Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1557/10 («Bernina» d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 250
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1557/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. veljače 2013. godine, u predmetu broj AP 1557/10, rješavajući apelaciju «Bernina» d.o.o. Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Bernina» d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 020345 08 Rev od 28. siječnja 2010. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1.«Bernina» d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednički odvjetnički ured «Sesar-Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnijela je 30. travnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 020345 08 Rev od 28. siječnja 2010. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio protuizvršenje po prijedlogu Federacije BiH – Federalnog Ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: tužena), a na temelju naprijed navedene pobijane odluke Vrhovnog suda od 28. siječnja 2010. godine. Ustavni sud je na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine donio odluku kojom se predmetni zahtjev za donošenje privremene mjere odbija kao neutemeljen.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 020345 06 Ps od 29. studenoga 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 020345 08 Pž od 29. kolovoza 2008. godine, tužena je obvezana na ime isplate i naknade štete apelantici isplatiti novčani iznos od 150.328,52 KM, te joj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.331,50 KM.
3. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nespornim utvrđeno da su apelantica i tužena 4. siječnja 2001. godine zaključili ugovor o isporuci robe, te da je tužena u 2000. i 2001. godini od apelantice poručivala razne vrste robe. Također, nesporno je da tužena apelantici nije platila isporučenu robu po računima (detaljno navedenim u izreci prvostupanjske presude) koji su dospjeli za naplatu od 15. veljače do 15. svibnja 2001. godine. Zbog toga se apelantica 17. srpnja i 21. rujna 2006. godine obratila tuženoj za isplatu ispostavljenih računa, a tužena je aktom broj 17-12-1007/06 od 7. studenoga 2006. godine obavijestila apelanticu da joj je roba isporučena i da je bila dužna izmiriti obvezu u zakonom propisanom roku. Također, tužena je obavijestila apelanticu da računi koji su predmet spora nisu prijavljeni Federalnom ministarstvu financija kao dug, te da se to potraživanje ne može realizirati redovitim putem. S tim u vezi, tužena je istakla da je navedeni akt potpisao upravitelj prijašnjeg Federalnog ministarstva obrane Marko Štrbac. Dalje, sud je naveo da je tužena u tijeku postupka istakla prigovor zastarjelosti potraživanja, te da je apelantica isticala da je tužena priznala zastarjelu obvezu, odnosno da se odrekla zastarjelosti. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje, Općinski sud je ocijenio da je prigovor zastarjelosti utemeljen u smislu odredbi članka 374. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je predviđen trogodišnji rok zastare, jer se radi o potraživanju između pravnih subjekata o prometu roba i usluga. S tim u vezi je konstatirano da je apelantica tužbu podnijela 14. prosinca 2006. godine, a da je njezino najkasnije potraživanje prema odredbama članka 5. zaključenog Ugovora dospjelo za naplatu 15. svibnja 2001. godine, tj. pet godina i sedam mjeseci prije podnošenja tužbe. Međutim, sud je udovoljio apelantičinom tužbenom zahtjevu ocjenjujući da je tužena priznala zastarjeli dug kada je donijela Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09 i 65/09, u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju) koji je stupio na pravnu snagu 28. studenoga 2004. godine.
4. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da Kantonalni sud prihvaća cjelokupno obrazloženje iz prvostupanjske presude, izuzev u dijelu koji se tiče zastare predmetnog potraživanja. S tim u vezi je Kantonalni sud zaključio da je tužena priznala zastarjeli dug na koji način se odrekla od zastare, ali ne po Zakonu o izmirenju kako je to zaključio prvostupanjski sud, nego na temelju pismenog akta broj 17-12-1007/06 od 7. studenoga 2006. godine koji je potpisao privremeni upravitelj Mirko Štrbac kao zakonski zastupnik tužene i time se odrekla zastarjelosti. Dakle, prema ocjeni drugostupanjskog suda, ovlaštena osoba je jasno i nedvosmisleno priznala predmetni dug, pa je iz tih razloga došlo do odricanja od zastare.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 020345 08 Rev od 28. siječnja 2010. godine uvažena je revizija tužene izjavljena protiv drugostupanjske presude Kantonalnog suda od 29. kolovoza 2008. godine, te obje nižestupanjske presude preinačene tako da je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neutemeljen.
6. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da je Vrhovni sud ocijenio pravilnim zaključak Kantonalnog suda da Zakon o izmirenju ne predstavlja pismenu izjavu o priznanju duga kakvu ima u vidu odredba članka 387. stavak 1. u vezi sa člankom 366. stavak 1. ZOO-a, s obzirom na to da taj Zakon samo utvrđuje visinu unutarnjeg duga Federacije BiH, kao i vrstu duga i način izmirenja tog duga. Međutim, pravno stajalište Kantonalnog suda da akt broj 17-12-1007/06 od 7. studenoga 2006. godine, kojeg je potpisao privremeni upravitelj Marko Štrbac, predstavlja pismeno priznanje zastarjele obveze u smislu članka 366. ZOO-a je, prema ocjeni revizijskog suda, pogrešno. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da navedeni akt ne predstavlja priznanje duga, jer se iz njega ne može jasno očitovati volja dužnika-tužene da priznaje visinu i osnovu duga u smislu odredbi članka 387. stavak 1. u vezi sa člankom 366. stavak 1. ZOO-a, te stoga ne proizvodi učinak na zastaru potraživanja, jer nema izričite izjave o priznanju osnove i visine duga. Osim toga, navedeni akt nije potpisala ovlaštena osoba za priznanje duga u ime Federacije BiH, jer privremeni upravitelj kojeg postavlja ministar obrane BiH, prema članku 4. Zakona o prestanku važenja Zakona o obrani FBiH («Službene novine FBiH» broj 2/06) u vezi sa člankom 69. Zakona o obrani BiH («Službene novine BiH» broj 88/05), ima ovlaštenje samo obavljati neophodne obveze i zadatke za efikasno upravljanje ranijeg Federalnog ministarstva obrane do završetka procesa tranzicije. Naime, odredbama članka od 70. do 77. Zakona o obrani BiH točno je utvrđeno koja ovlaštenja ima privremeni upravitelj entitetskih ministarstava obrane, a to su da se izvrši popis imovine, prava i obveza tih ministarstava i da se u roku od 30 dana predloži plan o prijenosu tih prava i obveza Ministarstvu odbrane BiH, a konačan plan o raspolaganju imovinom donosi Vijeće ministara BiH. Stoga je Vrhovni sud zaključio da nije postojalo ovlaštenje za priznanje bilo kakvog duga u ime FBiH, koji je mogao priznati samo ministar obrane ili Federalno ministarstvo financija u postupku odobrenja prijavljenih potraživanja. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio pismeni akt tužene kao priznanje duga, odnosno odricanje od zastarjelosti, iz kojih razloga je, shodno članku 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 75/05 i 19/06), reviziju tužene uvažio i odlučio kao u dispozitivu revizijske presude, budući da nije bilo priznanja duga niti odricanja od zastare.
7. Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelantica je istakla da Vrhovni sud na pogrešan način tumači odredbu članka 366. ZOO-a, budući da akt koji je potpisala ovlaštena osoba predstavlja akt kojim tužena obavještava apelanticu da je roba koja je predmet spornih potraživanja isporučena tuženoj i utvrđuje da je tužena bila u obvezi izmiriti dug. Također, apelantica navodi da je pogrešan stav Vrhovnog suda u vezi sa ovlaštenjima privremenog upravitelja da potpiše navedeni akt. Apelantica navodi da je u konkretnom slučaju akt od 7. studenoga 2006. godine, kojim je priznat dug, potpisao privremeni upravitelj prednika tužene, kojeg je imenovala tužena, shodno odredbama članka
69. Zakona o obrani BiH. Slijedom navedenog, apelantica je predložila Ustavnom sudu da ukine pobijanu odluku Vrhovnog suda i da tom sudu naloži da, u roku od 60 dana, donese novu, na zakonu utemeljenu presudu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava u pobijanoj odluci Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
12. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić