Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-162/10 (L. G.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-162/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 162/10, rješavajući apelaciju Laze Gavrilovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Laze Gavrilovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 432 od 8. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001496 od 23. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lazo Gavrilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 11. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-
000 432 od 8. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001496 od 23. novembra 2007. godine. Apelant je 25. oktobra 2010. godine dostavio Ustavnom sudu odgovor na izjašnjenje učesnika u postupku.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-
000-489 od 7. maja 2007. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac – Republika Srpska, Ministarstvo prosvjete i kulture, Republički pedagoški zavod Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac), tražio da sud obaveže apelanta da se sa svim licima i stvarima iseli iz stana u ulici Miloša Obilića 2/12, Prijedor (ranija ulica Muharema Suljanovića C-3; u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da predmetni stan preda u posjed vlasniku – tužiocu, uz naknadu troškova spora.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da apelant bez pravnog osnova koristi predmetni stan, odnosno da se nezakonito uselio u predmetni stan, te da je tužilac nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu. Sporna je osnovanost tužiočevog zahtjeva za iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 30 st. 1 i 2 Zakona o stambenim odnosima propisano da svako zainteresovano lice može podnijeti zahtjev za iseljenje bespravno useljenog lica u stanu u društvenoj svojini, te da će na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Navedeno je da je članom 30 stav 7 Zakona o stambenim odnosima propisano da se protekom roka od tri godine ne isključuje pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u daljnjem roku od pet godina. Osnovni sud je saslušanjem brojnih svjedoka utvrdio da je apelant u predmetni stan uselio krajem 1994. godine. Kod ovako utvrđenog stanja i činjenice da je tužilac tužbu za iseljenje podnio tek 2. aprila 2004. godine Osnovni sud je zaključio da su protekli rokovi određeni članom 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima za iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Istaknuto je da protekom tih rokova lice koje se nezakonito uselilo u stan u društvenoj (odnosno državnoj) svojini stiče pravo da dalje nesmetano koristi navedeni stan, jer se postupak za njegovo iseljenje ne može više voditi. Ocijenjeno je da davalac stana ne može, protekom rokova na koje upućuje odredba člana 30 Zakona o stambenim odnosima, osnovano tražiti ispražnjenje stana od lica koje u njemu stanuje, jer se radi o zakonskim rokovima imperativnog karaktera, zbog čega je, kako je naveo Osnovni sud, nastupila zakonska prekluzija. Osnovni sud je stoga zaključio da je protekom roka od osam godina od nezakonitog useljenja apelanta u predmetni stan tužilac izgubio pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje apelanta, pa je odlučio kao u izreci presude.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001496 od 23. novembra 2007. godine uvažena je tužiočeva žalba, preinačena presuda Osnovnog suda, i obavezan apelant da se sa licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da predmetni stan preda tužiocu kao vlasniku stana, u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je utvrđenje prvostepenog suda bilo pravilno, ali da pravni stav prvostepenog suda u odnosu na osnovanost tužiočevog tužbenog zahtjeva nije pravilan. Okružni sud je, dalje, naveo da je 16. maja 2001. godine stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova, te da je odredbom člana 71 stav 2 prethodno navedenog Zakona propisano da se odredbe Zakona o stambenim odnosima, koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova, neće primjenjivati. Dalje je navedeno da je odredbom člana 69 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se stupanjem na snagu navedenog zakona ne može steći stanarsko pravo. Kako od bespravnog useljenja apelanta sa članovima porodice u predmetni stan, koje je, prema utvrđenju prvostepenog suda, izvršeno u novembru ili decembru 1994. godine, pa do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, tj. 16. maja 2001. godine, nije proteklo vrijeme od osam godina (tri plus pet godina), čijim protekom bi se ugasilo pravo vlasnika, odnosno tužioca da traži iseljenje apelanta sa članovima porodičnog domaćinstva iz predmetnog stana, Okružni sud je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan. S obzirom na navedeno, Okružni sud je uvažio tužiočevu žalbu, preinačio prvostepenu presudu primjenom odredbe člana 229 tačka 4 Zakona o parničnom postupku i odlučio kao u izreci presude, uz obrazloženje da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 432 od 8. oktobra 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno da se protekom rokova iz člana 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima gubi pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje lica koje je nezakonito uselilo u stan, pa se ono po sili zakona izjednačuje sa licem koje je na zakonom propisan način steklo stanarsko pravo, jer se postupak za njegovo iseljenje ne može voditi zbog nastupanja zakonske prekluzije. U konkretnom slučaju, polazeći od utvrđenja nižestepenih sudova da apelant nezakonito koristi predmetni stan od kraja 1994. godine, Vrhovni sud je istakao da do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova 28. jula 2001. godine nije protekao zakonski rok iz odredbe člana 30 Zakona o stambenim odnosima potreban za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da smatra pravilnim zaključak Okružnog suda da nakon tog dana apelant više nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, prema odredbi člana 69 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova, u vezi sa odredbom člana 71 stav 2 istog Zakona. Ocijenjeno je da je zato pravilan i pravni zaključak Okružnog suda da apelant nema pravni osnov za korišćenje predmetnog stana i da je osnovan tužiočev zahtjev za njegovo iseljenje, a neosnovan apelantov revizioni navod da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 69 stav 1 i 71 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Vrhovni sud je smatrao da je neosnovana apelantova tvrdnja iz revizije da apelant prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova ima pravo na daljnje korišćenje i zaključivanje ugovora o zakupu predmetnog stana, jer ovo pravo prema tom Zakonu pripada nosiocima stanarskog prava koji nisu otkupili stan u rokovima propisanim ovim Zakonom. U pogledu apelantove tvrdnje da je drugostepeni sud presudom odlučivao o apelantovom stanarskom pravu i time prekoračio tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je zaključio da je i ta presuda neosnovana, jer je iz izreke drugostepene presude vidljivo da je odlučeno samo o postavljenom tužiočevom tužbenom zahtjevu da mu apelant preda u posjed predmetni stan.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra pogrešnim i neprihvatljivim stavove Vrhovnog i Okružnog suda u pogledu tumačenja i primjene materijalnog prava. Apelant tvrdi da članom 30 Zakona o stambenim odnosima nije propisan način sticanja stanarskog prava već je to propisano članom 2 istog Zakona. Dalje navodi da nije sporno da on nije stekao stanarsko prava na predmetnom stanu, niti ga je na opisani način mogao steći, ali smatra da je stekao pravno zaštićenu državinu (posjed) na predmetnom stanu, s obzirom na to da se primjenom člana 30 Zakona o stambenim odnosima protiv apelanta nije mogao voditi nikakav postupak radi iseljenja iz predmetnog stana. Stav redovnih sudova da je član 30 Zakona o stambenim odnosima u suprotnosti sa članom 69 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova, jer apelant nije stekao stanarsko pravo, apelant smatra neodrživim, s obzirom na to da se stanarsko pravo nije ni moglo steći prema članu 30 Zakona o stambenim odnosima, niti je ko tvrdio da je stečeno. Apelant smatra neodrživim i shvatanje Vrhovnog suda da se član 37 Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojim je regulisano korišćenje stanova koji nisu privatizovani po osnovu ugovora o zakupu stanova odnosi samo na nosioce stanarskih prava. Apelant je citirao zadnji stav prethodno navedenog člana kojim je propisano da lice koje stupanjem na snagu ovog zakona nije steklo uslove za otkup stana nastavlja da koristi stan po osnovu zakupa. Tvrdi da je očigledno da se citirani stav odnosi na njega, s obzirom na to da nije stekao stanarsko pravo, pa samim tim niti uslove za otkup stana, ali je stekao pravnu poziciju u kojoj se protiv njega ne mogu pokretati postupci radi iseljenja zbog bespravnog useljenja u predmetni stan.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev, odnosno zašto je apelantova revizija odbijena kao neosnovana. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je apelant dužan da se iseli iz predmetnog stana i preda ga tužiocu, primjenom relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova, zbog kojih je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić