Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-222/13 (A.H.I.)
Odluka donesena 28. 02. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Upravni postupak
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-222/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 02. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine, u predmetu broj AP 222/13, rješavajući apelaciju A. H. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. H. I. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011997 12 U od 10.
decembra 2012. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-126/12 od 5. decembra 2012. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.8-07.3-12-51/08 od 12. novembra 2012. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. H. I. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Sirije, kojeg zastupaju Harisa Bačvić i Elma Tekač iz Udruženja «Vaša prava BiH», podnio je 17. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 011997 12 U od 10. decembra 2012. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2- 06-07-2-126/12 od 5. decembra 2012. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba ) broj UP-1/18.8-07.3-12- 52/08 od 4. decembra 2012. godine.
2. Rješavajući po službenoj dužnosti u upravnoj stvari izuzetnog produženja nadzora, Služba je donijela Rješenje broj UP-1/18.8-07.3-12-52/08 od 4. decembra 2012. godine kojim je apelantu produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Produženje mjere trajanja nadzora određeno je na period od 21. decembra 2012. godine do udaljenja iz zemlje, a najduže do 20. marta 2013. godine.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je neposredno prije donošenja rješenja o izuzetnom produženju nadzora Služba ispitala postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloge zbog kojih je apelantu određena mjera nadzora. S tim u vezi, utvrđeno je da se nisu izmijenile okolnosti, odnosno razlozi koji su bili osnov za određivanje navedene mjere a koji bi utjecali na to da Služba drugačije riješi. Služba je, kako je dalje navedeno, rješenje o izuzetnom produženju nadzora utemeljila na dodatnim činjenicama usljed kojih je imala obligatornu obavezu postupiti kao u dispozitivu rješenja, koje ukazuju da je zadržavanje apelanta pod nadzorom opravdano i zakonito, sa jasnim ciljem udaljenja apelanta sa teritorije BiH. Osim toga, u obrazloženju rješenja je navedeno da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postupajući po apelantovoj aplikaciji, donio Presudu broj 3727/08 od 7. februara 2012. godine prema kojoj je vlastima BiH naloženo da apelanta u sadašnjim okolnostima ne protjeruju u Siriju kako ne bi došlo do povrede člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, Apelaciono upravno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 005808 12 Uvp od 6. marta 2012. godine uvažilo apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke u upravnoj stvari protjerivanja sa teritorije BiH nakon čega je preinačena ranija presuda i poništena kao nezakonita rješenja Službe i Ministarstva.
4. U ponovnom postupku, postupajući prema uputama iz presude Suda BiH od 6. marta 2012. godine, Služba je donijela Rješenje broj UP-1/18.5.1-07.3-48/12 od 15. marta 2012. godine kojim je apelantu izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska u periodu od pet godina od dana napuštanja BiH, a istim rješenjem mu je ostavljen dobrovoljni rok od tri dana za napuštanje BiH. Pošto apelant nije u dobrovoljnom roku napustio BiH, nastavljene su aktivnosti na iznalaženju sigurne treće zemlje putem Ministarstva inostranih poslova (u daljnjem tekstu: MIP), ali do dana donošenja rješenja o izuzetnom produženju nadzora nije dobivena saglasnost sigurne treće zemlje za prihvat apelanta. Zatim se Služba, radi određivanja eventualno blaže mjere nadzora, obratila Obavještajno-sigurosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: OSA) zahtjevom za dostavljanje informacija o trenutnom statusu apelanta. Dopisom od 27. novembra 2012. godine OSA je obavijestila Službu da apelant i dalje predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Nakon ocjene ispunjenosti uslova za daljnji nadzor, ocjene postojećih i novih dokaza kojima raspolaže Služba (da je apelantu oduzeto državljanstvo BiH i da nezakonito boravi u BiH, da nije u dobrovoljnom roku napusto BiH, procjene OSA), te ocjenjujući da je presudom Evropskog suda odlučeno da bi protjerivanje apelanta u Siriju predstavljalo povredu člana 3. Evropske konvencije, te pošto do trenutka donošenja rješenja nisu stečeni uslovi za njegovo udaljenje u sigurnu treću zemlju, Služba je, u skladu sa odredbom člana 102. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, donijela rješenje o izuzetnom produženju nadzora.
5. Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-126/12 od 5. decembra 2012. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe od 4. decembra 2012. godine o izuzetnom produženju nadzora. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalba neosnovana, jer je apelantu izuzetno produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog činjenice da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Osim toga, u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, Služba je ispitala postojanje bitno izmijenjenih okolnosti i razloga zbog kojih je apelantu određena mjera nadzora, te je utvrđeno da se okolnosti i razlozi koji su bili osnov za određivanje nadzora nisu izmijenili i da se izuzetno produženje nadzora temelji na dodatnim zakonom propisanim razlozima koji su nastali nakon prvobitno određene mjere nadzora. U tom smislu Služba je pribavila informaciju OSA-e od 27. novembra 2012. godine koju je Ministarstvo u žalbenom postupku provjerilo utvrđujući da je označena oznakom «tajno» i da apelant predstavlja prijetnju za sigurnost BiH. Zatim je utvrđeno da je Služba MIP-u dostavila urgenciju u odnosu na ranije dostavljene akte kojima se traži iznalaženje sigurne treće zemlje za prihvat apelanta i članova njegove porodice. S tim u vezi, Ministarstvo ocjenjuje da je Služba postupila pravilno, da je činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, jer je prvostepeno rješenje doneseno u skladu sa članom 102. stav 5. u vezi sa članom 99. stav 2. tač. a) i b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, na osnovu činjenice da prema informaciji OSA-e od 27. novembra 2012. godine apelant i dalje predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH, kao i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. U pogledu obligatornosti izrečene mjere, Ministarstvo je naglasilo da je, prema odredbi člana 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, OSA nadležna vršiti sigurnosnu provjeru stranaca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH i da su informacije koje dostavi Službi, odnosno Ministarstvu obavezujuće. U tom smislu Služba i Ministarstvo ne mogu preispitivati, niti mogu vršiti ocjenu vjerodostojnosti informacija koje dostavlja OSA u čijoj je to isključivoj nadležnosti (član 5. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH). Apelant se neosnovano poziva na kršenje člana 5. Evropske konvencije, jer nije upoznat sa razlozima zbog kojih predstavlja opasnost po sigurnost BiH, jer je Služba tu činjenicu utvrdila na temelju informacije OSA-e. Osim toga, apelantu je izuzetno produženje nadzora određeno u zakonito provedenom postupku, u skladu sa odredbom člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije.
6. Odlučujući u upravnoj stvari izuzetnog produženja nadzora, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 011997 12 U od 10. decembra 2012. godine kojom je odbio apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva od 5. decembra 2012. godine. Sud BiH je ispitujući pravilnost i zakonitost osporenog rješenja zakazao saslušanje apelanta u zakonom predviđenom roku na koje nije pristupio, ali je posredstvom punomoćnika izjavio da ostaje pri svim navodima iz tužbe. Sud BiH je naglasio da je predmet razmatranja u konkretnom postupku postojanje bitno izmijenjenih okolnosti i razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor (član 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te je u vezi s tim iz podataka u spisu i obrazloženja pobijanog rješenja utvrđeno da i dalje postoje razlozi za nadzor, odnosno da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti. Prema ocjeni suda, osporeno rješenje se temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni prava, budući da iz osporenog rješenje proizlazi da su ispunjeni svi zakonski uslovi da se apelantu izuzetno produži mjera trajanja nadzora za period od 21. decembra 2012. do 20. marta 2013. godine. Osim toga, Sud BiH je naglasio da su uslovi za ulazak, boravak i kretanje stranaca, kao i uslovi za stjecanje međunarodne zaštite u BiH i protjerivanje propisani Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu i da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javnopravnih ovlašćenja određene države. U konkretnom slučaju apelant je stranac koji nezakonito boravi u BiH a odbijanje njegove žalbe protiv rješenja o izuzetnom produženju nadzora radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje sigurnosti BiH treba posmatrati u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U tom smislu stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava obrazlaže promijenjenim okolnostima koje su se desile nakon donošenja presude Evropskog suda 7. februara 2012. godine prema kojoj je Bosni i Hercegovini zabranjeno da ga protjera u zemlju porijekla – Siriju, a u kom periodu vlasti BiH nisu našle treću zemlju koja bi ga prihvatila. Budući da je potpuno neizvjesno da li će i kada BiH naći treću zemlju za njegov prihvat, smatra da produženje nadzora i boravak u Imigracionom centru nije dopušten. S tim u vezi, apelant je istakao kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, navodeći da već četiri godine boravi u Imigracionom centru zbog informacije koju je dostavila OSA, a da mu je nadzor izuzetno produžen uz neosnovano obrazloženje da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Niti u jednoj pobijanoj odluci, kako je dalje istakao, nije objašnjeno koji su razlozi zbog kojih apelant predstavlja rizik po nacionalnu sigurnost, niti mu je omogućen pristup predmetnoj dokumentaciji.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama o izuzetnom produženju nadzora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
11. U konkretnom slučaju apelant je osoba kojoj je ograničena sloboda kretanja na temelju odluka o izuzetnom produženju nadzora i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
12. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Suda BiH potvrđena mjera kojom je apelantu izuzetno produžen nadzor u Imigracionom centru na period od 21. decembra 2012. do 20. marta 2013. gdine. Predmet konkretnog postupka, kako je naveo Sud BiH, nisu bili osnovi za stavljanje pod nadzor, već postojanje bitno izmijenjenih okolnosti zbog kojih je apelant ranije donesenom odlukom stavljen pod nadzor, propisani u članu 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. U obrazloženju osporenih odluka je navedeno da je, nakon provedenog postupka, utvrđeno da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantu izrečena mjera stavljanja pod nadzor u ustanovu, jer apelantovo prisustvo i dalje predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Dalje, iz stanja spisa proizlazi da je u osporenoj presudi Sud BiH detaljno razmotrio činjenice konkretnog predmeta, te zaključio da je Služba u postupku izuzetnog produženja nadzora po službenoj dužnosti ispitala da li postoje uslovi za produženje nadzora nad apelantom, odnosno da li su se bitno izmijenile okolnosti zbog kojih je apelant ranije donesenom odlukom stavljen pod nadzor. S obzirom na to da je Služba ispitala postojanje tih okolnosti pribavljanjem svih relevantnih informacija dostavljenih od OSA-e iz kojih proizlazi da se nisu izmijenile okolnosti koje ukazuju da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, javnom redu i miru, Sud BiH je zaključio da je pobijano rješenje Ministarstva kojim je potvrđeno rješenje Službe kao prvostepenog organa pravilno i zakonito, te da i dalje postoje razlozi zbog kojih mu je izrečena mjera stavljanja pod nadzor, u smislu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 99. stav 1. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Ustavni sud zaključuje da je rješenje o izuzetnom produženju nadzora nad apelantom određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu
5. Evropske konvencije.
14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi odluku Doma za ljudska prava BiH CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa budući da je u prethodnim tačkama ove odluke već zaključio da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, odnosno podnošenja tužbe u upravnom sporu, protiv rješenja Službe o izuzetnom produženju nadzora, o kojoj tužbi je odlučivao nadležni sud, koji je u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg zakonodavstva razmotrio zakonitost lišavanja slobode apelanta, odnosno o izuzetnom produženju nadzora, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
16. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponovo naglašava da je rješenje o izuzetnom produženju nadzora izvršeno na osnovu odluke Službe, odnosno Suda, za koje je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da su donesene uz poštivanje proceduralnih zahtjeva i da su zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu i Zakona o upravnim sporovima, Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim (vidi, Ustavni sud, gore citirana Odluka broj AP 3307/08, stav 29.).
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić