Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1575/10 (M. L. i D. L.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1575/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 1575/10, rješavajući apelaciju Mladena Lazarevića i Danka Lazarevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mladena Lazarevića i Danka Lazarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 570 od 26. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001739 od 14. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-287/06 od 22. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Lazarević i Danko Lazarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 30. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev- 08-000 570 od 26. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001739 od 14. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-287/06 od 22. juna 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-287/06 od 22. juna 2007. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen između Franje Bijelića i Nike Bijelića (u daljnjem tekstu: tužioci), s jedne strane, i apelanata kao tuženih, s druge strane, ovjeren 3. decembra 1993. godine u Osnovnom sudu pod brojem I-Ov-4883/93, kojim su tužioci razmijenili svoje nepokretnosti u Banjaluci upisane u p.l. broj 101 k.o. Banjaluka VI i to k.č. broj 573/2 upisana u zk. ul. broj 4127 k.o. Banjaluka na nepokretnosti apelanata upisane u zk. ul. broj 2457 k.o. Ždralovi, označene kao k.č. broj 67/16 i k.č. broj 669/9, koje se nalaze u ulici Mije Bobetka broj 7, Ždralovi, u Republici Hrvatskoj, i da kao takav ne proizvodi dejstvo. Istom presudom apelanti su obavezani da priznaju i trpe da se tužioci, na osnovu ove presude, uknjiže kao vlasnici i posjednici predmetnih nepokretnosti u Banjaluci, dok su tužioci obavezani da priznaju i trpe da se apelanti uknjiže kao vlasnici i posjednici predmetnih nepokretnosti u Ždralovima u Republici Hrvatskoj. Takođe, presudom su apelanti obavezani da tužiocima predaju u posjed i svojinu nepokretnosti koje se nalaze u Banjaluci, a koje su bile predmet zamjene, u naravi porodična kuća sa pratećim objektima, kao i dokumentacijom za iste objekte, a tužioci su obavezni da apelantima predaju u posjed i svojinu nepokretnosti koje se nalaze u Ždralovima u Republici Hrvatskoj. Na kraju, presudom su apelanti obavezani da tužiocima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 14.915,00 KM, dok su tužiocima odbijeni kao neosnovani zahtjevi za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da među strankama nije sporno da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti i da su tužioci do zaključenja ugovora živjeli u Banjaluci u kojoj su se bavili ugostiteljskom djelatnošću. Dalje je sud konstatovao da su tužioci kao pripadnici hrvatske manjine napustili Banjaluku usljed ratnih dešavanja, pritisaka i uznemiravanja od nepoznatih lica kojima su bili izloženi, te nemogućnosti daljnjeg obavljanja ugostiteljske djelatnosti u svom ugostiteljskom objektu. Zatim je konstatovano da su tužioci, nakon napuštanja Banjaluke, otišli da žive u Ždralove u Republici Hrvatskoj na nepokretnostima apelanata koje nisu bile osposobljene za stanovanje, na kojima su potom izveli radove u vrijednosti od 57.856,68 KM. Nije sporno među strankama ni da su apelanti predali tužiocima iznos od 25.000,00 DM na ime razlike u vrijednosti objekata tužioca u odnosu na objekte apelanata u Banjaluci. Međutim, sud je istakao da je među strankama sporna činjenica da li je predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti pravno valjan, s obzirom na to da je zaključen u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti i da li je zaključen na dobrovoljan način, te da li su protekli rokovi za podnošenje predmetne tužbe, kao i da li je restitucija moguća s aspekta nepriznavanja presuda donesenih u sudovima Republike Srpske u Republici Hrvatskoj. Dajući odgovor na sporna pitanja, Osnovni sud je istakao da je neosnovan prigovor apelanata u pogledu blagovremenosti podnošenja predmetne tužbe, s obzirom na to da se njome traži utvrđenje apsolutne ništavosti ugovora o zamjeni nepokretnosti, te da u smislu odredbe člana 110 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pravo na isticanje takvog prigovora se ne gasi protekom određenih rokova, odnosno da podnošenje predmetne tužbe nije ograničeno. Dalje, sud je utvrdio da je zbog navedenih okolnosti koje su dovele do zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni nepokretnosti postojalo odsustvo volje (dobrovoljnosti) prilikom zaključenja ugovora, u smislu odredbe člana 26 ZOO-a i odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, te da slijedom takvog utvrđenja predmetni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno ništav je. Slijedom toga je odlučeno da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila po osnovu takvog ugovora (član 104 ZOO-a), pa je odlučeno kao u st. 2 i 3 dispozitiva presude.
4. Zatim, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio navode apelanata da će oni ostati bez imovine u Republici Hrvatskoj iz razloga što hrvatski sudovi ne priznaju odluke sudova Republike Srpske, navodeći da takva procedura može nastupiti samo od zahtjeva u konkretnoj pravnoj stvari (priznanje inostrane sudske odluke). U tom smislu je konstatovano da su u spisu predmeta na te okolnosti dostavljene različite presude hrvatskih sudova o priznanju, odnosno nepriznanju odluka inostranog suda, te da sud u konkretnom slučaju ne vidi smetnju da apelanti pred nadležnim hrvatskim sudovima izdejstvuju novi upis jer je osnov za uknjižbu tužilaca poništen, odnosno utvrđen ništavnim a i sami tužioci su u tom smislu spremni na saradnju. Sud je potom naveo da u cijelosti prihvata nalaz vještaka građevinske struke Milenka Popovića, odlučujući o iznosima koje su apelanti dali tužiocima na ime razlike vrijednosti nepokretnosti, kao i da smatra da su tužioci dokazali da su u nepokretnosti apelanata uložili iznos od 57.856,68 KM, te da, slijedom toga, apelantima ne pripada povraćaj iznosa od 25.000,00 KM koji su oni dali tužiocima prilikom zaključenja ugovora, jer su ista sredstva uložena u nepokretnosti koje su u svojini apelanata, a i cilj istih sredstava je bio da se završi, odnosno osposobi objekat za stanovanje. O troškovima postupka je odlučeno primjenom odredbe člana 386 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03-49/09; u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001739 od 14. februara 2008. godine djelimično je uvažena žalba apelanata, te ukinuto rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u presudi Osnovnog suda od 22. juna 2007. godine i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ostalom dijelu, žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 22. juna 2007. godine u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari.
6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. S tim u vezi je drugostepeni sud konstatovao da je prvostepeni sud, u svjetlu nesporno utvrđenih činjenica, pravilno zaključio da su u predmetnom slučaju postojali faktori koji su ograničavali slobodu odlučivanja, odnosno uslovili da se predmetni ugovor o zamjeni nepokretnosti zaključi protivno odredbi člana 26 ZOO-a u vezi sa odredbom člana 28 stav 2 istog Zakona, te da nije od značaja što ti pritisci nisu poticali od apelanata već od trećih nepoznatih lica. Drugačije shvatanje i ocjena predmetnog ugovora, prema ocjeni Okružnog suda, bila bi protivna i pravilu iz člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, drugostepeni sud je prihvatio i stav prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju moguća obostrana restitucija na način opisan u stavu 2 dispozitiva prvostepene presude. Na drugoj strani, Okružni sud je naveo da su navodi žalbe u odnosu na dosuđene troškove parničnog postupka osnovani, te da je obrazloženje prvostepenog suda u tom dijelu odluke kontradiktorno, pa je stoga odlučeno kao u stavu 1 dispozitiva drugostepene presude.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 570 od 26. februara 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 14. februara 2008. godine.
8. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je, imajući u vidu činjenično utvrđenje pred redovnim sudovima, pravilan zaključak drugostepenog suda da kod tužilaca nije bila slobodno izražena volja prilikom zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni nepokretnosti sa apelantima. Tvrdnje apelanata da oni nisu vršili nikakve pritiske na tužioce da sa njima zaključe predmetni ugovor, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu relevantne u predmetnoj pravnoj stvari, te da bi one bile od značaja samo da se tužbenim zahtjevom tražilo poništenje predmetnog ugovora o razmjeni zbog postojanja mana volje (prevare, prijetnje i prisile – član 111 ZOO-a). Neosnovani su, prema mišljenju revizionog suda, i navodi apelanata da sudovi u Republici Hrvatskoj ne priznaju donesene odluke sudova u Republici Srpskoj, jer su tužioci dostavili sudu rješenje Opštinskog suda u Bjelovaru, Republika Hrvatska, broj P1-56/08 od 7. oktobra 2008. godine iz čije izreke proizilazi da je prvostepena presuda, koja je donesena u ovom sporu (osporena presuda Osnovnog suda od 22. juna 2007. godine), postala pravosnažna donošenjem osporene drugostepene presude (osporena presuda Okružnog suda od 14. februara 2008. godine) i da se priznaje kao strana sudska odluka na osnovu koje se mogu preduzimati pravne radnje vezane za upis u zemljišnim knjigama na nepokretnostima koje su bile predmet ugovora o zamjeni nepokretnosti zaključen između stranaka u ovom sporu.
9. Dalje je navedeno da su tačni navodi revizije apelanata da su stranke u ovom sporu tokom septembra 1993. godine u Bjelovaru, Republika Hrvatska, zaključile i ugovor o razmjeni istih nepokretnosti, za koje je nadležan da odlučuje sud u Republici Hrvatskoj. Međutim, predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen u Banjaluci sadrži sve nepokretnosti koje su navedene i u ugovoru o razmjeni nepokretnosti koji je zaključen u Bjelovaru, pa kako se osporenom presudom Okružnog suda uspostavlja zemljišnoknjižno stanje koje je bilo prije zaključenja predmetnog ugovora o razmjeni, kao i istovremena predaja u posjed nepokretnosti tužilaca i apelanata, prema ocjeni Vrhovnog suda, ovaj prigovor se ukazuje neosnovanim. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, a suprotno tvrdnjama revizije apelanata, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 103 i 104 ZOO-a kada su odlučili kao u dispozitivima svojih odluka. Na kraju je navedeno da ostali navodi revizije nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost osporene presude, pa je slijedom sveg navedenog odlučeno kao u dispozitivu revizione presude primjenom odredbi člana 248 ZPP u vezi sa odredbama člana 241 tog Zakona.
10. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni prevashodno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelanti su istakli da su sudovi osporene odluke donijeli raspravljajući samo o validnosti ugovora o zamjeni nepokretnosti koji je zaključen u Banjaluci, a da istovremeno nisu raspravljali i o ugovoru o zamjeni nepokretnosti koji je zaključen u Bjelovaru (Republika Hrvatska), kao i da je neprihvatljiv stav Okružnog i Vrhovnog suda u pogledu mogućnosti obostrane restitucije. Slijedom navedenog, apelanti su naveli da su osporene odluke u suprotnosti sa odredbama člana 99 ZOO-a.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u predmetnom parničnom postupku radi utvrđenja ništavosti ugovora radi razmjene nepokretnosti, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na navode apelacije koji se tiču navodne povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su oni u suštini isti kao i navodi o kršenju prava na imovinu, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnoj tački ove odluke u vezi sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić