Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-222/10 (O. T.)

Odluka donesena 28. 02. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-222/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 222/10, rješavajući apelaciju Osmana Topčagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Topčagića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-216/05 od 30. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-

398/99 od 3. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Topčagić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-

216/05 od 30. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-398/99 od 3. januara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-398/99 od 3. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-216/05 od 30. septembra 2009. godine, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te su obavezani DD za osiguranje i reosiguranje „Bobar“ Bijeljina, Slavko Ilić i Zoran Ilić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplate iznos od 1.304,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, kao i da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 1.000,00 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim strankama nesporno da se 8. juna 1996. godine u mjestu Porebrice dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su sa vozilima učestvovali apelant i tuženi Slavko Ilić. Navedeno potvrđuje i zabilješka o saobraćajnoj nezgodi sa materijalnom štetom. Iz polise osiguranja broj 047365 utvrđeno je da je vozilo „lada“ kojim je upravljao tuženi Slavko Ilić u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tuženog DD za osiguranje i reosiguranje „Bobar“ Bijeljina, a što nije sporno među parničnim strankama.

4. Istaknuto je da tuženi DD za osiguranje i reosiguranje „Bobar“ Bijeljina ima obavezu da apelantu nadoknadi štetu, što proizlazi iz odredbi čl. 93. i 95. Zakona o osnovama sistema osiguranja i lica („Službeni list SFRJ“ br. 17/90 i 82/90), a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. Dalje je utvrđeno da obaveza navedenog tuženog proizlazi i iz odredbi čl. 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Navedeno je da je visina štete utvrđena vještačenjem vještaka mašinske struke Z.C., koji je ustanovio da je u navedenom saobraćajnom udesu prouzrokova šteta na apelantovom automobilu marke „mercedes“ u ukupnom iznosu od 1.449,7 KM. Osnovni sud je naveo da je poklonio povjerenje nalazu i mišljenju vještaka Z.C., jer se radi o stručnom licu koje je svoj nalaz detaljno obrazložilo, a taj dokaz je i u vezi sa drugim dokazima kao što su priložene fotografije iz kojih se vidi da se ne radi o nekim većim oštećenjima na apelantovom vozilu. Istaknuto je da sud nije prihvatio nalaz vještaka L.B., koji je u svom nalazu ustanovio da je šteta na apelantovom vozilu 6.353,70 DM, jer navedeni nalaz nije sačinjen po nalogu suda, već po apelantovom nalogu. Pored toga, navedeni nalaz je sačinjen pod pretpostavkom da je vozilo popravljeno u SR Njemačkoj. Prema mišljenju Osnovnog suda, vozilo sa navedenim oštećenjima nije ni moglo da uđe u SR Njemačku, što znači da je popravljeno na ovom području, te da se stoga primjenjuju i niže cijene materijala i niža naknada za obavljeni rad.

6. Osnovni sud je naveo da je vještak C.L. u svom nalazu naveo da je i sam apelant djelimično doprinio nastanku štete, te da taj doprinos iznosi 10%. Stoga je Osnovni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je štetu pričinio tuženi Slavko Ilić, i to tako što je sa sporednog puta izlazio na put sa pravom prvenstva i na taj način izazvao saobraćajni udes. Vještak C. L. je u svom nalazu ustanovio da je bila dobra preglednost na mjestu nastanka štete i da se udes dogodio u noćnim satima pri upaljenim svjetlima. Prema mišljenju suda, navedeno znači da je tuženi Slavko Ilić mogao na vrijeme i blagovremeno da uoči nailazak vozila na putu sa pravom prvenstva tim prije što vještak smatra da se to vozilo nije kretalo velikom brzinom i da na putu nema tragova kočenja. Međutim, Osnovni sud je ustanovio da u konkretnom slučaju postoji i određen manji apelantov doprinos nastanku štete, jer je i sam blagovremeno mogao da uoči vozilo koje se uključuje na put sa pravom prvenstva, te da sam prikazani položaj vozila ukazuje da je apelant manjim dijelom doprinio nastanku štete. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelant je doprinio šteti 10% i srazmjerno tom procentu mu se smanjuje pravo na naknadu štete u smislu čl. 192. i 267. ZOO.

7. Osnovni sud je naveo da apelantu pripada pravo i na kamatu na dosuđeni iznos od 1.304,73 KM, shodno članu 277. ZOO, ali da apelant sudu nije priložio račune o izvršenoj popravci vozila pa mu stoga ne pripada zakonska kamata od 11. juna 1996. godine, kako je tražio, već mu pripada kamata na dosuđeni iznos od dana presuđenja, kada je i utvrđena visina štete. Također, odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete preko iznosa od 1.304,73 KM, jer je previsoko postavljen.

8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepena presuda rezultat potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, te da prilikom njenog donošenja nisu pričinjene povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje na koje sud, u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku, pazi po službenoj dužnosti. Također, drugostepeni sud nije utvrdio ni da postoje povrede pravila postupka na koje se apelant poziva u žalbi.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant navodi da je u predmetnom postupku materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno. Ističe da je sud propustio da primijeni član 23. ZOO, jer član 28. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima predstavlja lex specialis koji je upravo predviđen za konkretan slučaj i upravo ovaj zakon je pozitivni propis koji vrijedi u Bosni i Hercegovini. Navodi da sud nije uzeo u obzir apelantov prigovor o tome da je vještak dužan navesti na osnovu kojih podataka i izvora je došao do određenog iznosa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-222/10 (O. T.) | Sudska praksa | Aktio