Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1163/10 (S. G.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1163/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1163/10, rješavajući apelaciju Slavka Gnjatića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Slavka Gnjatića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002302 10 Uvp od 1. juna 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002302 09 U od 24. februara 2010.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Gnjatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kog zastupa Udruženje za zaštitu u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banjaluke, podnio je 30. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002302 09 U od 24. februara 2010. godine. Apelant je 22. juna 2011. godine dopunio apelaciju navodeći kao osporenu odluku i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 002302 10 Uvp od 1. juna 2011. godine.

2. Rješenjem Fonda za PIO – Filijala Prijedor, broj 1044610903 od 12. juna 2009. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. januara 2009. godine u iznosu od 646,48 KM mjesečno. Penzija je određena na osnovu penzijskog staža od 40 godina, jednog mjeseca i 23 dana u visini od 75% od penzijskog osnova utvrđenog u iznosu od 861,98 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku povodom apelantovog zahtjeva od 31. decembra 2008. godine za priznavanje prava na starosnu penziju utvrđeno da je apelant rođen 20. oktobra 1944. godine i da na dan podnošenja zahtjeva ima navršene 64 godine života sa ukupnim penzijskim stažem od 40 godina, jedan mjesec i 23 dana, u koji je uračunat ostvareni staž osiguranja u bivšoj SRBiH od 19. avgusta 1964. godine do 30. aprila 1992. godine neprekidno, te staž u Republici Srpskoj od 1. maja 1992. do 31. decembra 2008. godine. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Fond PIO – Filijala Prijedor, donio je predmetno rješenje kojim se apelantu, shodno odredbama čl. od 77 do 87 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 106/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) priznaje pravo na starosnu penziju na način preciziran u izreci rješenja.

3. Rješenjem Fonda za PIO broj 1044610903 od 31. avgusta 2009. godine apelantova žalba, podnesena protiv prvostepenog rješenja od 12. juna 2009. godine, odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Fond za PIO je istakao da je ocijenio apelantove navode i nakon uvida u spise predmeta utvrdio da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu zakonskih propisa. Navedeno je da je odredbama čl. od 77 do 81 Zakona o PIO-u propisano da penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan iznos plata, odnosno neto osnovica osiguranja počevši od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, koje su saglasno odredbama člana 82 Zakona o PIO-u valorizovane prema kretanju prosjeka plata svih zaposlenih u SR Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj i na taj način dovedene na nivo neto plata u 2005. godine koja prethodi godini na koju su penzije usklađene. Dalje je navedeno da je prvostepeni organ pravilno i vjerodostojno primijenio valorizacione koeficijente za valorizaciju apelantovih plata, a što je utvrđeno uporedbom koeficijenata iz obračuna penzijskog osnova (koji je apelant dobio u prilogu rješenja) i Odluke Upravnog odbora Fonda PIO o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju plata u 2009. godini broj 759-11/04 od 11. februara 2009. godine („Službeni glasnik RS“ broj 18/09; u daljnjem tekstu: Odluka o utvrđivanju koeficijenata). Slijedom navedenog, odlučeno je da je postupak koji je prethodio donošenju osporenog prvostepenog rješanja pravilno sproveden, a samo rješenje je pravilno i na zakonu zasnovano. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja na osnovu odredbe člana 225 Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 13/02).

4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002302 09 U od 24. februara 2010. godine, u upravnom sporu protiv Rješenja Fonda za PIO broj 1044610903 od 31. avgusta 2009. godine, apelantova tužba je odbijena kao neosnovana.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično i pravno utvrđenje upravnih organa, te je istakao da je utvrdio da su u konkretnom slučaju apelantove plate valorizovane primjenom koeficijenata u skladu sa Odlukom o utvrđivanju koeficijenata, kako je to sve pravilno i konstatovano u obračunu penzijskog osnova a na osnovu kog je apelantu i utvrđen penzijski osnov u iznosu od 646,48 KM. Okružni sud je istakao da je apelant zahtjev za ostvarivanje penzije podnio u 2008. godini, da su prilikom obračuna penzijskog osnova, u skladu sa članom 77 stav 1 Zakona o PIO-u, pravilno uzete godine navedene u obračunu penzijskog osnova i to od 1970. do 2008. godine, što iznosi 37 godina. Dalje je navedeno i da su pravilno utvrđeni iznosi plata koje je apelant u tim godinama ostvarivao, te da su na te iznose plata pravilno primijenjeni koeficijenti primjenom Odluke o utvrđivanju koeficijenata. S obzirom na navedeno, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da su u konkretnom slučaju kod obračuna penzijskog osnova pogrešno primijenjeni koeficijenti za obračun. U vezi s tim, navedeno je da je Fond za PIO pri utvrđivanju penzijskog osnova bio dužan da primijeni Odluku o utvrđivanju koeficijenata, pa je u tom smislu Okružni sud naveo da je osporeni akt Fonda PIO zakonit jer je pravilnom primjenom tih koeficijenata i zbirom valorizovanih iznosa plata Fond PIO pravilno utvrdio penzijski osnov za apelanta. Takođe, sud je naveo da se navodi tužbe u pogledu nepravilnog usklađivanja penzija u odnosu na rast plata, a i samog ovlašćenja Fonda PIO da to učini, ukazuju neosnovanima, imajući u vidu da upravo ovlašćenje Fonda PIO da, u smislu odredbi čl. 82 i 83 Zakona o PIO-u, utvrđuje koeficijente za valorizaciju plata svake kalendarske godine na osnovu statističkih podataka o kretanju neto plata koje objavljuje Zavod za statistiku Republike Srpske, a prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija u smislu odredbe člana 162 navedenog Zakona. Slijedom toga, sud je zaključio da su razlozi iz osporenog rješenja dovoljno jasni i argumentovani, koje u svemu prihvata i Okružni sud. Takođe, Okružni sud je naveo da se i po njegovom zaključku činjenično i pravno utvrđenje izraženo u osporenom aktu ne može dovesti u sumnju navodima žalbe, te je stoga apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 002302 10 Uvp od 1. juna 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 24. februara 2010. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da tuženi i nižestepeni sud pravilno nalaze da, na osnovu odredbe člana 83 Zakona o PIO-u, tuženi svake godine donosi Odluku o utvrđivanju koeficijenata, kojoj je sadržaj vrijednost koeficijenta valorizacije plata i osnovica osiguranja, što služi kao osnovica za izračunavanje penzijskog osnova. Prema ocjeni Vrhovnog suda, Odluka o utvrđivanju koeficijenata tuženog je donesena na osnovu ovlašćenja tuženog propisanih odredbom člana 83 Zakona o PIO-u i nije u suprotnosti sa odredbama čl. 77 stav 1, 82 i 83 istog Zakona, jer se jednako odnose na sve korisnike prava iz PIO-a, a tom Odlukom utvrđeni koeficijenti se zasnivaju na principu tekućeg finansiranja i na osnovu zakonske mogućnosti godišnjeg usklađivanja koeficijenata valorizacije i obaveznog usklađivanja onda kada se steknu uslovi za to. Slijedom toga, apelantovi prigovori, u pogledu vrijednosti koeficijenata, ukazuju se neosnovanima. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da su tuženi i njegov prvostepeni organ na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo, pa je i nižestepeni sud tako donesene akte odbijanjem apelantove tužbe zakonito osnažio osporenom presudom.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije, te prava iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant tvrdi da je u postupku određivanja visine starosne penzije pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant ukazuje da obračun njegovog penzijskog osnova nije zakonit, jer koeficijenti valorizacije njegovih plata nisu utvrđeni u skladu sa statističkim podacima o kretanju plata u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj. U dopuni apelacije apelant je dostavio kao osporenu odluku i presudu Vrhovnog suda, te je dodatno potkrepljivao ranije istaknute navode o nezakonitosti odluka organa uprave i Okružnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije tiču načina na koji su upravni organi, Okružni sud i Vrhovni sud u upravnom sporu utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 2359/09 (Odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 13. juna 2012. godine, objavljena na www. ustavnisud.ba ).

12. U navedenoj Odluci, Ustavni sud je zaključio da su organi uprave i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud naglašava da je predmet ovog upravno-sudskog postupka isključivo odluka kojom je apelantici priznato pravo na starosnu penziju (kako prvostepena tako i drugostepena) te način na koji je utvrđena njena visina i da je Okružni sud obavezan da zakonitost osporenog akta ispituje na bazi činjenica utvrđenih u upravnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su organi uprave utvrdili činjenice koje se odnose na postojanje uslova za sticanje prava na penziju i utvrdili penzijski osnov prema relevantnim odredbama Zakona o PIO i Odlukom o utvrđivanju koeficijenata. Okružni sud je potvrđujući pravilnost i zakonitost rješenja upravnih organa također dovoljno jasno obrazložio na koji način je utvrđena visina apelanticine penzije, odnosno da je zaključio da je Fond PIO pravilno obračunao penzijski osnov za apelanticu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica i u podnijetoj tužbi protiv Rješenja Fonda PIO-a isticala skoro identične navode kao i u apelaciji koje je Okružni sud, u okviru zakonom utvrđenih okvira ispitao, i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U tom smislu, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na apelantkinjine navode koji su se odnosili na pravo iz člana 17 Evropske konvencije, te pravo iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj 2359/09 zaključio da Ustavni sud primjećuje da apelantica posebno ne obrazlaže u čemu smatra da se sastoje povrede navedenih prava, ali da iz sadržaja apelacije proizlazi da smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 113/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što ukazuje na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede bilo kojeg od navedenih prava, odnosno da je povreda navedenih prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se isti zaključci mogu donijeti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2359/09.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1163/10 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio