Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4533/12 (D.P.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4533/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 4533/12, rješavajući zahtjev D.P. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev D.P. za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 3 K 009501 12 Mpom od 14. maja 2012. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. D.P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj S1 3 K 009501 12 Kž od 27. novembra 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud svojom odlukom odložio izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Suda B i H, broj S1 3 K 009501 12 Mpom od 14. maja 2012. godine.

2. Rješenjem prvostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće), broj S1 3 K 009501 12 Mpom od 12. septembra 2012. godine usvojen je zahtjev apelanta kojim je tražio da mu se kazna zatvora u trajanju od jedne (1) godine, koja mu je izrečena pravosnažnom presudom Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 3 K 009501 12 Mpom od 14. maja 2012. godine, zamjeni novčanom kaznom u iznosu od 24.100,00 KM, sve preciznije u izreci rješenja.

3. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je prvostepeno vijeće odlučujući o podnesenom zahtjevu uputilo dopis Tužilaštvu BiH sa zahtjevom da dostavi mišljenje u vezi sa podnesenim zahtjevom, koje se pismenim podneskom izjasnilo da se ne protivi prijedlogu odbrane, pod uslovom da je apelant uz zahtjev dostavio sve potrebne podatke iz člana 46. st. 5. 6. i 7. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Prvostepeno vijeće je navelo da je analizom odredbe člana 42a. stav 1. KZ BiH utvrđeno da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke da se apelantu izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom, što predstavlja osnovni uslov za primjenu citirane odredbe KZ BiH.

4. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da odredba člana 42a. stav 2. KZ BIH predviđa različite načine zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, a odluka o tome zavisi od podataka i okolnosti bitnih za donošenje odluke. Prvostepeno vijeće je još obrazložilo da sadržaj odredbe člana 42a. KZ BiH upućuje na primjenu odredbe člana 46. KZ BiH, pa se prvostepeno vijeće prilikom određivanja visine kazne rukovodilo tom odredbom. Prvostepeno vijeće je istaklo da, budući da apelant nije dostavio potrebne podatke u cilju tačnog utvrđivanja njegovog dohotka nije bilo moguće utvrditi visinu novčane kazne u dnevnim iznosima, te je jedino mogući pozdan način bio da se visina novčane kazne utvrdi u određenom iznosu. Visinu novčane kazne prvostepeno vijeće je utvrdilo tako što je kazna zatvora pretvorena u novčanu kaznu na način da je svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačen sa 100 KM, s tim da jedna godina predstavlja 365 dana. S obzirom na to da je apelantu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, ostatak kazne zatvora od 241 dana, zamjenjen je novčanom kaznom u iznosu od 24. 100, 00 KM.

5. Odlučujući o žalbi branitelja apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela III za opći kriminal (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) je donijelo Rješenje, broj S1 3 K 009501 12 Kž od 27. novembra 2012. godine. U izreci rješenja je navedeno: «Povodom žalbe osuđenog D.P., izjavljene putem advokata Nikice Gržić, prvostepeno rješenje ovog suda broj: S 1 3 K 009501 12 Mpom od 12. septembra 2012. godine, se preinačava, te se zahtjev branioca osuđenog D.P., advokata Nikice Gržić od 19. 06. 2012. godine da se osuđenom izrečena kazna zatvora zamjeni novčanom kaznom, odbija kao neosnovan.» U obrazloženju je navedeno da je protiv prvostepenog rješenja branitelj apelanta izjavio žalbu «osporavajući isto zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i povrede krivičnog zakona sa prijedlogom da se žalba uvaži pobijano rješenje preinači i kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom utvrđujući za svaki dan izrečene kazne jedan dnevni iznos, ili da pobijano rješenje ukine i vrati prvostepenom vijeću na ponovno odlučivanje.»

6. Apelaciono vijeće je, ispitujući valjanost postupanja prvostepenog vijeća u pogledu donošenja odluke o zamjeni kazne zatvora, prije svega sagledalo samu zakonsku utemeljenost prvostepenog rješenja o dopustivosti ovakvog odlučenja. U vezi s tim u obrazloženju je istaknuto da je pravosnažnom presudom Suda BiH od 14. maja 2012. godine priznata i preuzeta, radi izvršenja, strana sudska presuda u krivičnoj stvari, presuda Županijskog suda u Zagrebu, Republika Hrvatska od 17. oktobra 2010. godine, prema kojoj je apelant oglašen krivim za krivično djelo «protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom - zlouporaba opojnih droga iz članka 173. stavak 2. kaznenog zakona», a koje krivično pravne radnje su po KZ BiH pravno kvalifikovane kao krivično djelo Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine, u koju kaznu mu je uračunuto vrijeme provedeno u pritvoru, pa se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju izvršenja strane sudske odluke, a time i preuzimanju izvršenja izmijenjene izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine.

7. Apelaciono vijeće je prilikom ocjene pobijanog rješenja konsultujući relevantne odredbe međunarodnih konvencija koje regulišu ovu pravnu oblast u okviru međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima zaključilo da predmetni zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom nema zakonsko utemeljenje i osnov u međunarodnim konvencijama, a koje imaju primat u primjeni u odnosu na domaće zakonodavstvo. U vezi s tim apelaciono vijeće se pozvalo na Evropsku konvenciju o transferu osuđenih lica iz 1983. godine kojom je propisano ograničenje koje predstavlja apsolutnu zabranu koja se ne odnosi samo na ograničenje u postupku transfera osuđenog lica, nego i na postupak preuzimanja strane sudske odluke radi izvršenja, koje glasi da u slučaju izmjene kazne, između ostalog, nadležni organ ne može zamijeniti kaznu lišavanja slobode novčanom kaznom, što je propisano odredbom člana 11. tačka b) naveden Konvencije. Imajući u vidu ovakvu vrstu zabrane, apelaciono vijeće je stalo na stanovište da u konkretnom slučaju nije moguće mijenjati vrstu izrečene krivičnopravne sankcije koja se preuzima u predmetnom postupku, s obzirom da je zakonska mogućnost koja proizlazi iz odredbe člana 42a. KZ BiH isključena zabranom i ograničenjem propisanim odredbama Evropske konvencije o transferu osuđenih lica. Apelaciono vijeće je shodno navedenom apelantov zahtjev odbilo preinačavajući prvostepeno rješenje, budući da to nije učinilo prvostepeno vijeće. Na kraju je navedeno da se drugostepenim rješenjem apelant vraća u procesni položaj koji je vrijedio i prije donošenja spornog prvostepenog rješenja, te apelantu i dalje ostaje obaveza izdržavanja kazne zatvora u trajanju od jedne godine, izrečena pravosnažnom presudom Suda BiH od 14. maja 2012. godine.

8. Apelant smatra da je osporenim drugostepenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u iscrpnoj apelaciji ukazuje na grubo kršenje odredbe člana 307. Zakona o krivičnom postupku BiH koja izričito propisuje zabranu reformatio in peius. Apelant u vezi s tim ukazuje da je u konkretnom slučaju žalba podnesena samo u korist apelanta, a da je apelaciono vijeće po službenoj dužnosti preinačilo prvostepeno rješenje, što je za apelanta apsolutno neprihvatljivo. Apelant ukazuje da je apelaciono vijeće po žalbi ovlašteno postupati samo u okviru žalbenih razloga, a ne i «ex offo», tako da je bila isključena zakonska mogućnost da se prvostepena odluka ukida po službenoj dužnosti, kako je to učinilo apelaciono vijeće. Osim toga apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava budući da se osporeno rješenje temelji samo na odredbi člana 11. Evropske konvencije o transferu osuđenih lica, zanemarujući pri tome odredbe člana 22. stav 2. iste Konvencije, koje su u obaveznoj primjeni, a koje propisuju da u slučaju postojanja sporazuma između država, ima se primijeniti sporazum država o transferu osuđenih lica, umjesto Konvencije. Apelacijom se naglašava Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska imaju zaključen sporazum o međusobnom izvršavanju stranih sudskih odluka u krivičnim stvarima, te je odredbama člana 15. istog Sporazuma propisano da se izvršenje presude provodi isključivo prema pravu države izvršenja, dakle izričito je propisano da se primjenjuje pravo Bosne i Hercegovine. Apelant je zbog svega navedenog tražio da se apelacija usvoji, da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje, te da se osporeno rješenje apelacionog vijeća ukine i predmet vrati istom vijeću radi provođenja novog postupka i donošenja nove odluke, u skladu pravom na pravično suđenje.

9. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je obrazložio činjenicom da je u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija Suda BiH dužan stupiti na izdržavanje kazne zatvora, a pobijanim rješenjem je došlo do grube povrede njegovih ljudskih prava, pa bi izdržavanjem kazne zatvora na temelju takvog nezakonitog rješenja došlo do nenadoknadive štete koja se ni na koji način ne bi mogla nadoknaditi. Apelant ukazuje na specifičnost postupka i ukazuje da se ne radi o neosnovanom pritvaranju temeljem čega bi apelant imao pravo na naknadu štete. U zahtjevu se još navodi da kod apelanta ne postoji razlozi kojim bi u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija BiH tražio odlaganje izvršenja kazne. Nadalje, ističe da je oženjen, otac mldb. djeteta, te da od svojih primanja izdržava nezaposlenu suprugu i jednogodišnje dijete, te apelant zbog svega navedenog smatra opravdanim zahtjev za donošenje privremene mjere, a kojom traži da se odloži izvršenje kazne zatvora do odluke Ustavnog suda o apelaciji ponovo ukazujući da je osporenim rješenjem došlo do očigledne i grube povrede zakona na njegovu štetu.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja će Ustavni sud morati ispitati prilikom odlučivanja o apelaciji. Naime, predmetna apelacija, prije svega, pokreće pitanje instituta reformatio in peius koji je usvojen odredbom člana 307. ZKP BiH (koja se, u smislu odredbe člana 322. ZKP BiH, shodno primjenjuje i na postupak po žalbi na rješenje) prema kojoj do izmjene presude ne može doći na štetu optuženog, ukoliko je žalba podnesena samo u korist optuženog.

12. S obzirom na navedeno i činjenicu da je apelantov zahtjev za preinačavanje kazne zatvora u novčanu kaznu odbijen od strane apelacionog vijeća preinačavanjem prvostepenog rješenja na štetu apelanta, Ustavni sud smatra da je donošenje privremene mjere u interesu apelanta i vođenja postupka. Navedeno tim prije što apelant u ovom trenutku, osim apelacije, nema na raspolaganju drugi djelotvoran pravni lijek kojim bi osporio navedeno rješenje. Uostalom, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

13. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4533/12 (D.P.) | Sudska praksa | Aktio