Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1023/10 (H. M. i H. S.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1023/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1023/10, rješavajući apelaciju Hajrije Mušić i Hasije Smajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrije Mušić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000087 od 26. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasije Smajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000087 od 26. januara 2010. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrija Mušić i Hasija Smajić (u daljnjem tekstu: apelantice), obje iz Živinica, podnijele su 18. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000087 od 26. januara 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-116/2003-A od 8. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1497/05 od 16. oktobra 2008. godine, obavezani su tuženi „RH Saloni“ d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantica Hajrija Mušić da „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate iznos od 34.156,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. jula 2004. godine do isplate, kao i da naknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.482,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude, koje je potvrđeno kao pravilno i zakonito u okviru drugostepenog suda, navedeno je da je Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su tužitelj i prvotuženi 18. novembra 2002. godine zaključili Ugovor o finansijskom lizingu broj 00341, prema kojem je tužitelj prvotuženom stavio na raspolaganje sredstva u iznosu od 45.454,50 KM za kupovinu rabljenog teretnog vozila marke „Mercedes Benz“, na period od 60 mjeseci, a preko privrednog društva „Tanin“ d.o.o. Visoko. Dalje je navedeno da je tužena apelantica Hajrija Mušić jemac-platac navedenog ugovora o financijskom lizingu, te da je, također, nesporno među parničnim strankama da je prvotuženi svoju ugovornu obavezu ispunio, a da je prvotuženi preuzeo predmetno vozilo 28. novembra 2002. godine, kao i da je predmetno vozilo osigurao kod „Triglav BH osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: osiguravatelj) i to potpuno kasko na sumu osiguranja od 65.000,00 KM sa franšizom od 10% od novonabavne vrijednosti u štetama za rizik od krađe i 1% u djelimičnoj i totalnoj šteti. Zatim je sud konstatirao da je 30. aprila 2003. godine nastupila totalna šteta na predmetnom vozilu kao posljedica saobraćajne nezgode. Međutim, među parničnim strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jer prvotuženi, osporavajući osnov, nastoji „prevaliti“ odgovornost na osiguravatelja, koji po ocjeni suda u ovoj pravnoj stvari nema odgovornost, te da će tuženi, eventualno, ako smatraju da postoji osnov za to, moći regresnom tužbom tražiti namirenje duga. Prvostepeni sud je zatim istakao da je do dana nezgode prvotuženi kao korisnik lizinga izmirio pet rata u iznosu od 2.803,00 KM, a da je ostao dug na ime glavnice u iznosu od 42.650,95 KM. Nakon realizacije police osiguranja (čiji su sastavni dio i klauzule i Sporazum o uvjetima plaćanja premije), koja je vinkulirana u korist tužitelja pod brojem 00628, tužitelj je naplatio štetu od osiguravatelja u iznosu od 9.420,21 KM jer je vozilo osigurano na sumu od 65.000,00 KM a ne na novonabavnu vrijednost, kao i da je, također, iz police osiguranja vidljivo da je prvotuženi upozoren na posljedice podosiguranja. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te da utemeljenje za ovakvu odluku sud nalazi u odredbi člana 22. Općih uvjeta za zaključenje ugovora o financijskom lizingu (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) tužitelja, kojom je davatelju lizinga omogućeno da, u slučaju raskida, odnosno prijevremenog prestanka ugovora, naplati od primatelja lizinga nenamireni iznos finansiranja zajedno sa izmaklom koristi koju je davatelj trebao ostvariti da do raskida, odnosno prijevremenog prestanka ugovora nije došlo. Osim toga, sud je zaključio da obaveza iz predmetnog ugovora o lizingu ne proizlazi samo za prvotuženog, nego i za apelanticu Hajriju Mušić kao jemca-platca, koja solidarno odgovara shodno odredbi člana 18. Općih uvjeta. Tužitelju, prema ocjeni suda, također pripada i pravo na kamate na ukupan dug iz lizinga i to počevši od 2. jula 2003. godine jer je tužitelj, kako to proizlazi iz finansijskih kartica, uplatu osiguranja od osiguravatelja knjižio kao uplatu šeste rate, a naredna rata je dospijevala u redovnom toku 2. jula 2003. godine, pa je stoga i njegovo potraživanje tada dospjelo temeljem odredbe člana 19. Općih uvjeta i člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odluka o troškovima postupka je donesena na osnovu odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000087 od 26. januara 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija tuženih izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 16. oktobra 2008. godine.
5. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je naveo da su, na osnovu naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke kada su obavezali tužene da tužitelju solidarno plate dug u dosuđenom iznosu. S tim u vezi je navedeno da nije osnovan revizioni navod pogrešne primjene materijalnog prava kroz navode da je drugostepeni sud neosnovano odbio prigovor podijeljene odgovornosti budući da je prvotuženi zaključio ugovor o osiguranju sa osiguravajućom kućom po izboru tužitelja, tvrdeći pritom da osiguravatelj nije upozorio osiguranika na rizik zaključenog ugovora o podosiguranju – da u slučaju štetnog događaja neće biti namirena adekvatna naknade štete. Suprotno ovim prigovorima, prema ocjeni Vrhovnog suda, a imajući u vidu činjenicu da su tuženi prilikom zaključenja ugovora o finansijskom lizingu bili upoznati sa članom 15. stav 2. Općih uvjeta – da su na vlastiti trošak i za cijelo ugovoreno vrijeme trajanja ugovora obavezni zaključiti potpuno kasko osiguranje vozila (koje pokriva sve rizike iz nezgode i krađe), nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su ustanovili da tužitelj nije doprinio nastaloj šteti (član 192. stav 1. ZOO-a). Osim toga, revizioni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je osiguranik prema polici autokaska osiguranja bio upozoren na posljedice ugovorenog podosiguranja (da u slučaju nastanka štetnog događaja šteta neće biti adekvatno isplaćena), zbog čega se revizijski prigovori ukazuju neosnovanima. Slijedom navedenog je odlučeno kao u dispozitivu revizione presude primjenom odredbi člana 248. ZPP.
6. Apelantice smatraju da su im osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, one su istakle da se odluke donesene u predmetnom parničnom postupku temelje na Općim uvjetima tužitelja, koji su u sebi imali skrivene nedostatke, a ne na osnovu „zakona koji reguliraju predmetnu materiju“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice; (…)
8. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu apelantica Hasija Smajić podnijela apelaciju navodeći da su joj kao osnivaču prvotuženog povrijeđena prava u predmetnom parničnom postupku, radi namirenja duga. Međutim, Ustavni sud zapaža da stranka u postupku pred domaćim organima nije bila apelantica Hasija Smajić nego „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo kao tužitelj, te „RH Saloni“ d.o.o. Živinice kao prvotuženi i apelantica Hajrija Mušić kao drugotužena. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da apelantica Hasija Smajić nije dostavila nijedan dokaz Ustavnom sudu na temelju kojeg bi Ustavni sud mogao utvrditi njen status eventualne „žrtve“ kršenja ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji, pa imajući u vidu da se osporene odluke sudova ne odnose na nju već na „RH Saloni“ d.o.o. Živinice kao samostalan pravni subjekt, proizlazi da ona nije lice koje u konkretnom slučaju ima pravo da u svoje lično ime podnese apelaciju Ustavnom sudu.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U odnosu na navode apelantice Hajrije Mušić da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica Hajrija Mušić u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice Hajrije Mušić o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da ona ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u odnosu na apelanticu Hajriju Mušić, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić