Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1034/10 (B. B.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Služnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1034/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1034/10, rješavajući apelaciju Boška Bajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Bajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000738 od 22. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boško Bajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 20. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 09-000738 od 22. decembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0- P-07-000350 od 29. augusta 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Rasim Bajrić (u daljnjem tekstu: tuženi) da tužitelju na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja prava služnosti puta isplati iznos od 12.735,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 12. septembra 2007. godine do konačne isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, pri čemu je apelant obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.983,50 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelant do maja 2007. godine bio vlasnik nekretnina i to k.č. broj 208/3 (zv. „Štitari“ površine 460 m² upisana u p.l. broj 867. KO Ključ I) i da je raniji vlasnik parcele k.č. broj 208/2 (zv. „Štitari“ površine 508 m² upisane u p.l. 1586 KO Ključ I) bio apelantov brat Bogdan Bajić, koji je svoje nekretnine prodao tuženom 2002. godine. Dalje je navedeno da je između apelanta, njegove braće Ratka i Bogdana Bajića i njihovog oca Đure Bajića kao članova porodične zajednice diobom nekretnina 1978. godine usmeno dogovoreno pravo korištenja zajedničkog puta preko parcele k.č. broj 208/02 upisane na Bogdana Bajića sa dijelom 1/1. Čitanjem posjedovnih listova br. 867 i 1586 KO Ključ I, sud je utvrdio da nije upisana zabilježba o utvrđenom pravu služnosti na povlasnim nekretnina k.č. broj 208/3 i na poslužnim nekretninama k.č. broj 208/2. Kod ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja, sud smatra, s obzirom na zakonske odredbe kojima je propisano da služnost nastaje na osnovu pravnog posla, da se u konkretnom slučaju radi o derivatnom sticanju stvarnog prava koje ima konstutivno značenje a stiče se na tuđoj nekretnini i gdje zakon propisuje pismeni ugovor kao jedan od uvjeta, kao i upis u zemljišne knjige (član 58. Zakona o vlasničkopravnim odnosima), te da ovakvim usmenim sporazumom apelant nije mogao zasnovati pravo služnosti puta na k.č. broj 208/2 a pogotovo što takvo pravo nije upisano u zemljišne knjige. Isto tako, sud smatra da u toku postupka apelant nije dokazao ni da je pravo služnosti spornog puta stekao odlukom nadležnog organa niti dosjelošću, pa mu sud i nije mogao pružiti pravnu zaštitu radi naknade štete zbog nemogućnosti korištenja prava služnosti puta. Također, sud je istakao da apelant tokom postupka nije dokazao da je pretrpio štetu koja se ogledala u tome da je tuženi 18. augusta 2006. godine bagerom prekopao putno zemljište površine 28,30 m² koje je njegovo vlasništvo, niti da je njegovo vraćanje u prvobitno stanje jako teško, dakle nije dokazao postojanje štete niti je dokazao da je tuženi poduzeo bilo kakvu protupravnu radnju, pa je stoga i apelantov zahtjev usmjeren na naknadu štete u cijelosti neosnovan. Odluka o troškovima je donesena temeljem odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž- 08-001 537 od 11. decembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 29. augusta 2008. godine.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je drugostepeni sud, sagledavajući predmet spora u ovoj pravnoj stvari u vidu tužbenog zahtjeva za naknadu štete, zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao pravo vlasništva spornog dijela, u kom slučaju bi mu primjenom pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78-57/89, „Službeni list SRBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) pripadalo pravo na naknadu štete, niti je dokazao kakvu je eventualnu štetu pretrpio ili trpi time što mu je eventualno onemogućeno korištenje prava služnosti puta preko parcele tuženog. Prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, Kantonalni sud je konstatirao da prihvata i njegove zaključke iz pobijane odluke, čime se prvostepena presuda pokazuje pravilnom i zakonitom. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226. ZPP.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000738 od 22. decembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 11. decembra 2008. godine.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je, slijedom činjeničnih utvrđenja utvrđenih pred redovnim sudovima, pravilno pobijanom presudom drugostepenog suda, tj. primjenom označenih pravila materijalnog prava, razriješen sporni odnos na način da je izveden zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, pri čemu su dati potpuni i jasni razlozi koje u cijelosti prihvata i revizioni sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da je obaveza štetnika na naknadu štete koju je prouzrokovao drugome sadržana u odredbama člana 154. stav 1. ZOO-a, ukoliko je riječ o materijalnoj šteti na način sadržan u odredbama člana 185. istog zakona. U situaciji kada se traži naknada materijalne štete za oštećeno zemljište, za koje apelant tvrdi da je radnjama tuženog do te mjere oštećeno da se više ne može upotrebljavati za svoju namjenu – prilaz apelantovim nekretninama – o čemu je riječ u ovoj pravnoj stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, ovlaštenik za isticanje zahtjeva za naknadu štete iz ovoga osnova je isključivo vlasnik (suvlasnik) tog zemljišta u odnosu na kojeg se sagledava postojanje zakonskih osnova za naknadu materijalne štete, kao i načini njene naknade. Kako apelant tokom postupka nije dokazao da je vlasnik odnosno suvlasnik spornog dijela nekretnine, koju je tuženi kupio od njegovog brata Bogdana, upisavši se u zemljišne knjige kao isključivi vlasnik sa 1/1 dijela, proizlazi, prema ocjeni revizionog suda, da na njegovoj strani ne postoji pravo potraživanja naknade materijalne štete nastale oštećenjem zemljišta prekopavanjem na koji način je onemogućen prolaz u visini iznosa koji predstavlja vrijednost zemljišta. Dalje je navedeno da apelant pravilno u svojim revizijskim tvrdnjama iskazuje da je njegov tužbeni zahtjev postavljen isključivo na isplatu materijalne štete, ali da, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno smatra da je drugostepeni sud svoju presudu bazirao na činjenicama koje nisu bile predmet tužbenog zahtjeva, te da je na taj način drugostepeni sud prekoračio ispitivanje granica tužbenog zahtjeva, jer je upravo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i raspravljen sporni odnos. Također je navedeno da su bez pravnog značaja apelantove revizijske tvrdnje u kojima se poziva na pokrenuti parnični postupak u predmetu prvostepenog suda broj P-297/05 i pokrenuti postupak pred nadležnim organom uprave za utvrđivanje prava služnosti na predmetnim nekretninama, jer, prema ocjeni Vrhovnog suda, ishod ovih postupaka ne može utjecati na odluku u ovoj pravnoj stvari.

8. Prihvatajući kao ispravan zaključak drugostepenog suda da apelant tokom postupka nije dokazao kakvu je štetu pretrpio ili trpi time što mu se onemogućava korištenje prava služnosti puta preko parcele tuženog, ukazuju se bespredmetnima i revizijske tvrdnje u kojima apelant ukazuje da je stekao pravo služnosti, te da je tuženi o tome bio upoznat prilikom kupovine nekretnina od njegovog brata Bogdana Bajića. Također, apelantove revizijske tvrdnje da je prvostepeni sud bio u obavezi da sam preuzme inicijativu i predloži izvođenja dokaza uviđajem na licu mjesta, kao i da je prvostepeni sud neosnovano odbio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza pregledom videozapisa, čime je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, lišene su, po ocjeni Vrhovnog suda, svoga uporišta u pravilima procesnog prava, slijedom čega se pokazuju neosnovanim. Zatim, pravilno je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud, sagledavajući apelantove žalbene prigovore, u pogledu troškova parničnog postupka ocijenio njihovu neosnovanost. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizijske presude na osnovu odredbe člana 248. ZPP.

9. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i to zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant je istakao da je, suprotno zaključku sudova u predmetnom postupku, pravo služnosti stekao dosjelošću i da je tuženi, prilikom kupovine parcele od njegovog brata, bio upoznat sa ranijim usmenim dogovorom o korištenju predmetnog puta u periodu od gotovo 30 godina. Također, povreda navedenih prava se, prema njegovom mišljenju, ogleda i u neprihvatanju videozapisa kao dokaza, čije je izvođenje apelant predložio u predmetnom parničnom postupku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1034/10 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio