Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1017/10 (JU OŠ «Skender Kulenović» iz Zenice)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1017/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1017/10, rješavajući apelaciju JU OŠ «Skender Kulenović» iz Zenice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ «Skender Kulenović» iz Zenice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001292 od 3. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-
Gž-07-000 858 od 2. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001106 od 14. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Skender Kulenović» iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa direktorica Amra Babić, podnijela je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001292 od 3. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 858 od 2. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001106 od 14. marta 2007. godine.
2. Apelanticini zaposlenici Hasan Avdić i drugi (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su u Općinskom sudu parnični postupak protiv apelantice radi potraživanja iz radnog odnosa.
3. Na prijedlog Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona, Općinski sud je dozvolio Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: Zeničko-dobojski kanton) miješanje u postupak na apelanticinoj strani.
4. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je Presudom broj 043-0-P-06-001106 od 14. marta 2007. godine obavezao apelanticu da isplati tužiteljima iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. marta 2005. godine pa do isplate i da nadoknadi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 1.353,00 KM.
5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su tužitelji zaposlenici tuženog i to na radnim mjestima nastavnika, da imaju zaključene ugovore o radu u kojima nije određen koeficijent radnih mjesta, da u periodu od 1. marta 2002. godine do 31. marta 2005. godine nisu primali plaće, topli obrok i regres u skladu sa odredbama čl. 30, 31, 32, 34, 35, 37. i
38. Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 53/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) a prema kojem je (član 32) koeficijent za radna mjesta tužitelja 2,40. Osnovica za obračun plaće utvrđena je po mjerilima zaključka Vlade Zeničko-dobojskog kantona, u skladu sa apelanticinim pravilnikom i Zakonom o izvršenju budžeta Zeničko-dobojskog kantona, te je Općinski sud na osnovu finansijskog vještačenja utvrdio da je tužiteljima na ime plaće, toplog obroka i regresa manje isplaćen ukupan iznos od 231.164,40 KM.
6. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Presudom broj 004-0-Gž-07-000 858 od 2. juna 2008. godine žalbu tužitelja djelomično uvažio, presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je apelantica obavezana da tužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.229,53 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Žalba tužitelja u preostalom dijelu i žalbe apelantice i Zeničko-dobojskog kantona u cijelosti su odbijene.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se ne može prihvatiti prigovor apelantice i Zeničko-dobojskog kantona da su tužitelji potpisivanjem ugovora o radu pristali na kriterije finansiranja koje je utvrdilo resorno ministarstvo Zeničko-dobojskog kantona u vidu zaključka, jer pojedinačni ugovor o radu ne može biti u suprotnosti sa Zakonom o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03), niti sa Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 19/00, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), kao ni sa Granskim kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je pojasnio da je Granski kolektivni ugovor u našem pravnom sistemu neposredni izvor prava a kako to proizlazi iz odredbe člana 111. Zakona o radu i u odnosu na individualni ugovor o radu djeluje kao zakon odnosno kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu.
8. Kantonalni sud je našao neosnovanim žalbene prigovore apelantice i Zeničko-dobojskog kantona da stranke nisu ugovorile neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora, budući da svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su njime kao minimum osigurana. S druge strane, prema mišljenju Kantonalnog suda, poslodavac ne može općim aktima utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena Granskim kolektivnim ugovorom. Apelantica se ne može osloboditi obaveze iz Granskog kolektivnog ugovora samo zato što nije uskladila akte koji se odnose na plaće i druge naknade sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora, niti tužitelji smiju snositi negativne posljedice zbog nedonošenja normativnih akata na osnovu kojih bi se mogle u cijelosti primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Na kraju je Kantonalni sud istakao da potraživanje tužitelja nije zastarjelo u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu jer se radi o novčanom potraživanju koje nije ograničeno rokom za podnošenje tužbe iz odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu, o čemu je sudska praksa iskazala identično stanovište.
9. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001292 od 3. novembra 2009. godine reviziju odbio.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (odredbu čl. 4. i 5. Općeg kolektivnog ugovora, odredbu čl. 68. i 69. Zakona o radu i odredbu člana 41. Granskog kolektivnog ugovora) jer i po ocjeni tog suda tužiteljima pripada pravo na osnovnu plaću koja im se mora isplatiti a koja je proizvod osnovne najniže netoplaće iz člana 30. Granskog kolektivnog ugovora i koeficijenta složenosti (2,40) iz čl. 32. Granskog kolektivnog ugovora, uvećana za svaku godinu penzijskog staža a kako je to pravilno utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Vrhovni sud je, također, istakao da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da je tužba blagovremeno podnesena jer se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa koja zastarijevaju za tri godine od nastanka potraživanja (član 106. Zakona o radu).
11. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kao i proizvoljnih zaključaka i tumačenja odredaba materijalnog prava postupajući sudova. Apelantica ističe da su nižestepeni sudovi, a pogotovo Vrhovni sud, pogrešno primijenili odredbe člana 67. stav 2. tačka 2. ZPP, odredbu čl. 69. stav 1, 103. i
106. Zakona o radu, te odredbe čl. 30, 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora, Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta Zeničko-dobojskog kantona. Apelantica je istakla da je ovakvim postupanjem redovnih sudova otuđena njena imovina suprotno «Ustavu i zakonu» čime je narušen princip mirnog uživanja imovine jer je lišena imovine neophodne za redovno poslovanje.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelanticinim apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
16. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrano u predmetu broj AP 2387/08 (Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2387/08 od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nisu povrijeđeni apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također je Ustavni sud u citiranoj odluci u odnosu na navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio kako ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te činjenicu da je apelant javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2387/08.
17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić