Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1326/10 ("Zidar" d.o.o. Hrasnica – Ilidža)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1326/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1326/10, rješavajući apelaciju "Zidara" d.o.o. Hrasnica – Ilidža i Asima Kurtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Zidara" d.o.o. Hrasnica

– Ilidža podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018975 09 Rev od 21. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 018975 06 Ps od 10. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Kurtovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018975 09 Rev od 21. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 018975 06 Ps od 10. januara 2008. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. "Zidar" d.o.o. Hrasnica – Ilidža (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Asim Kurtović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Ilidže podnijeli su 14. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 018975 09 Rev od 21. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 018975 06 Ps od 10. januara 2008. godine. Apelanti su 16. februara 2011. godine dopunili apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 018975 06 Ps od 10. januara 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se obaveže "Granit" d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 1.620.625,06 KM, te da se obaveže "Unicredit-Zagrebačka banka" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 4.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 17. oktobra 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Obavezan je prvoapelant da naknadi prvotuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 3.825,30 KM, a drugotuženoj u iznosu od 3.308,70 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je Presudom Općinskog suda u Jablanici broj Ps-16/02 od 9. jula 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-147/03 od 15. januara 2004. godine, obavezan prvotuženi da isplati prvoapelantu iznos od 113.226,55 KM sa zakonskim zateznim kamatama (za period od 16. juna 1991. do 30. septembra 1996. godine po eskontnoj stopi Narodne banke Bosne i Hercegovine uvećanoj za 20%, za period od 1. oktobra 1996. do 7. jula 1998. godine po stopi od 28%, za period od 8. jula 1998. do 7. decembra 2001. godine po stopi od 18% i za period od 8. decembra 2001. godine pa do isplate po stopi od 12%). Općinski sud je, dalje, naveo da je nesporno da je Općinski sud u Konjicu, postupajući po prijedlogu prvoapelanata za izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda u Jablanici, donio Rješenje o izvršenju broj Ip-41/04 od 8. marta 2004. godine kojim je dopustio predloženo izvršenje. Također, Općinski sud je naveo da je nesporno da je prvotuženi isplatio dug prvoapelantu na koji je bio obavezan navedenom presudom Općinskog suda u Jablanici. Međutim, Općinski sud je naveo da je sporno da li su tuženi svojim radnjama, u vezi sa postupkom provođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Konjicu broj Ip-

41/04 od 8. marta 2004. godine, prouzrokovali štetu prvoapelantu. Naime, Općinski sud je ukazao da je prvoapelant u toku postupka isticao da je drugotužena postupila suprotno važećim zakonskim odredbama na način da nije izvršila pljenidbu i prijenos novčanih sredstava sa računa prvotuženog na račun prvoapelanta (iako je bilo sredstava na računu prvotuženog), dok je prvotuženi prestao da obavlja transakcije putem bankovnih računa, te da je finansijsko poslovanje obavljao gotovinskim putem i preko nerezidentnih računa u Republici Hrvatskoj. Općinski sud je ukazao da je prvoapelant naveo da su tuženi na naprijed navedeni način, suprotno važećim zakonskim propisima, onemogućili izvršenje pravosnažne sudske presude. Također, Općinski sud je ukazao da je prvoapelant istakao da je u međuvremenu donesen Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 54/04; u daljnjem tekstu: Zakon o visini stope zatezne kamate) kojim je određeno da zakonska zatezna kamata na neizmirena ratna potraživanja iznosi 12%, te da je zbog donošenja tog neustavnog zakona Općinski sud u Konjicu obustavio isplatu zakonske zatezne kamate na način kako je dosuđena pravosnažnom sudskom presudom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je prvoapelant naveo da je usljed opisanih radnji tuženih, te usljed donošenja Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2004. godine, pretrpio materijalnu štetu, u iznosu pobliže navedenom u izreci presude, koliko u stvari iznose neisplaćene kamate dosuđene pravosnažnom sudskom presudom.

4. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 15. septembra 2007. godine proizlazi da je prvoapelant zatražio izvršenje na novčanim sredstvima prvotuženog kao izvršenika (koja su se nalazila na dva računa otvorena kod drugotužene). Dalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je prvotuženi svoja sredstva umjesto na transakcijske račune usmjeravao na blagajnu, te vršio isplate putem blagajne, što je u suprotnosti sa relevantnim odredbama Zakona o finansijskom poslovanju. Također, Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke ukazao da u slučaju da je prvotuženi svoja novčana sredstva umjesto blagajne usmjerio na transakcijske račune kod poslovnih banaka, predmetno rješenje o izvršenju bi bilo provedeno prije stupanja na snagu novog Zakona o visini stope zatezne kamate, tj. prvoapelantu bi u toj situaciji bile isplaćene zakonske zatezne kamate na način kako su dosuđene pravosnažnom sudskom presudom. Međutim, nezavisno od toga, Općinski sud je naveo da je prvoapelant imao mogućnost da, po saznanju da prvotuženi nema sredstava na računima kod banaka, predloži drugi predmet izvršenja, što on nije učinio. Također, Općinski sud je naveo da je prvoapelant mogao odmah, kada je primijetio da prvotuženi izbjegava da plaća svoje obaveze, podnijeti prijavu nadležnom organu protiv prvotuženog zbog kršenja relevantnih odredaba Zakona o finansijskom poslovanju, Zakona o platnom prometu, te Zakona o unutrašnjem platnom prometu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. u vezi sa članom

123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je neosnovan prvoapelantov tužbeni zahtjev. Naime, Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja bio na prvoapelantu, odnosno da je prvoapelant kao tužitelj u predmetnom postupku bio dužan dokazati zajedničku ili posebnu krivicu tuženih (u pogledu izbjegavanja provođenja rješenja o izvršenju), pogotovo što drugotužena nema nikakvog pravnog interesa da bi spriječila provođenje predmetnog rješenja. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da prvoapelant u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazao da postoji uzročno-posljedična veza između postupanja tuženih, s jedne strane, i dugotrajnog trajanja izvršnog postupka, niti da je postojala njihova namjera da nanesu štetu prvoapelantu. Pri tome, Općinski sud je ukazao se u predmetnoj pravnoj stvari radi o eventualnim povredama zakonskih propisa koji reguliraju finansijsko poslovanje, unutrašnji platni promet pravnih lica, a što je predmet posebnih postupka koji se vode kod nadležnih državnih tijela.

5. Odlučujući o žalbi prvoapelanta protiv prvostepene presude (u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog), Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 018975 08 Pz od 29. septembra 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezan prvotuženi da isplati prvoapelantu iznos od 810.312,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. oktobra 2006. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je "povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a da je dužnik dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi". Kantonalni sud je, dalje, naveo da je odredbama člana 262. stav 2. ZOO-a propisano da "kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio". Također, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 262. stav 4. ZOO-a propisano "da dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara". Kantonalni sud je naveo da iz cjelokupnog stanja spisa proizlazi da je prvoapelant preduzeo sve mjere koje je bio dužan preduzeti s ciljem namirenja svog potraživanja, dok je, s druge strane, prvotuženi preduzimao sve radnje radi sprječavanja provođenja predmetnog rješenja o izvršenju. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje prvotuženog na Zakon o visini stope zatezne kamate iz 2004. godine, te u vezi s tim navodi prvotuženog da nije kriv za smanjenje stope zatezne kamate, te da nije mogao na to utjecati. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvotuženi pao u docnju prije stupanja na snagu novog Zakona o visini stope zatezne kamate, te da stoga "odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja, ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju za koju odgovara" u smislu člana 262. stav 4. ZOO-a.

6. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 154. ZOO-a propisano da je "onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan i da mu je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice". U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su, prema općim načelima odgovornosti za štetu, osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu postojanje subjekta pravnog odnosa, štetna radnja, uzročna veza, te postojanje štete. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju su ispunjene sve navedene pretpostavke. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se pravni odnos između stranaka mora posmatrati šire u skladu sa osnovnim načelima obligacionog odnosa, prvenstveno načelom savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO-a, te načelom jednake vrijednosti davanja iz člana 15. ZOO-a. Kantonalni sud je naveo da to u konkretnom slučaju znači da se mora uzeti u obzir da je novi Zakon o visini stope zatezne kamate donesen jer je primjenom ranijeg zakona došlo do narušavanja ravnoteže i do nejednake vrijednosti davanja i primanja. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je novim Zakonom o visini stope zatezne kamate trebalo postići ravnotežu "umirivanjem" kamata, tj. propisivanjem niže kamatne stope koja bi bila realna novonastalim okolnostima, te posebno oslobađanjem dužnika obaveze plaćanja kamata za ratni period (od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine) u kojem periodu je kamatna stopa bila izuzetno visoka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju postoji odgovornost prvotuženog, budući da je uporno nastojao da ne ispuni svoju obavezu. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da bi isplatom cjelokupnog iznosa od 1.620.625,06 KM (visina štete utvrđena nalazom vještaka finansijske struke) na drugoj strani očigledno došlo do neosnovanog obogaćenja u vidu naplate enormnog iznosa kamate. Prema mišljenju Kantonalnog suda, na taj način bi prvoapelant bio doveden u povoljniji položaj u odnosu na sve druge povjerioce na čija potraživanja se primjenjuje novi Zakon o visini stope zatezne kamate, posebno odredbe člana 2. stav 3. tog zakona koje propisuje da se zatezna kamata neće obračunavati za period ratnog stanja. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da ukupan traženi iznos na ime naknade štete od 1.620.625,06 KM treba umanjiti za 50%, zbog čega je obavezao prvotuženog da isplati prvoapelantu iznos od 810.325,00 KM. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je naveo da je, u odnosu na obračunate kamate kao glavni dug, odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.

7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji prvotuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 58 0 P 018975 09 Rev od 21. januara 2010. godine kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je prvoapelant postavljeni tužbeni zahtjev temeljio na pretpostavljenoj krivici tuženih da su koordinirano postupali s ciljem onemogućavanja provođenja predmetnog rješenja o izvršenju, ali da to u toku postupka nije dokazao. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da je prvoapelant mogao, kada je uočio da prvotuženi izbjegava isplatu svojih novčanih obaveza, da podnese nadležnim organima prijave protiv prvotuženog zbog kršenja relevantnih odredaba Zakona o finansijskom poslovanju i Zakona o unutrašnjem platnom prometu radi utvrđivanja eventualne odgovornosti prvotuženog (kako pravnog lica, tako i odgovornog lica). Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da se na konkretan slučaj primjenjuju relevantne odredbe novog Zakona o visini stope zatezne kamate, što znači da se zatezna kamata ne može obračunati po kamatnoj stopi od 18% (koja je važila u vrijeme donošenja pravosnažne presude kao izvršne isprave) već po kamatnoj stopi od 12% shodno odredbama člana 4. novog Zakona o visini stope zatezne kamate. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da prvoapelant, u smislu odredaba člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, nije dokazao krivicu tuženih u smislu izbjegavanja provođenja rješenja o izvršenju, te pravilno ukazao da se u konkretnom slučaju radi samo o eventualnim povredama zakona koji reguliraju finansijsko poslovanje i unutrašnji platni promet. Konačno, Vrhovni sud je naveo da prihvata zaključak prvostepenog suda da prvoapelant kao tužitelj nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između postupanja prvotuženog i dugotrajnog trajanja izvršnog postupka, niti postojanje namjere tuženih da nanesu štetu prvoapelantu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetni izvršni postupak proveden na zakonit način, da je pravosnažno okončan (Rješenje Općinskog suda u Konjicu broj Ip-41/04 od 28. maja 2008. godine), te da je prvoapelantu izvršena isplata u cijelosti u skladu sa važećim zakonskim propisima. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti konstatacija drugostepenog suda "da postoji odgovornost prvotuženog jer je svim silama nastojao da izigra svoju zakonom utvrđenu obavezu" kao osnov za dosuđivanje naknade štete. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 250. stav 1. ZPP.

8. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je prvotuženi, nakon donošenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Konjicu broj Ip-41/04 od 8. marta 2004. godine, na sve moguće načine izbjegavao provođenje predmetnog rješenja. Pri tome, apelanti navode da je u međuvremenu donesen novi Zakon o visini stope zatezne kamate, koji je stupio na snagu 24. oktobra 2004. godine, prema kojem se zatezne kamate obračunavaju po nižoj kamatnoj stopi od onih koje su dosuđene pravosnažnom presudom. S obzirom na to da zbog ponašanja prvotuženog predmetno rješenje o izvršenju nije provedeno do dana stupanja na snagu novog Zakona o visini stope zatezne kamate (dakle, radi se o periodu od sedam mjeseci), te da su zatezne kamate u izvršnom postupku obračunate u skladu sa relevantnim odredbama novog zakona, apelanti smatraju da su na taj način pretrpjeli štetu u iznosu koji je utvrdio vještak finansijske struke. Imajući u vidu navedeno, apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio odredbe člana 154. stav 1. ZOO-a kojima je propisano da "ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice". U vezi s tim, apelanti navode da je teret dokazivanja odsustva krivice za nastalu štetu, u smislu navedene zakonske odredbe, bila na prvotuženom, koji u toku postupka nije ni pokušao dokazati da nije kriv zbog neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju. Apelanti navode da je, s druge strane, prvoapelant u predmetnom postupku dokazao protivpravnost postupanja prvotuženog u sferi finansijskog poslovanja kroz kršenje Zakona o finansijskom poslovanju, kao i uzročno-posljedičnu vezu između protivpravnog ponašanja prvotuženog i nastale štete.

9. Apelanti su u podnesku od 16. februara 2011. godine, nakon što su zaprimili odgovore redovnih sudova na apelaciju, naveli da je prvostepeni sud propustio da dostavi reviziju prvotuženog na odgovor prvoapelantu. Apelanti smatraju da je na taj način došlo do kršenja osnovnog načela jednakosti strana u postupku, budući da prvoapelantu nije data mogućnost da se izjasni na navode iz revizije, te da je to za posljedicu imalo donošenje pogrešne odluke Vrhovnog suda.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice; (…)

Dopustivost u odnosu na prvoapelanta

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Prvoapelant smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke pogrešno zaključio da prvoapelantu ne pripada pravo na naknadu štete u smislu odredaba člana 154. stav 1. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa članom

123. ZPP, zaključio da prvoapelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između postupanja prvotuženog i dugotrajnog trajanja izvršnog postupka (tj. neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju prije stupanja na snagu novog Zakona o visini stope zatezne kamate), te slijedom toga odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je "svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja". Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučivanjem Općinskog i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. U pogledu prvoapelantovih navoda da je teret dokazivanja "odsustva krivice za nastalu štetu" bio na prvotuženom u smislu odredaba člana 154. ZOO-a, Ustavni sud ukazuje da su ovi navodi potpuno neosnovani, budući da prvoapelant u predmetnom postupku uopće nije dokazao da mu je prouzrokovana šteta (što predstavlja "uvjet" za primjenu tereta dokazivanja "odsustva krivice" za prouzrokovanu štetu u smislu navedene zakonske odredbe).

14. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U pogledu prvoapelantovih navoda iznesenih u podnesku od 16. februara 2011. godine, koji u stvari predstavlja dopunu predmetne apelacije, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju, prvoapelant u dopuni apelacije ukazuje na kršenje načela jednakosti strana u postupku, uz obrazloženje da je prvostepeni sud propustio da mu dostavi reviziju prvotuženog na odgovor. Međutim, s obzirom na to da je presudu Vrhovnog suda, kao konačnu odluku, apelant primio 16. februara 2010. godine, da u predmetnoj apelaciji od 14. aprila 2010. godine prvoapelant nije ukazivao na naprijed navedeno (iako mu je u tom trenutku bilo poznato), već tek u podnesku od 16. februara 2011. godine, Ustavni sud neće ispitivati prvoapelantove navode iznesene u dopuni apelacije zbog proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Dopustivost u odnosu na drugoapelanta

16. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud ukazuje da drugoapelant u predmetnom sudskom postupku nije imao svojstvo stranke, niti se u tom postupku odlučivalo o njegovim pravima ili obavezama. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da drugoapelant u konkretnom slučaju nema svojstvo ovlaštenog lica koje bi moglo osporavati presudu Vrhovnog suda u postupku pred Ustavnim sudom.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1326/10 ("Zidar" d.o.o. Hrasnica – Ilidža) | Sudska praksa | Aktio