Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-110/10 (P. P. i D. P.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-110/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 110/10, rješavajući apelaciju Predraga Popovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Popovića i Drage Popovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048469 09 Gž od 30. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Popović i Drago Popović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bugojna, koje zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 12. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048469 09 Gž od 30. oktobra 2009. godine.

2. Odlučujući o tužbi apelanata protiv tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete, Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Rješenje broj P-40/05 od 16. maja 2005. godine kojim je konstatirao da se tužba apelanata smatrana povučenom, uz obrazloženje da punomoćnik apelanata, iako uredno obaviješten, nije pristupio na zakazano pripremno ročište a da tuženi nije zahtijevao da se ročište održi u skladu sa članom 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Osnovni sud je Rješenjem broj P-40/05 od 1. novembra 2005. godine odbio kao neosnovan prijedlog apelanata za povraćaj u pređašnje stanje, dok je žalbu apelanata protiv navedenog rješenja odbacio kao nedozvoljenu rješenjem istog broja od 4. novembra 2005. godine

4. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-06-000 143 od 2. aprila 2007. godine uvažio žalbu apelanata, ukinuo prvostepena rješenja broj P-40/05 od 16. maja i 4. novembra 2005. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Okružni sud je istakao da, iako je punomoćnik apelanata sa zakašnjenjem pristupio na raspravu, u sudnici je još uvijek bio punomoćnik tužene pa je prvostepeni sud svojim aktivnim ponašanjem mogao vidjeti postojanje opravdanosti razloga nepristupanja punomoćnika apelanata a sve s ciljem efikasnosti postupka.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048469 07 P od 29. maja 2009. godine, donesenom u postupku, obavezana je tužena da apelantima na ime naknade štete isplati iznos od 4.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude, kao i da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.132,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude.

6. Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da su apelanti za potrebe svog porodičnog domaćinstva na stočnoj pijaci u Banjaluci kupili stoku za iznos od 4.100,00 DM, da su je natovarili na kamion i povezli u Bugojno gdje žive. Apelantima je navedenu stoku oduzeo MUPRS, CJB Banjaluka, SJB Kneževo, stoka je predata u klaonicu a apelantima je izdata potvrda o oduzetoj stoci. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da su apelanti u provedenom krivičnom postupku zbog krivičnog djela nedozvoljene trgovine pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj K-368/97 oslobođeni od optužbe. Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju apelantima pripada pravo na naknadu štete koju su pretrpjeli, a koju je prouzrokovao organ tužene. Kod činjenice da je u krivičnom postupku utvrđeno da je vrijednost oduzete stoke 4.100,00 KM a što proizlazi iz krivičnog spisa Osnovnog suda broj K-368/97, Osnovni sud je smatrao da su apelanti dokazali visinu štete, te im je dosudio naknadu u zahtijevanom iznosu. Naknada materijalne štete apelantima je dosuđena u KM kao važećoj valuti u RS u vrijeme presuđivanja, a koja je uvedena kao sredstvo plaćanja Uredbom Vlade RS od 27. oktobra 1997. godine. Osnovni sud je apelantima dosudio troškove parničnog postupka u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP, te imajući u vidu da su apelanti u cijelosti uspjeli u predmetnom postupku. Apelantima su dosuđeni precizirani iznosi u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i to troškovi sastava tužbe, troškovi zastupanja na pet održanih ročišta, troškovi zastupanja na pet ročišta na kojima se nije raspravljalo, troškovi uređenja tužbe zbog izmjene valute i stupanja na snagu novog ZPP od 5. augusta 1999. godine i 14. maja 2005. godine, troškovi sastava prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, troškovi sastava žalbe od 16. maja, 1. novembra i 7. novembra 2005. godine, troškovi satnice, paušala, poreza (PDV) i sudske takse na presudu.

7. Protiv navedene presude Osnovnog suda žalila se tužena. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 048469 09 Gž od 30. oktobra 2009. godine kojom je žalbu tužene djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu odluke o glavnoj stvari tako što je tužena obavezana da apelantima na ime naknade štete isplati iznos od 3.656,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 4.100,00 KM i u dijelu o troškovima postupka tako što je tužena obavezana da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.308,20 KM umjesto dosuđenih 7.132,25 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tužene odbijena i navedena prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati.

8. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je tužena pravilno u žalbi ukazala da apelantima nije mogla biti dosuđena naknada štete u iznosu od 4.100,00 KM ističući da se pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj K-368/97 od 28. januara 1998. godine, kojom se apelanti oslobađaju odgovornosti da su počinili krivično djelo koje im je bilo stavljeno na teret, ne može istovremeno smatrati dokazom o vrijednosti oduzete stoke. Okružni sud je naveo da iz sadržaja zapisnika o preuzimanju i predaji stoke MUPRS, CJB Banjaluka, SJB Kneževo, od 25. marta 1997. godine iz navedenog krivičnog spisa, a koji su apelanti pročitali u dokaznom postupku na glavnoj raspravi, proizlazi da je oduzeta stoka apelanata predata ZZ «15. maj» iz Kneževa i da vrijednost oduzete stoke iznosi 12.065,00 tadašnjih dinara. Budući da je u vrijeme oduzimanja stoke od apelanata (25. marta 1997. godine) 1 DM vrijedila 3,3 dinara, slijedi da su apelanti na taj dan neosnovanim oduzimanjem stoke pretrpjeli štetu u iznosu od 3.656,00 DM, odnosno 3.656,00 KM jer je 1 DM jednaka 1 KM.

9. Okružni sud je naveo da je, preinačavajući prvostepenu odluku u pogledu glavnog potraživanja u smislu odredbe člana 397. stav 2. ZPP, preinačio i odluku o troškovima postupka a prema uspjehu u parnici u smislu člana 386. stav 1. ZPP. Okružni sud je utvrdio da je uspjeh apelanata u konkretnoj parnici 89,17 procenata. Dalje je naveo da apelantima nisu priznati troškovi za zastupanje na ročištu od 1. novembra 2005. godine, za sastav prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje od 16. maja 2005. godine, za sastav žalbi od 16. maja, 1. novembra i 7. novembra 2005. godine, jer su ti troškovi, kako je utvrdio Okružni sud, nastali krivicom apelanata, zatim troškovi za 10 sati odsustva iz kancelarije jer su apelantima priznati troškovi za osam ročišta. Također, apelantima nisu priznati troškovi za sastav podnesaka o uređenju tužbe od 5. augusta 1999. godine i 14. maja 2005. godine jer se njihov sadržaj, kako je zaključio Okružni sud, mogao iznijeti na ročištu.

10. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Naveli su da je Okružni sud preinačivši prvostepenu presudu proizvoljno umanjio iznos naknade materijalne štete koja je bila utvrđena prvostepenom presudom. Također, smatraju da je Okružni sud proizvoljno tumačio član 387. ZPP i da je pogrešno odredio troškove parničnog postupka. Istakli su da je Okružni sud pogrešno utvrdio da su apelanti krivi za sastav prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje i stavljanje van snage Rješenja o povlačenju tužbe broj P-40/05 od 16. maja 2005. godine, ako se ima u vidu obrazloženje Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 143 od 2. aprila 2007. godine. U navedenom rješenju je drugostepeni sud jasno naveo da prvostepeni sud nije imao pravo da donese rješenje o povlačenju tužbe kada je nesporno utvrđeno da je punomoćnik apelanata stigao na raspravu (sa zakašnjenjem) 16. maja 2005. godine još dok se u sudnici nalazio punomoćnik tužene strane. Iz navedenog je, prema mišljenju apelanata, jasno da apelanti nisu skrivili pravne radnje koje se odnose na stavljanje van snage rješenja o povlačenju tužbe.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom parničnom postupku, postupajući povodom žalbe suprotne strane, utvrdili konačan iznos naknade materijalne štete koja pripada apelantima. Pri tome, kako dalje zapaža Ustavni sud, obrazloženje presude Okružnog suda ne sadrži elemente proizvoljnosti jer sadrži argumentirano i jasno obrazloženje na koji je način Okružni sud utvrdio konačan iznos naknade materijalne štete. U odnosu na troškove postupka za povraćaj u pređašnje stanje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke naveo razloge zašto je smatrao da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli nastanku navedenih troškova, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u provedenom žalbenom postupku dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-110/10 (P. P. i D. P.) | Sudska praksa | Aktio