Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1052/10 (M. T., R. M., D. A., P. R., B. M. i V. K.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1052/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1052/10, rješavajući apelaciju Mladena Tadića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Tadića, Rade Mršić, Darinke Avramov, Petrašina Rodića, Brankice Mađar i Vukašina Kondića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003408 09 Rev od 18. februara 2010.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Tadić, Rada Mršić, Darinka Avramov, Petrašin Rodić, Brankica Mađar i Vukašin Kondić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodraga Deretića i Draška Zeca iz Prijedora, podnijeli su 22. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 003408 09 Rev od 18. februara 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 003408 01 P od 12. maja 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i tuženi Centar za socijalni rad Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Opština Prijedor (u daljnjem tekstu: drugotužena) obavezani da svakom od apelanata isplate novčane iznose, pojedinačno navedene u izreci presude, dok je preostali dio zahtjeva apelanata odbijen. Presudom su tuženi obavezani da apelantima na ime naknade troškova postupka isplate iznos od 6.480,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelanata da se tuženi obavežu na isplatu pojedinačno utuženih iznosa za svakog od njih na ime naknade za rad kao članovima Nadzornog i Upravnog odbora prvotuženog u periodu od 1. jula 1998. godine do 7. septembra 2001. godine. Dalje je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelanti rješenjem prvotuženog od 11. juna 1998. godine imenovani za članove organa prvotuženog, a rješenjem prvotuženog od 25. oktobra 2001. godine razriješeni svojih funkcija, te da je Rješenjem drugotužene broj 01-22-20/98 od 16. jula 1998. godine utvrđena naknada za apelante kao imenovane članove Upravnog i Nadzornog odbora prvotuženog, u visini od 50% od najviše neto plate radnika sa visokom stručnom spremom zaposlenog u ustanovi koji nije na rukovodećem mjestu. Dalje je konstatovano da je drugotužena aktom broj 05-52-521/03 od 22. maja 2003. godine izvijestila da naknada za rad imenovanim članovima odbora nije bila predmet planiranih sredstava u budžetu Opštine, te da je u utuženom periodu održano ukupno 17 sjednica Upravnog odbora i jedna sjednica Nadzornog odbora, kao i da je apelantima isplaćena naknada, u periodu od marta 1999. godine do oktobra 1999. godine, u ukupnom iznosu od 1.552,00 KM za svakog od njih pojedinačno. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a primjenom odredbi člana 12. Zakona o javnim službama („Službeni glasnik RS“ br. 17/92, 11/93 i 21/96), odredbi člana 65. i člana 85. tačka 4. Zakona o državnim preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 3/95, 4/95, 21/96 i 3/97), odredbi čl. 26. i 27. Zakona o budžetskom sistemu („Službeni glasnik RS“ broj 54/98 – prečišćeni tekst), te odredbe člana 189. stav 2. i čl. 277. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93-74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), odlučeno je kao u dispozitivu presude. Također, po shvatanju suda, tuženi su obavezani da apelantima isplaćuju utvrđenu naknadu za poslove koje su obavljali kao članovi Upravnog i Nadzornog odbora prvotuženog, nezavisno od planiranih sredstava u budžetu drugotužene.
4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 003408 09 Gž od 15. septembra 2009. godine žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda Osnovnog suda od 12. maja 2009. godine u dosuđujućem dijelu potvrđena.
5. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je istakao da u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda zbog čega odbija žalbu tuženih i potvrđuje prvostepenu presudu. Pri tome je drugostepeni sud, pozivom na odredbu člana 206. stav
1. ZOO-a, potvrdio postojanje solidarne odgovornosti tuženih, kao i da osnovanost zahtjeva apelanata nije dovedena u pitanje samo iz razloga što je većina sjednica održana u toku radnog vremena.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 003408 09 Rev od 18. februara 2010. godine revizija drugotužene je uvažena, te preinačena drugostepena presuda Okružnog suda od 15. septembra 2009. godine tako što se žalba drugotužene uvažava i preinačava prvostepena presuda Osnovnog suda od 12. maja 2009. godine na način da se tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu odbija kao neosnovan.
7. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je revizija dozvoljena u smislu odredbe člana 273. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom na to da je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, jer su apelanti uz reviziju priložili odluku drugostepenog suda u kojoj je zauzet stav drugačiji nego u pobijanoj presudi. Dalje je navedeno da je Statutom prvotuženog od 11. oktobra 1994. godine određeno da on ima svojstvo pravnog lica (član 5), da su organi upravljanja i rukovođenja direktor, Upravni odbor i Nadzorni odbor (član 14), da Upravni odbor i Nadzorni odbor imenuje i osniva osnivač-drugotužena (čl. 21. i 25), kao i da je drugotužena rješenjima br. 01- 111-78/98 i 01-111-79/98 od 11. juna 1998. godine imenovala apelante za članove Upravnog i Nadzornog odbora. Zatim je Vrhovni sud istakao da se, prema odredbi člana 12. Zakona o javnim službama, koji je primjenljiv na ovaj odnos, na osnivanje, organizaciju i rad ustanova primjenjuju propisi koji se odnose na preduzeća, ako zakonom nije drugačije određeno. Zatim, prema odredbi člana 65. i člana 85. stav 3. Zakona o državnim preduzećima, članovi Upravnog i Nadzornog odbora za svoj rad imaju pravo naknade na teret preduzeća, s tim da visinu naknade određuje organ koji ih je imenovao, odnosno izabrao. Vrhovni sud je potom konstatovao da je Vlada Republike Srpske 25. septembra 1996. godine donijela Odluku broj 02-1126/96 o visini naknade članovima Upravnog i Nadzornog odbora državnog preduzeća i odredila da se ta naknada isplaćuje ne teret preduzeća u kome obavljaju funkciju u visini od 50% najviše neto plate radnika sa VSS zaposlenog u preduzeću, koji nije na rukovodnom mjestu, kao i da je drugotužena 16. jula 1998. godine donijela Odluku broj 01-022-20/98 o visini naknade članovima upravnih i nadzornih odbora u preduzećima od interesa za drugotuženu.
8. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovano se revizijom ukazuje da nije bilo mjesta da se drugotužena obaveže da solidarno sa prvotuženim isplati naknade apelantima za njihovo učešće u radu Upravnog i Nadzornog odbora prvotuženog. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugotužena nije u materijalnopravnom odnosu sa apelantima u vezi sa njihovim potraživanjima, jer ta njena odgovornost nije ustanovljena ni materijalnopravnim propisima, niti nekim ugovorom između stranaka. Sama činjenica da je drugotužena osnivač prvotuženog i što je imenovala članove Upravnog i Nadzornog odbora prvotuženog, te donijela odluku o visini naknade za njihov rad, ne znači, prema ocjeni Vrhovnog suda, i da je drugotužena pasivno legitimisana u predmetnom postupku, imajući u vidu jasnu zakonsku odredbu koja propisuje da se predmetne naknade isplaćuju na teret preduzeća. Zbog navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu revizijske presude na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP.
9. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelanti su istakli da je proizvoljan stav Vrhovnog suda u pogledu statusa drugotužene-Opštine Prijedor za koju je Vrhovni sud zaključio da se ne nalazi u materijalnopravnom odnosu sa apelantima u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete, tj. isplate predmetnih potraživanja. Apelanti su, također, naveli i povredu prava da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanata da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelanti su, također, naveli da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić