Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1213/10 (R. G.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1213/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1213/10, rješavajući apelaciju Radomira Gavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Gavrića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 003433 09 Gž od 3. februara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 003433 09 P od 19. avgusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radomir Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 6. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 003433 09 Gž od 3. februara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 003433 09 P od 19. avgusta 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 P 003433 09 P od 19. avgusta 2009. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio od suda da utvrdi da su Dragan Spasojević i Milan Tripić (u daljnjem tekstu: tuženi) 5. januara 2009. godine u mjestu Kostajnica na parceli zvanoj „Luke“ učinili smetanje posjeda korištenja apelantovog vodovoda na način što su iskopali kanal i samovoljno se priključili na vodovod, te da im se naloži zabrana daljnjeg smetanja posjeda na način što će u roku od 15 dana iskopčati svoje priključne instalacije sa apelantovog vodovoda, pod prijetnjom izricanja novčane kazne, kao i apelantu namiriti troškove postupka koliko budu iznosili, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Istim rješenjem odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da među strankama nije sporno da su tuženi kao kupci 23. januara 2001. godine zaključili kupoprodajni ugovor sa Dragicom Gavrić, mldb. Draganom Gavrićem i sa Gordanom Gavrić, o prodaji nekretnina k.č. broj 598/l, „Luka“, kuća i zgrade površine 24 m², k.č. broj 598 označena kao „Luka“ dvorište i garaža površine 184 m² i k.č. broj 597/1 zv. „Luka“ površine 320 m² u k.o. Kostajnica i k.č. br. l251, zv. „Glavica šuma“, upisane u p.l. broj 141 k.o. Stanić Rijeka. Dalje je konstatovano da od 2001. godine tuženi koriste kupljene nekretnine zajedno sa kućom koja je izgrađena na navedenim parcelama. Međutim, među strankama je sporno jesu li tuženi izvršili smetanje posjeda korištenja apelantovog vodovoda priključenjem na vodovod 5. januara 2009. godine. S tim u vezi je sud naveo da je sporni vodovod izgrađen 1968. godine, a kuća koju su tuženi kupili je bila porodična kuća apelanta i njegove braće izgrađena 1937-1938. godine, koju su nasljednici apelantovog brata prodali tuženima. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je sporni vodovod izgrađen i za snabdijevanje kuće tuženih vodom, jer je u to vrijeme kuća bila već izgrađena. Također, prema ocjeni suda, tuženi prilikom priključenja nisu imali ni svijest da zadiru u tuđi posjed, smatrajući da im pravo na pitku vodu pripada po osnovu ugovora o kupoprodaji iz 2001. godine, a osim toga apelant je više puta onemogućavao tuženima korištenje vode, koristeći okolnost što se šaht nalazi na parceli koja je njegovo vlasništvo, zbog čega su tuženi izvršili priključenje na način i dana kako je to navedeno u tužbi. Osim toga, sud je konstatovao da se i tuženi nalaze u zadnjem faktičkom posjedu vodovoda, što je utvrdio na osnovu iskaza tuženih, kao i apelantovog iskaza koji je sporni vodovod koristio povremeno za potrebe svoje vikendice koja se nalazi u Kostajnici, s obzirom na to da je stalno nastanjen u Doboju.
4. U pogledu ocjene dokaza čije je izvođenje predložio apelant, Osnovni sud je istakao da nije ocijenio izjavu Dragice Gavrić (dostavljenu sudu) datu na okolnosti prodaje vode izvršene na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj 200/89 od 11. juna 1991. godine. S tim u vezi je sud konstatovao da tom dokazu, odnosno navedenoj izjavi, nije poklonio vjeru. Također, sud je konstatovao da nije prihvatio kao dokaz ni potvrde Mjesne zajednice Kostajnica br. 16/09 od 9. aprila 2009. godine i 18/09 od 25. maja 2009. godine, imajući u vidu da se radilo o potvrdama čije izdavanje ne spada u nadležnost MZ Kostajnica. Slijedom navedenog, a pozivajući se na odredbu člana 425. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP), te imajući u vidu odredbe čl. 77. i 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i odredbu člana 123. ZPP, kao i odredbe člana 48. stav 1. tačka 1. i čl. 49. i 50. Zakona o vodama, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 P 003433 09 Gž od 3. februara 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 19. avgusta 2009. godine.
6. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da apelantovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije od uticaja pravo na posjed, nego je bitno faktičko stanje posjeda prije 5. januara 2009. godine, a to je da su i tuženi i apelant bili u posjedu korištenja vode iz spornog vodovoda. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je samo on bio korisnik vode iz spornog vodovoda, nego su suposjednici i tužena lica, tako da sa izvođenjem radova 5. januara 2009. godine tuženi nisu izvršili čin smetanja posjeda, nego su uspostavili korištenje vode za svoje domaćinstvo, s obzirom na apelantovo prethodno onemogućavanje korištenja vode i to zatvaranjem vode u šahtu koji se nalazi na njegovoj parceli. Dalje je navedeno da, iako se osnovano žalbom ukazuje da prvostepeni sud nije mogao utvrđivati činjenice koje se odnose i na pravo na posjed, kao ni pozivati se na odredbe Zakona o vodama, drugostepeni sud nalazi da sve to nije uticalo na pravilnost pobijane odluke. Naime, s obzirom na nesporno utvrđene i raspravljene činjenice u vezi sa posljednjim stanjem posjeda, isti razlozi dati u obrazloženju pobijanog rješenja nisu ni ocijenjeni, tako da ni žalbeni prigovori dati u tom smislu nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanog prvostepenog rješenja. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog, odnosno procesnog prava u predmetnom postupku radi smetanja posjeda. Naime, apelant je istakao da su sudovi neosnovano i proizvoljno zaključili da on kao tužitelj nije bio u posjedu spornog vodovoda i da ga tuženi nisu smetali u posjedu tog vodovoda na način da su se priključili na njega. Apelant je, također, naveo i da sudovi u predmetnom postupku nisu savjesno i brižljivo ocijenili izvedene dokaze, te su na taj način počinili povredu odredaba parničnog postupka. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da osporene odluke ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, odnosno procesno pravo u predmetnom postupku radi smetanja posjeda povodom apelantove tužbe, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić