Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3615/12 (Z. M.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3615/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 3615/12, rješavajući zahtjev Zorice Milovac za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorice Milovac za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorica Milovac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vladimir Raosaljević advokat iz Banja Luke, podnijela je 15. oktobra 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 066290 11 Rev od 21. septembra 2012. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Iliji Milovcu (u daljnjem tekstu: tuženi) otuđenje i opterećenje nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1155 k.o. Budžak Banja Luka (u daljnjem tekstu. predmetne nekretnine) sa nalogom da se privremena mjera evidentira u zemljišnoj knjizi, do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je dostavila dopunu apelacije 29. oktobra 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 066290 09 P od 7. oktobra 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su predmetne nekretnine stečene kao bračna tečevina u braku između parničnih stranaka a što je tuženi dužan priznati i dozvoliti da se apelantica uknjiži sa ½ idealnog dijela i upis ½ suvlasničkog dijela u list nepokretnosti broj 1309 k.o. Budžak u roku od 30 dana a u suprotnom da se na temelju presude izvrši odgovarajući upis u zemljišnim knjigama i katastru uz naknadu troškova postupka.

3. U toku postupka Osnovni sud je utvrdio da su apelantica i tuženi od 1990. godine živjeli u vanbračnoj zajednici u toku koje je rođeno dvoje djece (1991 i 1992. godine), da su brak zaključili 29. augusta 1998. godine, da je faktička bračna zajednica prekinuta 2005. godine a da je brak sudski razveden 20. jula 2007. godine. Također je utvrđeno da je po osnovu pravosnažnog dopunskog rješenja o nasljeđivanju tog suda broj O-745/88 od 27. septembra 1991. godine tuženi proglašen za zakonskog nasljednika iza ostavioca F.M. na predmetnim nekretninama te se u zemljišnim knjigama i katastru uknjižio kao nosilac privremenog prava korištenja predmetnih nekretnina koje su u društvenoj svojini dok je kao nosilac prava raspolaganja upisana Opština Banja Luka. Dalje je utvrđeno da je nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine po sili zakona prestala državna svojina na predmetnom zemljištu čime je omogućeno tuženom da se upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1. Osim toga je utvrđeno da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-

8862/99 od 31. oktobra 2003. godine odbijen tužbeni zahtjev PIK «Vrbas» iz Vrbasa kojim je traženo da se utvrdi da tuženi nije zakonski nasljednik F.M. i da u ostavinsku masu navedenog lica ne ulaze predmetne nekretnine te da se u tom dijelu stavi van snage dopunsko rješenje o nasljeđivanju.

4. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama jer nije dokazala da su predmetne nekretnine bračna tečevina na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je «navodno» zaključio tuženi sa V. M. sinom umrlog F.M. za vrijeme trajanja bračne zajednice pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126 Zakona o parničnom postupku) tužbeni zahtjev odbio. Osnovni sud je na kraju istakao da je predmetne nekretnine tuženi u toku bračne zajednice stekao po «nekom drugom osnovu»-nasljeđivanjem i to je njegova posebna imovina a kako je to propisano članom 270. tačka 7 Porodičnog zakona («Službeni glasnik RS», br. 54/02 i 41/08).

5. Odlučujući o žalbi apelantice Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 71 0 P 066290 10 Gž od 31. augusta 2011. godine, žalbu uvažio prvostepenu presudu preinačio i utvrdio da su predmetne nekretnine stečene kao bračna tečevina u braku između apelantice i tuženog sa doprinosom apelantice od ½ dijela što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica sa tim suvlasničkim dijelom uknjiži u zemljišnu knjigu i katastar. Obavezan je tuženi da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.970,00 KM sve u roku od 30 dana.

6. Okružni sud nije podržao stav prvostepenog suda da predmetne nekretnine predstavljaju posebnu imovinu tuženog. Po stanovištu Okružnog suda tuženi nije zakonski nasljednik F.M. pa nije mogao na osnovu nasljeđa steći predmetne nekretnine. Iako se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu i promet predmetnih nekretnina je bio zabranjen, Okružni sud smatra da su parničene stranke te nekretnine stekle kupovinom u toku trajanja bračne zajednice te zaključuje da je tužbeni zahtjev apelantice osnovan.

7. Odlučujući o reviziju tuženog Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 066290 11 Rev od 21. septembra 2012. godine, reviziju usvojio preinačio presudu Okružnog suda broj 71 0 P 066290 10' Gž od 31. augusta 2011. godine tako što je žalbu apelantice odbio i presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 066290 09 P od 7. oktobra 2010. godine, potvrdio. Apelantica je obavezana tuženom nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 4.159,00 KM.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbu člana 270. Porodičnog zakona prema kojoj zajedničku imovinu čini imovina koju su bračni drugovi stekli tokom trajanja bračne zajednice radom (a ne iz posebne imovine nekog od njih ili po nekom drugom zakonskom osnovu) kao i odredbu člana 284. Porodičnog zakona prema kojoj se zajednička imovina može steći i u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena ako je sticanje te imovine rezultat rada lica u vanbračnoj zajednici. Polazeći od nespornog utvrđenja da je predmetno zemljište potpadalo pod pravni režim gradskog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odbio apelanticu sa tužbenim zahtjevom. Sve da je i tačna tvrdnja apelantice da su ona i tuženi to zemljište kupili 1991. godine, apelantica ne bi mogla steći bilo kakvo pravo na tom zemljištu jer je u to vrijeme (septembar 1991. godine) postojala zabrana prenosa prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini u smislu čl. 24 i 63 Zakona o građevinskom zemljištu. Dakle, kako dalje navodi Vrhovni sud i u slučaju da je kupoprodajni ugovor zaključen isti bi bio ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39703 i 74704) jer je protivan navedenoj zabrani. Apelantica nije mogla na osnovu ništavog ugovora steći pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama.

9. Vrhovni sud je također istakao da nije od značaja da li je predmetno zemljište moglo biti predmet ostavinske mase iza umrlog F. M. i da li se tuženi na zakonit način uknjižio kao nosilac privremenog prava korištenja. Naime i pod pretpostavkom da je uknjižba tuženog izvršena uz izigravanje zakonskih propisa, što tvrdi apelantica, ona iz te činjenice ne bi mogla za sebe ostvariti bilo kakvu korist. Apelantica tvrdi da je tuženi na nezakonit način stekao predmetne nekretnine ali zahtjeva da i njoj pripadne polovina onog što je nezakonito stečeno a takvom zahtjevu sudovi ne mogu udovoljiti (član 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Sve da je i tačna tvrdnja apelantice da je postojao usmeni sporazum da se tuženi uz pomoć lica zaposlenih u sudu proglasi nasljednikom umrlog F.M. i na taj način prevede predmetno zemljište na kojem je umrli F.M. imao privremeno pravo korištenja na sebe bio bi u izričitoj suprotnosti sa zakonskim propisima o raspolaganju građevinskim zemljištem u društvenoj svojini po kojima je pravo korištenja strogo lično-apsolutno neotuđivo pravo pa ne bi predstavljalo valjan pravni naslov po kome bi apelantica na predmetnom zemljištu mogla steći pravo suvlasništva. Na osnovu svega izloženog taj sud je zaključio da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

10. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je tokom postupka dokazala da dopunsko rješenje o nasljeđivanju ne odražava pravo stanje i da tuženi nije nasljednik F.M. već da je «uz pomoć sudije na ostavinskom referatu uspio dobiti dopunsko rješenje o nasljeđivanju kojim je proglašen nasljednikom». Apelantica je istakla da su ona i tuženi predmetne nekretnine kupili od nasljednika F.M. isplatili im kupoprodajnu cijenu i ušli u posjed a zbog zabrane prometa predmetnih nekretnina koje su predstavljale neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište «ishodili su dopunsko rješenje o nasljeđivanju te je tuženi proglašen nasljednikom F.M». Apelantica je također istakla da je osporenom presudom Vrhovni sud «izašao izvan okvira tužbenog zahtjeva» jer je «odlučivao o zakonitosti prometa» iako takvog zahtjeva nije bilo obzirom da se u konkretnom slučaju samo utvrđivala činjenica da li je sporna imovina posebna ili zajednička.

11. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica nije posebno obrazložila osim što je navela da je tuženi i prije podnošenja tužbe kao jedini vlasnik pronašao kupca za predmetne nekretnine a to je bio vlasnik preduzeća «Tropik» sa kojim je napravio i predugovor te podnio zahtjev Opštini Banja Luka radi prava preče kupnje pa «postoji opravdana bojazan da će tuženi nakon presude Vrhovnog suda otuđiti ove nekretnine a što bi nju lišilo prava na udio u zajedničkoj imovini i na udio u novčanim sredstvima koja je dala za kupovinu te imovine».

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. U konkretnom slučaju, osim navoda da je «tuženi i prije podnošenja tužbe kao jedini vlasnik pronašao kupca za predmetne nekretnine sa kojim je napravio i predugovor te podnio zahtjev Opštini Banja Luka radi prava preče kupnje», pa «postoji opravdana bojazan da će tuženi nakon presude Vrhovnog suda otuđiti ove nekretnine a što bi nju lišilo prava na udio u zajedničkoj imovini i na udio u novčanim sredstvima koja je dala za kupovinu te imovine» apelantica ne nudi nikakve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelantica je dužna argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njeno paušalno isticanje. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje tražene privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3615/12 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio