Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3915/11 (H. S.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3915/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP-3915/11, rješavajući zahtjev Hasibe Sipović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hasibe Sipović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasiba Sipović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Denis Bogilović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046941 10 Rev od 11. avgusta 2011. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046941 09 Gž od 10. marta 2010. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 046941 09 Gž od 10. marta 2010. godine.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-3915/11 od 20. decembra 2011 odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelantica je 5. decembra 2012. godine dopunila apelaciju. U navedenoj dopuni apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi kod Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 65 0 I 134642 10 I do okončanja postupka po apelaciji.
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 046941 04 P od 15. januara 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev Fate Rovčanin (u daljnjem tekstu: tužiteljice) kojim je tražila da se utvrdi raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključen u Sarajevu 23. maja 2003. godine i ovjeren od strane Općinskog suda II u Sarajevu pod brojem RO-333/03 od 24. juna 2003. godine između Ismete Šarac kao primaoca izdržavanja i apelantice kao davaoca izdržavanja. Tužiteljica je dalje tražila da se utvrdi pravovaljanost ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 25. maja 2006. godine i ovjerenog kod Općinskog suda pod brojem 065-0-V-00751 od 8. septembra 2006. godine zaključenog između Ismete Šarac kao primaoca izdržavanja i tužiteljice kao davaoca izdržavanja, te izvrši uknjižba tužiteljice kao vlasnice stana u Z.K. Uredu, Odsjek KPU Općinskog suda, poduložak broj 10584 sa dijelom 1/1 i brisanje prava vlasništva sa imena apelantice. Također je tražila predavanje u posjed stana u ulici Porodice Ribar broj 37 upisan u poduložak broj 10584 Općina Novo Sarajevo sa svim pripadajućim stvarima koje je zatekla u stanu te isplatu na ime naknade za korištenje stambenog prostora kao zakupninu od 25. juna 2007. godine do iseljenja apelantice u korist tužiteljice.
5. Protiv prvostepene presude tužiteljica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 65 0 P 046941 09 Gž od 10. marta 2010. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da se raskida ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 23. maja 2003. godine i ovjeren kod Općinskog suda II u Sarajevu pod brojem RO-333/03 od 24. juna 2003. godine između umrle Ismete Šarac kao primaoca izdržavanja i apelantice kao davaoca izdržavanja. Apelantica je obavezana da preda u posjed i slobodno raspolaganje stan u ulici Porodice Ribar broj 37, Sarajevo upisan u KPU poduložak broj 10584 Općine Novo Sarajevo, te da je dužna predati tužiteljici sve stvari koje je zatekla u stanu kada je u njega uselila. Naloženo je z.k. uredu Općinskog suda, odsjek KPU brisanje uknjižbe ugovora o doživotnom izdržavanju iz stava I presude upisanog u podulošku broj 10584 Općine Novo Sarajevo. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za isplatu zakupnine od dana podnošenja tužbe do iseljenja apelantice u korist tužiteljice. U preostalom dijelu žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena (za tačke 2 i 3 izreke presude). Apelantica je obavezana da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.457,80 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da nakon što je Ismeta Šarac obavijestila apelanticu da raskida ugovor o doživotnom izdržavanju angažovala tužiteljicu i nakon izvjesnog vremena sa njom je 25. juna 2006. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren kod Općinskog suda pod brojem 751/06 od 8. septembra 2006. godine.
7. Po nalaženju Kantonalnog suda umrla Ismeta Šarac je svojom ovjerenom izjavom od 17. septembra 2004. godine i podnošenjem tužbe kod Općinskog suda pod brojem P-4325/04 izrazila svoju volju da raskida ugovor o doživotnom izdržavanju zaključenog sa apelanticom. Istaknuto je da je s obzirom na godine Ismete Šarac i na činjenicu da je živjela sama u stanu potpuno prihvatljivo da je morala zaključiti drugi ugovor o doživotnom izdržavanju sa tužiteljicom jer je morala sebi obezbjediti svakodnenvnu pomoć i njegu druge osobe. S druge strane po mišljenju Kantonalnog suda apelantica je prihvatila raskid ugovora o doživotnom izdržavanju jer je sa svoje strane obavjestila Ismetu Šarac da raskida ugovor i preduzela mjere koje se poduzimaju nakon raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, podnijela je sudu tužbu pod brojem P-3385/04 kojom je tražila da joj Ismeta Šarac isplati sve troškove koji su nastali povodom izvršenja obaveza iz ugovora o doživotnom izdržavanju.
8. Kantonalni sud je naveo da je apelantica preuzetu ugovornu obavezu prestala izvršavati više od godinu dana prije smrti Ismete Šarac. Navedene ugovorne obaveze su se ticale svakodnesnog života Ismete Šarac i one su bile neophodne za njen normalan život. Stoga je Kantonalni sud je prihvatio da su Ismeta Šarac i apelantica obostrano izrazile volju da raskidaju ugovor u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o nasljeđivanju. Kantonalni sud je prihvatio da je taj ugovor o doživotnom izdržavanju raskinut voljom oba ugovarača zbog neizvršavanja ugovornih obaveza apelantice. Po mišljenju Kantonalnog suda pogrešan je stav prvostepenog suda da u predmetnoj pravnoj stvari važi princip prvi u vremenu prvi u pravu. Istaknuto je da kod ugovornih obaveza nastalih u smislu odredaba Zakona o nasljeđivanju važi obrnut princip a to je da je pravno valjana posljednja izjava volje ostavitelja.
9. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavila apelantica. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 046941 10 Rev od 11. avgusta 2011. godine odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu.
10. U obrazloženju revizione presude se navodi da je odlukom drugostepenog suda prekoračen tužbeni zahtjev obzirom da je tužiteljica tužbom od 4. aprila 2008. godine tražila da se utvrdi da je raskinut ugovor ..., dok je drugostepeni sud donio odluku „raskida se“ ... . Međutim kako se ne radi o povredi postupka na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. Zakona o parničnom postupku), a revizijom se na isu ne ukazuje (član 240. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku) Vrhovni sud nije ni mogao preinačiti drugostepenu presudu u tom smislu.
11. Vrhovni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između umrle Ismete Šarac i apelantice raskinut saglasnom izjavom volja ugovornih strana još za života primaoca izdržavanja ili obzirom da je Ismeta Šarac kao primalac izdržavanja umrla u toku trajanja parničnog postupka zbog raskida ugovora o doživotnom izdržavanju koji je rješenjem prekinut sporni ugovor nije ni mogao biti raskinut.
12. Po mišljenju Vrhovnog suda na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud je pravilno primjenio odredbu člana 123. stav 1. Zakona o nasljeđivanju kada je našao da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između umrle Ismete Šarac i apelantice raskinut. Pri tome je konstatovano da je članom 123. stav 1. Zakona o nasljeđivanju propisano da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršavanje.
13. Po nalaženju Vrhovnog suda sporni ugovor je bio raskinut i prije pokretanja sudskog postupka od strane umrle kao primaoca izdržavanja i to sporazumno. Da je i apelantica smatrala ugovor raskinutim proizlazi i iz tužbe koju je podnijela protiv primaoca izdržavanja, a na ime naknade štete proizašle iz ugovora o doživotnom izdržavanju. Predmetno potraživanje po mišljenju Vrhovnog suda treba cijeniti kroz primjenu stava 4. člana 123. Zakona o nasljeđivanju. Navedeni zaključak se nameće i iz pismene ovjerene izjave apelantice koju je priložila uz tužbu.
14. Na osnovu navedenog istaknuto je da je neosnovan prigovor apelantice o tome da je za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju potrebno i pravomoćno okončanje sudskog postupka. Pri tome se Vrhovni sud pozvao i na pravnu teoriju (dr. Milan Kreč „komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom“) prema kojoj do raskida ugovora o doživotnom izdržavanju može doći na osnovu sporazuma ugovornih strana ili (a ne i) na temelju sudske odluke.
15. Na osnovu pravosnažne presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 046941 09 Gž od 10. marta 2010. godine tužiteljica je 12. aprila 2010. godine podnijela prijedlog za izvršenje koji je Općinski sud rješenjem broj 65 0 I 134642 10 I od 22. novembra 2011. godine uvažio i odredio predloženo izvršenje na način i u obimu kako je to navedeno u prijedlogu za izvršenje.
16. Apelantica je 3. novembra 2011. godine protiv rješenja o izvršenju podnijela prigovor koji je Općinski sud rješenjem broj 65 0 I 134642 10 I od 24. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovan. Odbijen je zahtjev apelanticinog punomoćnika za naknadu troškova u iznosu od 820,00 KM na ime sastava prigovora. Također je odbijen zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor u iznosu od 842,40 KM.
17. U obrazloženju rješenja se navodi da je Općinski sud navode apelantice o tome da se ne može precizno utvrditi kome će apelantica predati stan ocijenio neosnovanim budući da se u presudi Kantonalnog suda jasno navodi da je to tužiteljica.
18. Također, po mišljenju Općinskog suda neosnovani su i prigovori apelantice o tome da postoji opasnost od spora u pogledu vrste i količine stvari koje je potrebno predati, kao i da tražitelj izvršenja-tužiteljica u parničnom postupku treba da dokazuje na koje konkretno stvari protežira i da dokaže vlasništvo nad tim stvarima. Navedeno iz razloga što po nalaženju Općinskog suda do spora još nije došlo pa kako se radi o budućem neizvjesnom događaju to se isti ne odnosi na predmetni postupak.
19. Istaknuto je da Općinski sud nije prihvatio prigovor o tome da je podnesena apelacija jer se radi o vandrednom pravnom lijeku koje ne zadržava izvršenje. Nadalje je istaknuto da je izvršenim uvidom u predmet broj 65 0 P136603 10 P utvrđeno je da je donesena pravosnažna odluka kojom se tužba smatra povučenom.
20. Stoga po mišljenju Općinskog suda apelantica nije u prigovoru istakla ni jedan razlog koji bi shodno članu 47. Zakona o izvršnom postupku doveo do sprečavanja izvršenja.
21. Apelantica je 7. novembra 2012. godine protiv rješenja Općinskog suda od 24. oktobra 2012. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu.
22. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini apelantica se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava Smatra da je Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i da Vrhovni sud nije obrazložio sve navode istaknute u reviziji. Ističe da ni apelantica niti Ismeta Šarac nisu imale suglasje volje o svim bitnim elementima jer da je tako ni jedna ni druga ne bi u postupku pred sudom isticale tužbene zahtjeve već bi ugovor o doživotnom izdržavanju sporazumno raskinule bez izlaganja dodatnim troškovima sudskog postupka. Po mišljenju apelantice ako nema sudske odluke a time ni sporazumnog raskida onda nema ni raskida ugovora o doživotnom izdržavanju. Ističe da su ona i njen suprug demobilisani borci koji su do zakonitog upisa prava vlasništva na predmetnom stanu po ugovoru o doživotnom izdržavanju živjeli kao podstanari. Navodi da apelantica nema drugi dom, a da tužiteljica predmetni stan ne smatra svojim domom. U dopuni apelacije od 5. decembra 2012. godine apleantica navodi da je i parnični i izvršni postupak vođen na njenu štetu.
23. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
24. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelantice tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
25. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
26. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
27. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić