Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4608/12 (R. S. i M. R.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4608/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 4608/12, rješavajući zahtjev Radmile Stevanović i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Radmile Stevanović i Milanke Rakić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Stevanović i Milanka Rakić (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Bijeljine, koje zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 012762 11 Rev od 29. novembra 2012. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 012762 10 Gž od 18. oktobra 2010. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 012762 09 P od 7. jula 2010. godine. Apelantice su također, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedene pravomoćne presude Osnovnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 012762 09 P od 7. jula 2010. godine obavezani su prvotuženi Srbo Bogdanović (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantice kao drugotužena i trećetužena da tužiocu Raiffeisen bank d.d. BiH, Glavna filijala Tuzla, Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužioc) solidarno isplate iznos od 14.428,43 KM koji čini ukupan dospjeli iznos glavnog duga i ukupan dospjeli iznos duga prema obračunatoj ugovorenoj kamati, te da tužiocu naknade zakonske zatezne kamate kako je precizirano u izreci presude, kao i troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je tužioc sa prvotuženim 18. septembra 2006. godine zaključio ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu u iznosu od 15.000,00 KM uz utvrđenu godišnju kamatnu stopu te da je tužioc prvotuženom isplatio ugovoreni iznos kredita, a da prvotuženi nije u cijelosti ispunio svoju obavezu i ostao je tužiocu dužan da vrati precizirane iznose. Dalje je utvrđeno da su apelantice sa tužiocem zaključile ugovore o jemstvu 18. septembra 2006. godine kojim su se obavezale da će u slučaju da prvotuženi iz bilo kojeg razloga ne započne ili prestane da vraća predmetni kredit one preuzeti obavezu da tužiocu izmire novčano potraživanje pod uslovima i na način kako se na to obavezao prvotuženi kao korisnik kredita i to nakon što prvotuženi ne ispuni svoju obavezu ni u naknadno datom roku na osnovu pismenog poziva tužioca. Također, je utvrđeno da je tužioc opomenom pred utuženje 13. februara 2008. godine pozvao prvotuženog da ispuni svoju obavezu iz ugovora, a da je ta opomena upućen i apelanticama. Tužioc je 23. oktobra 2008. godine poslao još jednu opomenu prvotuženom koji nije izvršio plaćanje prema opomenama tužioca. Osnovni sud je zaključio da je zahtjev tužioca u odnosu na prvotuženog osnovan shodno odredbi člana 1065 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a shodno odredbama čl. 977, 1004. stav 1. i 1002. ZOO u odnosu na apelantice, zbog čega je tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti usvojio.
4. Okružni sud je žalbu apelantica protiv navedene prvostepene presude odbio kao neosnovanu presudom broj 80 0 P 012762 10 Gž od 18. oktobra 2010. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je između ostalog naveo da je za nametanje obaveze apelanticama kao supsidijarnim jemcima dovoljna utvrđena činjenica da prvotuženi kao glavni dužnik nije ispunio svoju obavezu ni u naknadnom roku iz pismenog poziva tužioca, zbog čega je žalbu apelantica odbio kao neosnovanu.
5. Vrhovni sud je presudom broj 80 0 P 012762 11 Rev od 29. novembra 2012. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelantica protiv navedene drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da nisu osnovani navodi apelantica o nepravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pozivanje da je obaveza apelantica supsidijarna u odnosu na prvotuženog jer su nižestepeni sudovi u utvrđenim činjenicama imali uporište za zaključak da su i apelantice kao supsidijarni jemci u solidarnoj obavezi da plate zahtijevani iznos. Također, je navedeno da i u slučaju da je kao instrument obezbjeđenja kredita pored jemstva, ugovorena hipoteka ili zaloga, banka ukoliko to nije posebno ugovoreno nema obavezu da prije obraćanja jemcima za vraćanje kredita pokuša naplatu iz ostvarene hipoteke ili zaloge. Vrhovni sud je istakao da u situaciji kad se radi o kreditu sa više instrumenata obezbjeđenja, ali nije posebno ugovoren način i redoslijed korištenja tih sredstava radi naplate a kako to ni zakon ne propisuje, na strani banke je pravo izbora na koji način će naplatiti svoje potraživanje.
6. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz odredbi člana II/3. e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantice obrazlažu očigledno proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Istakle su da su redovni sudovi pogrešno obavezali apelantice na solidarno plaćanje kreditne obaveze a da prethodno nisu uzeli u obzir priznanje duga od strane prvotuženog. Također, su navele da tužioc nije mogao zahtijevati isplatu od apelantica kao supsidijarnih jemaca a da prethodno nije pokušao svim sredstvima namiriti svoje potraživanje od prvotuženog kao korisnika kredita. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelantice su zatražile da Ustavni sud odloži izvršenje predmetne pravomoćne presude Osnovnog suda radi spriječavanja nastanka velike i nenadoknadive štete za apelantice jer postoji vjerovatnoća i opasnost za umanjenje njihove privatna imovine.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U vezi sa zahtjevom apelantica da Ustavni sud obustavi izvršenje sudskih odluka kojima su apelanticama nametnute obaveze solidarnog izmirenja duga, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantice, osim navoda koji se odnose na meritum apelacije, nisu navele bilo kakve druge razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan. Pri tome Ustavni sud naglašava da paušalni navodi apelantica da postoji vjerovatnoća i opasnost za umanjenje njihove privatne imovine, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje zahtjeva apelantica za donošenje privremene mjere. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić