010. godine, reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da u konkretnom slučaju apelanti svoj zahtjev temelje na obavezi koju je pravni prednik tužene preuzeo sporazumom o vansudskom poravnanju. Na temelju stanja spisa predmeta utvrđeno je da se prema članu III ovog sporazuma pravni prednik tužene obavezao da će pravnom predniku apelanata počev od 1. jula 1984. godine pa ubuduće isplaćivati rentu u iznosu od po 6.500 dinara mjesečno i to svakog mjeseca najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec, uz zadržavanje prava da može i odjednom, ili unaprijed platiti rentu za nekoliko mjeseci. Iz navedene odredbe sporazuma proizilazi da je plaćanje rente ugovoreno u jednakim unaprijed određenim iznosima stoga Vrhovni sud smatra da se prigovor tužene o zastarjelosti predmetnog potraživanja apelanata ima cijeniti prema odredbama čl. 372. i 373. ZOO, a ne prema odredbi člana 371. istog zakona. Stoga je ukazao da je odredbom člana 372. stav 1. ZOO propisano da potraživanje povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena, pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se istrpljuje samo pravo zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog davanja. Takođe, stavom 2. istog člana je propisano da isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplatu u obrocima i druga djelimična ispunjenja. Članom 373. stav 1. ZOO je propisano da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijevaju za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja, dok je stavom 2. istog člana propisano, da kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja povjerilac gubi pravo ne samo da zahtjeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti. Prema tome Vrhovni sud smatra da je u konkretnom slučaju pravni prednik tužene bio dužan mjesečnu rentu isplaćivati pravnom predniku apelanata do 15-og u mjesecu za tekući mjesec te imajući u vidu da potraživanja svakog mjesečnog iznosa rente u smislu člana 372. ZOO zastarijeva za tri godine od dana dospjelosti, a da apelanti odnosno njihov pravni prednik nisu zahtjevali isplatu dospjelih iznosa rente u roku od pet godina od dospijeća najstarijeg neispunjenja potraživanja, za koji period tužena odnosno njen pravni prednik nisu vršili davanja, prema članu 373. istog zakona je nastupila zastarijelost prava apelanata da na osnovu sporazuma o vansudskom poravnanju od 12. aprila 1984. godine zahtijevaju isplatu mjesečne rente. Zbog zastarjelosti ovog prava Vrhovni sud smatra da apelanti gube pravo da zahtijevaju isplatu rente koja je dospjela prije 16. februara 1997. godine kao i one koja je dospjela poslije tog datuma. Prema tome Vrhovni sud je navode tužene da je potraživanje apelanata u cijelosti zastarjelo ocijenio osnovanim (i kod činjenice da rok zastare nije tekao za vrijeme ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u smislu člana 383. ZOO). Naime Vrhovni sud smatra da je rok zastarjelosti zakonom određeno vrijeme nakon koga se pravo više ne može ostvariti prisilnim putem i kad se onaj na kome leži obaveza ispunjenja pozove na ovaj rok, tj. kada istakne prigovor zastarjelosti koji je materijalno pravne prirode.

7. Apelanti ukazuju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe navode da osporena presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama te da je obrazloženje presude nepotpuno i proizvoljno. Apelacijom se detaljno opisuje tok postupka pred Vrhovnim sudom, te interpretiraju navodi i zaključci iz osporene presude za koje apelanti smatraju da su pogrešni. Tvrde da se sud pogrešno poziva na odredbe o zastari potraživanja iz čl. 372. i 373. ZOO, jer se u konkretnom slučaju radi o ugovoru-sporazumu zaključenom između parničnih stranaka, na koje se kako navode treba primjeniti odredba člana 371. ZOO, prema kojoj je opšti zastarni rok 10 godina. Apelanti traže usvajanje apelacije i poništavanje presude Vrhovnog suda.

8. Apelanti takođe u apelaciji traže donošenje privremene mjere, s obzirom na to da je u toku postupak za donošenje rješenja o dozvoli protivizvršenja, a na temelju presude Vrhovnog suda, pokrenutog po prijedlogu tužene.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud zapaža da apelanti, bez posebnog obrazloženja i bez ikakvih dokaza, kojim bi potkrijepili opravdanost donošenje privremene mjere, traže od Ustavnog suda donošenje privremene mjere, pozivajući se u vezi s tim, samo na tvrdnje o kršenju ustavnih prava u vezi sa osporenom presudom Vrhovnog suda, iznesene u navodima apelacije.

12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojim se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti nisu ponudili nijedan razlog, niti dokaz koji bi Ustavnom sudu bio dovoljan da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Navodi apelanata usmjereni su isključivo na osporavanje presude Vrhovnog suda sa aspekta povrede njihovih ustavnih prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3517/12 (B. B., S. S., R. B. i N. B.) | Sudska praksa | Aktio